Deset entimoloških zapisa
1. datum
U moju sobu često ulaze muhe. Pogotovo ljeti, kad su prozori otvoreni, ujutro ili navečer. Dok nema nikoga da sjedi uz mene, razmišljam o muhama koje izmiču mom pogledu. Čekam ih s razmaknutim jedrima bijelih zavjesa, a kada se približe staklu, zatežem tkaninu preko njihova tijela i držim čvrsto, da ih mogu pogledati izbliza. Ne želim ih ubiti. Njihov strah zuji kao bakin hladnjak, a nožice im se trzaju. Osjećam se povlašteno: tako male životinje rijetko tko vidi izbliza, iako bi mogao, kao što ja sada mogu. Približavam se još bliže muhi i vidim: glava joj je prekrivena očima. Jednom sam čitala da muhe zapravo imaju oči sastavljene od tisuću očiju. One jednim pogledom vide panorame, pred njima stalno pucaju svjetovi. Mislim da zato nije potrebno da odlaze daleko od mjesta gdje su se izlegle. Svako je mjesto prebogato za jedan život, ako imaš takve oči. Teško mi je o tome govoriti.
Ako promatram velika bića, najčešće promatram mamu. Moja mama je lijepa. Kad smo upoznavali ljude, čula sam da joj govore: „Kako si lijepa, Ivana“. To su uvijek kazivali usputni ljudi, oni koje smo sretali jednom mjesečno ili rjeđe, a ne oni koje smo oduvijek znali. Nikada nisam čula da joj je to rekao tata ili baka. Njezina ljepota me pokriva preko glave, puni moje tanjure, a onda se prelijeva po stolnjacima i parketima. A kad joj poljubim obraze, usne mi kliznu po njezinoj koži kao maslac preko kruha.
2. datum
Ispred našeg stana je stablo jorgovana. Ispod stabla jorgovana mama mi rasteže deku i kaže: „Dušo, igraj se malo na zraku.“ Ne igram se, ali ostajem tamo i gledam majku kako se pomiče u kući, iza zavjesa.
Postoje neki insekti, izgledaju kao duguljaste muhe, koje lete zadržavajući se na istom mjestu. Bijesno mašu krilima, čini se da se jako umaraju samo da bi ostali na toj točki, na istoj visini, u jednom komadiću zraka. Kad pojedem jabuku, bacam njezinu sredinu na travu i hitra se muha brzo pomakne, ošamućena. Odlazi negdje drugdje i tamo ponovo bijesno maše na mjestu, nesmetano. Ona uvijek čini što treba.
3. datum
Nedjeljom mama i ja odlazimo prodavati čipku na tržnicu. Baka i ona svako poslijepodne kukičaju i vreće su često velike i teške. Jedno ljeto grad je užario rat i velika siva zgrada na glavnoj ulici opasana je dugom, čvrstom žicom. Dok smo hodale prema tržnici, kroz rupe su se prema nama pružale mršave muške ruke. Mama im je nekad utiskivala komade kruha u dlanove. „Moramo misliti na druge ljude“, šapnula bi mi i vukla me dalje. Oni su je pratili žedno, halapljivo. Bila je vrućina i na lica su im se lijepile debele, zelene muhe.
Obične muhe, one koje sjedaju na tijela kao što ljudi sjedaju na naslonjače, stolce i krevete, imaju otrovne noge koje mogu razboljeti čovjeka ili životinju. Takvih muha ima najviše, ružne su i prljave. Njih se ne može voljeti. Vidjela sam svog oca kako je ubio takvu muhu. Poklopio ju je punom šakom na golom kuhinjskom stolu.
4. datum
Jednom sam primila nepoznatu ženu za ruku. Bila je visoka, mršava i dugokosa. Stajala je u redu za kruh. Red bi se svako malo pomaknuo, a ona je stalno zaboravljala otići korak naprijed. Ljudi su je opominjali: „Gospođo, korak naprijed! Gospođo, pomaknite se!“ I onda bi se pomakla – bila je tanka i siva, kao uspravna crta olovke na papiru. Sezala sam joj jedva iznad pojasa, ali povjerovala sam da je mogu utješiti. Htjela sam joj se uvući u šaku i reći: „Oprostite, mislila sam da ste moja mama.“ To bi je sigurno usrećilo. Ali čim sam je primila za prste, ona je trgnula ruku k sebi brzo, kao da sam je ubola.
Insekti ne maštaju. Oni žive prekratko.
