Večernji izlazak
“Zašto nisi obukla onu svoju plavu haljinu? Prije si se super sređivala.”
“Prije?!” sada već pokušavam ne iznervirati se. “Mislim,” nastavlja, “možda bi trebala nekamo otići, malo se maknuti iz ove rupe. Evo, ja dođem na vikend i već sam luda od dosade, ne znam šta bih sa sobom!”
“Kamo da odem? Pa ne mogu valjda svi otići u Zagreb!” podižem glas, ali nedostaje mi odlučnosti; nikad se nisam voljela svađati s njom. Između nas su godine rata. Na starom smo mjestu, ali stolci na kojima sjedimo više nas ne prepoznaju. Ona priča sve same gluposti. Svejedno, odgovara mi. Možda se pomalo i nadam da bi se, kada bismo to doista željele, nerazumijevanje rasplinulo kao zalutali oblak, ali mi tek lijeno hodočastimo uspomene i ne dodirujemo se.
“Otvorilo se novo mjesto, u Španskom, ludnica. Sviraju super dečki, moraš to čuti!”
A onda smo ugledale Goca.
Prišao je smiješeći se: “Cure, kakvo iznenađenje! Vas dvije! Ej, jebote! Šta mi se ljepše večeras moglo dogoditi!”
Smijemo se, donosi nam piće, sjeda i nudi cigaretama. “Mali ima tri godine”, odgovara na moje pitanje, ne prestaje se smiješiti, gleda me u oči.
“Ines je kod staraca, nismo OK. Ma, znaš koji bed, živjeli smo s njima. Te nemoj ovo, te nemoj ono, ne možeš, jebote, ni drkati! Nego, di ste vi cure?” naginje glavu malo na jednu, malo na drugu stranu, uvijek tako iskosa gleda, kao da će se, i prije nego što mu odgovorimo, već obratiti nekom drugom. “Marina je u Zagrebu, ja sam tu, samo ne izlazim baš”, odgovaram mehanički i ustajem, provlačim se do WC-a. Gledam se u zrcalo. Imam lice djevojčice, glupo, nedirnuto lice. Nisam znala da je ovdje. Liječio se u nekoliko navrata. S vremena na vrijeme do mene su dopirale krhotine priča, nisam ih ni pokušavala složiti u nešto suvislo. Tko je umro, tko je na liječenju, tko se vratio, tko se odselio, za taj mozaik više nisam imala snage.
“…Puno sviraju, zapravo, stalno je na putu”, čujem Marinin glas. Zatim se smiju, pretpostavljam nekoj njegovoj vulgarnoj primjedbi. Vraćam se, odmičem škripav stolac, ali ne sjedam. Lišće šušti i pada mi za vrat. Pada po okolnim stolovima. Ne mislim o ljudima koji su tu nekoć sjedili. Uopće ne mislim.
“Ja, cure, moram zatvoriti. Možemo kod mene. Uzet ćemo neku cugu, sjesti i ko ljudi se ispričati. Jebote, koliko se nismo vidjeli!” podiže se i govori nam iz ptičje perspektive. Vidim bore na njegovom licu, žućkaste pjege i nečistoću.
“Ej, super”, kaže Marina, “za dobra stara vremena!”
Pristajem. Svejedno mi je. Ne ide mi se kući i ne sluša mi se šuštanje lišća.
Utišava glazbu, gasi svjetla, zaključava.
Izgledamo smiješno. Vozimo se biciklima jedno iza drugog. Kao sigurnosni pojas svatko pod miškom čvrsto steže bocu pića. Mračno je i jedva da naziremo put.
U stanu je toplo. Polutama uspavljuje i čini naša lica zelenkastima.
“Ma, on je prolupo među prvima”, dok govori Goc se saginje i toči piće.
“Viski,” kažem, “nikad nisam pila viski bez ičega, bljak”, stresem se.
“Ima neka čista šalica?” pitam nakon što sam s viskijem popila i sav talog prljavštine.
“Eto,” nježno me dodirne po licu, “ipak nisi pila viski bez ičega.”
Marina donosi šalicu: “Ima netko neuredniji i od mene”, kaže i smije se. Sjeda, zabacuje kosu i nastavlja ispitivati o zajedničkim poznanicima.
Na drugoj smo boci. Goc sjedi na podu, oslonjen o zid, s punom pepeljarom među raširenim nogama. Nas dvije u udobnim naslonjačima. Između nas stakleni stol, nekim čudom čitav i čist. Iz kuhinje dopire crvenkasta svjetlost i donosi umor, pospanost, baca bolest na okolne predmete. “Stan mi je iznajmio jedan frend. Živi u Njemačkoj. Ma, imo sam groznu frku. Jednom se ubodem i, jebote, svi bi me na križ! Ko da to čovjek može samo tako! Stara joj nije normalna. Hoće klinca, a mene ko jebe. Ona, glupača, sve kako stara kaže.”
“Tko je pravio ovo?” pokušavam skrenuti razgovor i pokazujem na zanimljivu instalaciju.
