Samokontrola
Prvi put sam udario Mirtu na sv. Antu. Kao i uvijek kad smo prolazili pokraj Male crkve, zastao sam, prekrižio se i na brzinu izrecitirao spomeni me se sv. Ante i blagoslovi me. Zašto baš tako, ne znam, valjda sam vidio od babe. Iako je stalno isticala da nikad u životu nije zakoračila u crkvu, Mirtu bi ta moja gesta svaki put raznježila. Kako se tek rastopila kad sam joj pokazao fotku iz svojih ministrantskih dana. I kako smo se smijali babinom držanju: stajala je kraj mene ukočena i napuhana kao žaba. Na velikoj livadi iza crkve druga su djeca naganjala loptu i derala se na sav glas. „Bezbožnici!“ križala bi se baba. I ja bih se sa zadovoljstvom tako bezbožnički bacao po travi, ali bio sam babin bijeli anđeo, babin ponos, babin grijeh oholosti. Kad bi samo znala da se nisam ni vjenčao u crkvi. Zadnji put sam se ispovjedio u srednjoj školi…
Izbjegli smo vrućinu i gužvu, nisu nas zanimale ni jeftine điđe ni popovsko baljezganje. Vraćali smo se iz duge šetnje, Mirta mi je s puno žara pričala o svojim planovima i usput se nasmiješila nekom poznaniku. Nije ga pozdravila, samo se nasmiješila. Možda se nadala da neću primijetiti taj smiješak. Bilo je nešto zagonetno i ,onako, kako da kažem, nešto jebozovno u tom njenom osmijehu. Je l izazivala njega ili mene? Nisam trošio vrijeme na razmišljanje, samo sam je pljunuo. Pljunuo sam je posred lica, usred bijelog dana, pred ljudima koji su prolazili pokraj nas i pravili se da ništa ne primjećuju. Ona se sva ukočila, kao da je promijenila agregatno stanje, ali nije reagirala, nije se, čovječe, ni obrisala. Nastavila je hodati kraj mene kao da se ništa nije dogodilo. Onda sam joj odvalio šamar i napravio gadnu scenu: „Jebo te tvoj Dostojevski!“, urlao sam, „da te jebo tvoj Dostojevski!“ ponavljao sam iz petnih žila, baš sam zamračio. Mirta se samo osvrnula oko sebe, neprimjetno ubrzala korak, suze su joj se slijevale niz lice, ali nastavila je mirno i bez riječi hodati kraj mene. Stvarno nekad nisam mogao provaliti što se događa u toj njenoj glavi! I ne znam što me je ugasilo, kako sam se smirio jer samo tren prije poželio sam je rastrgati.
Upisala je fakultet, te je jeseni trebala otići u Zagreb, sve je sredila, dobila sobu na Cvjetnom, dogovorila se s mojom sestričnom Sanjom da budu cimerice. Bile su nerazdvojne od osnovne škole, obje su upisale komparativnu, nekad su mi baš išle na onu stvar sa svojim spikama, pjesmama, uvijek spremnim izrekama, moje pametnjakovićke. Ali sve sam imao pod kontrolom. I već smo razradili taktiku kako ću dolaziti, kako će me krijumčariti u dom, kako će nas Sanja pokrivati. Ma znam da mi je Mirta bila odana, čak je i mene nagovarala da upišem nešto. Voljeli smo se, bili nerazdvojni, svi su nas znali, bili smo, ono, pravi gradski par, mladi i lijepi kao slika, jebote, mogli smo proći kao turistička atrakcija.
A ja, kreten, eruptirao kao vulkan!
Jednom mi je upala bez najave, bez ikakvog dogovora. Imala je tog susjeda Dinu, nafuranog klinca, čuvala ga je još dok je bila djevojčica, voljela kao brata. Stari mu je pola života preležao u zatvoru, stara skoro odlijepila, a Mirta se nije mogla osloboditi osjećaja odgovornosti, brinula se neprestano za njega kao da je još dijete. Došla mi je sva uspaničena: dva dana se nije vratio kući, nitko nije znao gdje je. Kao da sam ja trebao znati gdje je taj mali šupak. Da nije otišao na krstarenje! Sigurno je negdje nekom usaljenom, perverznom kretenu pušio kurac za malo trećerazrednog dopa. Glupi klinac, nikad me nije slušao. Nešto sam joj od toga i sasuo u facu. Popizdio sam jer je samo tako upala. U gajbi su mi bili Crni i Boro. Boro je donio vreću maka, stavili smo ga kuhati u babin lonac za veš, a i već smo se bili razvalili. Otjerao sam je. OK, možda sam je malo utješio, ali ipak sam je se riješio.