5. datum
Baka odlazi u crkvu u crnoj suknji ispod koljena i crnoj košulji s izvezenim ovratnikom. Miriše na bijeli prašak za pranje odjeće, ali ona to ne osjeti jer je još kao djevojka izgubila njuh. Često zatvorim nos pa se približim punom loncu koji se puši sa štednjaka. Dok gledam otočiće masti što plutaju rijetkom žutom tekućinom, svejedno jasno osjetim miris nedjeljnog ručka, vidim stol s četiri tanjura, kušam zelenu salatu koja hrska pod zubima i dotaknem majčinu ruku koja mi reže krumpir i meso. „Sjećaš li se i ti kako sve miriše?“ pitam baku. „Više ne. Čovjek se danas više ne pokušava sjetiti, nego zaboraviti“, kaže baka, sagne se i poljubi me u čelo, a žuti se križić oko njezina vrata zanjiše.
Postoje muhe koje kad miruju preklope krila jedno preko drugog, učine njima skoro pravi križ. One su najopasnije za sva živa bića, hrane se krvlju i prenose smrt. One nisu krive zbog toga, ali njih se mrzi najlakše, od straha.
6. datum
Drage su mi muhe koje se uvijek nalaze na cvijeću, koje se hrane nektarom i medenom rosom. Ljudi ne prepoznaju dobre namjere takvih muha i špricaju ih otrovima. Tražim njihove ličinke po lišću i stabljikama i gledam ih dugo, dugo. Pripadaju istoj vrsti i mene to boli. Kažem mami da bih voljela da ih nema, a mama se nasmije nekako s visoka. Tako se možda i Bog smije.
Tata se svaki put vraća kući sve prljaviji, mršaviji i stariji. Mama i ja nismo pričali o njemu dok ga nije bilo. Puno smo se družile sa susjedima i prijateljima i uvijek smo razgovarale o drugima. Kad se tata vratio jučer navečer, rekao da je sada ostaje i sve je posivjelo od njegovih čizama. Opet sam ga gledala kako stoji ispred mame na kraju dugog hodnika, ali nisu se tamo poljubili. Vidjela sam očev otvoren dlan u zraku, ali bila sam predaleko da bih mogla vidjeti koja je vrsta muhe tad umrla, zgnječena na majčinoj glatkoj koži.
7. datum
Postoje mušice koje se stvaraju kada voće truli, a zrak se zgušnjava. One iznenađuju svojom upornošću, ali nestaju kao što su i došle. Na njih se ponekad misli. Možda neka žena, zaokupljena milijunima sitnih zadaća, pomisli: odakle ove mušice? Kako da ih se riješim?
Tata živi u kući ispod zelenog brda. Povremeno mu donesem ručak ili mu pospremim kuću dok spava. On me nikada ne vidi. Možda sam oduvijek bila za njega presitna, a nikada preko mene nije prevukao meke, prozirne zavjese. Njegov je život od mojega ostao odcijepljen dugačkim hodnikom i mi se nikada nismo dodirnuli rubovima svojih krila.
8. datum
Postoje sitne mušice koje uvijek lete u gustim jatima. Njihov oblak odabire svoj prostor i tamo pretvara zrak u točkasti uzorak. Ljudi u njih ulijeću licima, odmahuju rukama i remete im redove. Mušice se razdvajaju samo na trenutak, a potom bezglavo jure natrag u grupu. Nitko se nikada ne izdvaja, nitko nikada ne umire prvi. Ne znam kamo odlaze; možda ih u nekom trenutku raznese vjetar pa plutaju svijetom, bezumno.
Kad se mama ponovo zaljubila, osjetila sam da je korijenje koje se u njoj širi predebelo i prečvrsto za tako sitne kosti oko kojih se omotavalo. Iz grudi joj je od te ljubavi niklo nekoliko visokih jablana. Kad me pogledala dok sam izlazila iz kuće, bilo je to preko zelenih vrhova. Nisam sigurna je li me vidjela.
9. datum
Znam da ima presitnih života, onih koji se ne vide. Mislim na njih u svom neznanju i osjećam kako mi se približavaju. Zamišljam ih kao vjetar u pustinji, onaj koji prevrće valove pijeska i nakrivljuje obzore, a uvijek stvara jednako žuto ništa.
Kad hodam gradom, mislim na ženu predebelo našminkanih vjeđa, na skupinu turista pred gvozdenim vratima, na uličnog svirača s kovanicama u metalnoj kutiji. Meni se više ništa ne događa, ali preda mnom svake sekunde pucaju svjetovi. Vidim ih s milijun očiju, svi su slični, zuje u gužvi i stvaraju zvuk koji je ravan i gust kao bakina molitva.
10. datum
Moje tijelo sastoji se od tri dijela: glave, srca i krila. Ona su sasvim prozirna i na njima je sitna izraslina kojom održavam ravnotežu dok letim. No, što više vrijeme prolazi, lakše se prepuštam vjetrovima. Ne tražim zaklone, ne zamišljam pravac. Dok osjećam kako mi se srce steže i otpušta, u meni se sjećanja ljuljaju kao na dnu mora. A ja, jedna od svoje vrste, u zraku pjevam, i pjevam.
