Ptice su ugibale jedna za drugom. Zadnji su se ugasili labudovi. Pognuli su vratove i sušili se polako kao narcisi u djedovom vrtu. Bilo ih je previše, bilo ih je posvuda.
Imam dovoljno godina, ali to je premalo da bih išta znala. Zovem se Sunčica jer sam se rodila pod ljutim suncem prvoga kolovoza. Ta godina se pamti po vrućinama od kojih je pucao asfalt, nestajale su rijeke i neke životinje.
Mama se znojila u bolničkom krevetu, možda je i plakala. S njom je u sobi bila babica koja je ispod oka pratila meksičku sapunicu na upaljenom televizoru, visoko ispod stropa. “Vete de mi casa!” vikala je jako našminkana Juanita, a babica me povukla za ramena. Izašla sam iz majke crvenog lica, crvene kose i sa širokim razmakom između očiju. Sunce se baš čvrsto držalo prozorskog stakla. Mama je obrisala sluz s moje glave i položila me na tamnu stranu postelje.
Vruće mi je, stalno mi je vruće.
Mama je poslije negdje otišla. Ne znam gdje, nisam pitala. Pitala sam zašto, ali nisam razumjela odgovor pa sam odlučila to ostaviti po strani. Čuvali su me tata i djed, to je bilo lijepo. Tata mi je ulijevao juhu u tanjur i njegova žlica je uvijek imala zvuk motora. Prije spavanja tata me mazio po leđima: dolje od najkraćih rebara pa visoko do zatiljka. Kad sam plakala, tata me ljuljkao i govorio: “Š-š-š-š.” Imao je kovrčavu sivu kosu koja mu se s vremenom popela na vrh glave, a čelo se onda rasteglo kao tijesto za pitu.
Tata sjedi na podu naše staje, a znoj mu se cijedi niz obraze.
Djed i ja smo svakoga dana šetali po dvorištu sa životnjama. Ima ih puno, a mi najviše volimo ptice. Zato prvo hranimo piliće, jarko žute i nagurane u staru kartonsku kutiju. Djed mi daje jednoga u ruku i ja ga držim nježno, da ne pukne. Na sredini dlana osjetim samo toplo srce. Baš toga sam se sjetila jučer. Sjedila sam za stolom u kuhinji i gledala kroz prozor, a jedan je vrabac pao s neba na tlo, kao suhi list. Izašla sam i uzela ga u ruku, a dvije meke nožice bile su vrhovi strijela iz mog dlana. Mrtav vrabac. Puknut.
Mene ne zanima ako ribe plutaju bijelim leđima okrenutima prema suncu. Neću brojati otvorene rane na zemlji. Svatko ima svoje brige, a ja sam zabrinuta za ptice.
Dok bih ja još spavala, djed bi zalio vrt, očistio staje i pomeo dvorište. Poslije smo skupa hranili piliće, guske i kokoši, a onda smo gledali visoko na stabla oraha, gdje su kućice za ptice. Ne mogu ih dohvatiti, samo gledam kako se ljuljaju na vjetru. Moj djed ima mršave dugačke ruke s tankim prstima koji stavljaju hranu u kućice i nalijevaju vodu u posude.
Svakoga dana se par puta umivam, a voda ispari s mog lica prije nego stignem oblizati usne. Stalno gledam kroz prozor i čekam hoću li vidjeti ptice. Neka budu točke koje nestaju na nebu, neka budu vrapci koji pomiču glave oštrim pokretima, neka budu rode s crvenim nogama koje se lome napola.
Polja iza kuće su smeđa i ravna. Granica neba i zemlje je mutna, ispucala crta.
Djed i ja smo ljeti morali biti u kući, u mračnoj hladovini, na prljavožutom kauču ispred križaljki i televizora. Djed ne voli vrućine jer dan tada ima samo rano jutro. Poslije ga tata tjera u kuću.
“Djedovo srce više ne radi dobro”, kaže mi tata, “mora se jako čuvati sunca”. Prije dvije godine liječnik je zabranio djedu da jede sve što raste iznad tla. Prošle godine tata je zabranio djedu da čisti staje, nosi teške stvari i gura tačke. Smio je samo hraniti ptice.
Da bar padne kiša. Posude za vodu su prazne, a ja sam preniska da dohvatim pipu i preslaba da nosim vodu iz rijeke. Ptice se suše na vrućini, kljunovi su im gotovo stalno otvoreni, a grla začepljena jezicima.
Tata mi je danas objasnio da djed nije smio više ništa raditi pa nije imao kuda poći i kamo staviti ruke. Sve sam kokoši i guske zakopala iza kuhinjskih vrata, u rahlu zemlju iz koje ponekad niču cvjetovi. To je jedino što sam mogla sama.
Prije nego što su počele sasvim suhe padati s grana stabala, strujnih žica i bandera, ptice su pale s krova naše staje. Par roda, pet golubica, na desetke vrabaca, sivi jastreb i velika nepomična čaplja. Već su rano ujutro počele grebati po opekama. Djeda nije bilo u sobi da ga pitam što mogu učiniti pa sam išla pogledati u staju. Visoko iznad moje glave, djedovo je tijelo visjelo na debelom užetu i ljuljalo se kao kućica za ptice.
Meni i tati se po cijele dane preko obraza cijedi znoj. Sjedimo u kući i čekamo da vrućina popusti. Izvana se nekada čuje mukanje krava ili blejanje ovaca, ali nikada se više ne čuju ptice.