Dobro, drogirao sam se, ali tek povremeno, imao sam sve pod kontrolom, nisam ja bio neka navučena pičkica, ubo sam se tek nekoliko puta, samokontrola besprijekorna. Nisam bio kokošar da uzimam sve što mi dođe pod ruku i nikada, baš nikada nisam dilao gudru! Oko mene su svi crkavali kao pilići. Boro je vječno bio po komunama, čak je i na vjeru zabrijao. Crni je još uvijek, u pedesetoj na metadonima, živi sa starcima. Ali živi smo, živi. Ja sam se oženio. Hej! Rodila se Renatica! Punac me zaposlio, ima svoj OPG kraj Zaboka – kupinovo vino, liker od aronije, Cabernet sauvignon, ponešto za svačije nepce – ma gospodin čovjek, da bi reč rekel, a ja razvozim robu, pičim sto na sat, ono, nezamjenjiv sam. I sve i da hoću više nemam ni sekunde vremena za zajebanciju! Kažu mi da sam imao sreće, ali imao sam ja i muda. I s a m o k o n t r o l u, čovječe!
Kad meni moja Renatica kaže tata, ja se sav raspadnem. Sunce moje, život bi dao za nju. Da je netko pipne, ma samo da je krivo pogleda, ubio bi ga! A žena mi je zmaj. Napravila od mene čovjeka. Ali ne i papučara, da se zna!
Je l Mirta imala pojma da se drogiram? Hm, ne znam. Držao sam je podalje od svega. Bili smo mladi i ludi, ali moja Mirta nikad nije zapalila ni jedan jedini joint. Moja odlikašica. Štitio sam je cijelo vrijeme, držao oči na njoj kao kobac, nikud je nisam puštao samu. Svi su drugi uvukli svoje cure. Brzo bi se srozale do najgorih džankija, razvlačile po gradu sa svim i svakim. Vjeko je svoju i furao sa sobom da lakše nabavi gudru. Borina se Mirela predozirala u nekoj rupčagi u Županji, bilo joj je tek sedamnaest godina! Pozlilo joj je i onako urokani, samo su je ostavili u nečijoj gajbi. Kad su došli po nju, više nije disala. Boro se cijeli život jebe s osjećajem krivnje. Skroz je zabrijao na tu vjeru, ali neka ga, to ga spašava.
Jednom je Mirtu i mene privela murija. Iz čista mira. Muvali smo se po Lapovcima, valjda smo im bili sumnjivi, dobro, i moja im faca nije baš bila nepoznata. Razdvojili su nas u različite prostorije. Provocirali su me, ali nisam se dao, ništa mi nisu našli, znao sam da mi ništa ne mogu. Kada su nas pustili, Mirta mi je prišla sva drhteći, u licu kisela kao limun: „ Isuse, Zlatko, kakve gnjusne stvari su mi govorili! Cijelu su me ispipali!“ Bila je u šoku, ali ljuta kao divlji pas, nisam nikad moju Mirticu čuo da tako psuje: „Jebem im mater, drotovsku, retardiranu!“ Osjećao sam se kao govno, ali prihvatio sam njezin bijes i s istom žestinom okomio se na muriju: „Pičke! Valjda misle da smo iz Crne ruže! Sutra ću obući odijelo i kravatu.“
„Ja ću se umotati u zavjesu.“ Mirna je prihvatila šalu pa se polako smirila, a poslije je to svima prepričavala kao dobru foru. Ipak, činilo mi se da previše priča o tome, previše objašnjava…
Sjećam se kako smo joj jednom išli izabrati haljinu za neke svatove. Bila je kuma, htjela je malo zablistati. U butiku se dugo odlučivala, izabrala je jednu haljinu, ali na kraju je ipak odustala. Ljubazno je zahvalila, ali van je izišla ogorčena: „Nema šanse da dam toliko love za tu krpu!“ procijedila je. A onda je ona debela krava počela urlati. Kako je samo provalila! Zgrabio sam Mirtu i potrčao. Ona se otimala, prestravljena, nije ni znala što ju je snašlo, ali ipak je trčala dok nas je nevjerojatnom brzinom sustizao onaj tenk. Nisam mogao vjerovati svojim očima! I ta me je ženska napala nasred ulice da sam ukrao neke haljine. Poricao sam, napravio scenu, nisam se dao! A poslije sam u parku mrtav-hladan izvukao iz hlača dvije haljine. Mirta je poludjela. Valjda je tada prvi put podigla glas na mene: „Vraćaj to!!! Nismo lopovi!“
„Ljubavi, smiri se. Ne znam što mi bi. Htio sam te malo razveseliti. Vidio sam kako gledaš te haljine. Znao sam da ih na kraju nećeš kupiti.“
„Ti nisi normalan! Da si to smjesta vratio!“
„Ti nisi normalna! Evo, bacit ću tu u kantu pa ćemo sve zaboraviti.“ I bacio sam.