“Tip je umjetnik, lud je sto posto. Da vidiš šta sve drži u podrumu! I ovo je njegovo”, proteže se i izvlači malu, ne-uokvirenu sliku u ulju. Na tamnoj podlozi lice djevojčice neprirodno bijele boje, nijedan drugi detalj.
“Kako je lijepa,” kažem, “je li netko određen, ta djevojčica?”
“To je Ines. Tako je on valjda vidi. Tip je za njom skroz odvrnio.”
Marina donosi novu bocu. Hod joj je nesiguran. Čini mi se da je pretjerala.
“Dosta mi je”, kažem i rukom prekrivam šalicu.
“Znaš šta, ti mene više ne voliš!” Marina se smije stakleno. “Tebi se ìživo jebe za mene!”
“Ti si luda! Sjedi tu i ne glupiraj se!” gledam je tako pri- pitu i potiskujem nelagodu, pravim se da me nisu probole njezine riječi.
“Vi ste ovdje svi uvrnuti. Kao da ste uhvatili boga za bradu što su vam malo pucali po glavama. Ja sam kao bila sretna. Baš mi je bilo super! Ludo sam se zabavljala dok su mi starci trunuli u podrumu. Sad se kao nešto ne kužimo. I ti me čudno gledaš, moram ti reći”, okrenula se prema Gocu, “Što se to na meni toliko promijenilo, a da ja to ne mogu skužiti?”
“Daj, smiri se. Znaš da nije istina”, prilazim joj. Spušta glavu, plače. Obuhvaćam dlanovima njezino lice, ona se prepušta i naslanja na moje grudi, pokušavam biti što nježnija. Izgledam si glupo i smiješno. Kao da držim lutku. Nikada nismo jedna drugoj plakale na ramenu.
“Nema veze, pusti, svi smo malo više popili”, kaže Goc i ustaje, odlazi u kuhinju.
Po cijeloj kuhinji ljepljivi tragovi masnoće. Kao da se i sam zalijepio, ne može se pomaknuti. Ozbiljan je, gleda me i šuti. Uskoro, sve je opet u najboljem redu.
Marina se smije samoj sebi. Goc uključuje televizor, zatim isključuje: “Kreteni, što ne puste nešto normalnim ljudima! Kakva je ovo država! Svi idu spavat ko kokoši!”
Uzima telefon. Ravnodušno molim i njegov duboki, na- pukli glas koji pokušava naručiti cigarete. Pretpostavljam kako mu je netko zaprepašten odgovorio da za takvo što ne zna jer je ljutito tresnuo slušalicom i rekao: “Jebote, kakve su ovo idiotske informacije!” A onda okrenuo redom sve brojeve kojih se mogao sjetiti i ponavljao isto pitanje.
U tri sata ujutro nije mi ni do čega, sjedim zgužvana i pospana i gledam tog muškarca nespremnog da se ikada probudi iz svog sna. I gledam tu pijanu ženu dok mi mazno govori: “Ti me voliš, je l’ da me voliš, nisi me zaboravila?”
I potiskujem misao kako sam najnezrelija i najpatetičnija upravo ja. Ja i moja velika očekivanja!
Goc predlaže da se premjestimo u spavaću sobu. “Tamo je linija,” kaže, “imam neke nove stvari. Ponesite cugu!”
Svjetlost tek nešto malo dopire s ulice. Sjedimo gotovo u mraku. On na jednoj strani kreveta, nas dvije na drugoj. Skida se, ostaje gol i uvlači se pod pokrivač.
Sjedim na rubu kreveta, Marina u sredini. Skida vestu. Zlo joj je, naglo ustaje i odlazi do kupaonice. Čujemo kako povraća. Tišina, zatim povraćanje.
Goc mi se približi: “Stvarno te želim. Nikada te nisam prestao željeti. Mogla bi ostati noćas.”
Nespretno ustajem i priljubljujem se o staklo prozora.
Svjetla usnuloga grada preliju se u mene.
Obuzima me snažan osjećaj kako se sve već dogodilo. “Daj, barem ostani da razgovaramo u miru. Ona će i tako
uskoro zaspati.”
Šutim. Ne odgovaram. Osjećam da bih se i ja mogla is- povraćati. I da se nikada više ne bih maknula s ovog mjesta kada bi me dotakao tim svojim hladnim, ljepljivim rukama. “Idem pogledati kako joj je”, kažem i narušavam jednoličnost šuštanja neisključene vrpce.
“Pusti, ja ću”, naglim pokretom zbaci pokrivač i ustane. Pred mojim očima promiče njegovo prozirno, svjetlucavo tijelo. Neko vrijeme samo sjedim u mraku i pokušavam ne razmišljati. Odlazim u hodnik i govorim u zatvorena vrata
kupaonice kako moram ići.
“Je li ti dobro? Možeš li sa mnom?” pokušavam je dozvati. Čujem daleke pucketave zvukove, šaputanje, disanje. “Daj, malo pričekaj”, javlja se Goc. “Evo, sad će.” Oblačim jaknu. Silazim, ne palim svjetlo, napipavam bicikl. Ne želim više čekati. Ni o čemu ne mislim. Noć se tanji i miriše na orošenu prašinu. Osjećam kako postajem lagana i slobodna od svega.