Ona je stisnula usne, sva se ušpicila i hodala kao da me ni ne primjećuje, a ja sam odigrao na najsigurniju kartu: „Jebiga, kad sam obični šljaker u Spačvi, ni haljinu ti ne mogu kupiti. Čime da te zadivim, kako da ti nešto vrijedno poklonim?“ Pa sam udario dalje o babinoj maloj mirovini, o bratu kojem pomažem….,vidio sam kako joj se držanje smekšava, hod usporava pa sam nastavio do stoljeća sedmog…
Kad je navečer došla, s vrata mi se bacila u naručje i u suzama molila da joj oprostim.
Po haljine sam se, naravno, vratio i još istog dana ih prodao.
Dakle, je l znala? Čini mi se da nije željela znati. Bježala je od istine, bila je slaba na mene, nije si mogla pomoći, a ja sam to znao koristiti. I neko prokletstvo u meni tjeralo me da je pljunem, da je ošamarim, da je ponizim i povrijedim kad god mi se ukaže prilika. U meni je čučao neki siledžija, jebote, sad vidim da sam sve više ličio na svoga staroga.
Eh, moj stari, valjda se u grobu konačno smirio. Inače, bio je kamiondžija, pravi lik iz filmova. S istetoviranom golom ženskom na nadlaktici, s posterom Samanthe Fox u kabini, s kasetom starih sevdalinki, stoput presnimavanom i već izlizanom od slušanja, uvijek s pjesmom na usnama uz koju mu je opijanje i razbijanje išlo kao podmazano. Kada bismo čuli da se vraća s puta, bratu i meni prvo bi se zatresle gaće od straha, ipak, bili smo sretni što ćemo ga konačno vidjeti, i djeca ko djeca, znatiželjni šta će nam ovaj put donijeti. Prvi smo imali walkman u ulici! Ukazao bi se kao neko golemo božanstvo, vječno bazdio na znoj i alkohol. Baba bi se istog trena prekrižila i odmah hvatala krunice. Kad bi se noću vraćao iz života zviždeći melodiju pjesme Ne klepeći nanulama, znali smo da možemo mirno spavati. Inače, staru je tukao preventivno, ubijao je boga u njoj. Mene je samo jednom dohvatio. Nisam mu donio neka kliješta koja je tražio i razvalio me je tako da sam dobio potres mozga. Kada bi stara čula kako se usred noći zaustavlja auto pred kućom dok iz njega trešti muzika, skočila bi kao ofurena. Valjda nikad nije ni spavala. Sjećam se kako nas je znala usred noći zgrabiti iz kreveta i pobjeći kroz bašću. Ovaj bi uletio u kuću i ako nas ne bi našao u sobi, probudio bi babu i zagrmio: „Di je kurva? Di su djeca?“ A ona bi se odmah hvatala svoje krunice i vječno mu jedno te isto ponavljala: „ Ne valja, sine. Ništa ti to ne valja.“ On bi se samo srušio na krevet, ne bi se ni oprao. Spavao bi cijeli dan kao zaklan. Kada bi opasnost prošla, baba je slala mutavu Zoru po nas. Zora nam je bila podstanarka. Kao mala pregrizla si je jezik i ostala, jadna, mutava. Znala je samo mumljati i ječati, ali babi je odano služila i u svemu pomagala. Baba ju je obožavala, mogla joj je biti kći po godinama.
„I mene je moj mlatio.“ Često sam slušao babu kako govori mami, „njegova ga kurva pratila sve do vrata. Drpali su se pred mojim očima.“
„Ne mogu ja više tako.“ plakala je mama.
„Šuti, Kajo, ne izazivaj!“ baba bi strogo odrezala iako joj je krunica drhtala u rukama. Bolje da je ona grdi nego da je stari mlati rukama i nogama.
Mama je umrla od raka maternice. Nismo ni znali da je bolesna. Pozlilo joj je, došla je hitna, odvezla je i više se nije vratila. Cijelu ju je pojelo, tako je govorila rodbina, a ja sam zamišljao kako je užasno veliki, crni rak proždire iz jednog komada. Kasnije, kada smo odrasli, Zoki mi je priznao da je i on zamišljao nešto slično, samo on je, umjesto od raka, noćima strahovao od ogromnog, odvratno dlakavog, crnog pauka koji se pokušavao popeti preko babine kuće i sve nas požderati.
Stari je na sahrani ridao kao dijete. Bojali smo se da će se baciti u iskopanu rupu. Zoran i ja stajali smo po strani, sjećam se da smo se držali za ruke, nitko nam se nije ni obratio, babi je pozlio, a stari nije znao za sebe. Nikako se nisam mogao natjerati da mislim na mamu. Nisam joj se uopće mogao sjetiti lica, misli su mi stalno bježale i pitao sam se kad ću smjeti isprobati kožnu loptu koju nam je stari ovaj put donio. Zoki i ja s loptom na travi odmah smo se preobražavali u braću Vujević. Nije stari uzalud inzistirao na tim imenima. Mamu, naravno, ništa nije pitao. Kao što ju ništa nije pitao ni kad nas je odlučio upisati na boks i kao što joj nije dao ni da išta zucne kad sam u svojoj prvoj, a srećom i posljednjoj borbi, slomio nos. Te je godine, nakon mamine smrti, došao kući još samo dva puta. Jednom je prespavao, a drugi put samo svratio. Zoki i ja ostali smo kod babe. Nikada o tome nismo progovorili ni riječ, ni međusobno, ni s babom, a ni sa starim puno godina kasnije. Vidjeli smo ga tek na Zokijevoj svadbi. Došao je sa ženom i s poklonom u rukama – ključem fiata. Popizdio sam na Zorana kad je uzeo ključ, a on mi je odbrusio: „Kurac je on meni išta dao, samo vraća dug. I vratit će ga za obojicu. Ne brini, Zlajo i zapamti što ti tvoj buraz govori!“ zaplitao je jezikom, pijano doteturao i objesio se na mene svom svojom težinom pa smo se uz opći smijeh srušili i tako zagrljeni ostali još dugo ležati na travi…
I šta da kažem, udario sam je jednom, udario sam je drugi put, čovjek se zanese, raspizdi, mladost je to, ljubav, ljubomora. Ona u Zagrebu, ja u Vinkovcima, stalno sam jurcao tamo-vamo. Lako je bilo kad sam je držao u vlastitim rukama, ali kad je ne bih vidio tjedan, dva! Kad bi ostajala u Zagrebu, štrebala za ispite, kako sam mogao znati da ne laže, da me ne vara!? Evo i sad mi odmah skoči tlak! Znao sam iznenada banuti bez najave, morao sam imati situaciju pod kontrolom, već je i Sanja šizila i više me nije htjela puštati u sobu. Onda sam ostajao kod Maloga. Mirta bi se ljutila, prvo mi se ne bi javljala, ali na kraju bi uvijek dolazila. Više ni ne znam usred koje smo svađe bili kad je dojurila kod Maloga u stan i bacila mi se u zagrljaj. Mama joj je javila da je Dino umro. Premlatili su ga neki manijaci, bio je dužan i bogu i vragu. Znao sam da će tako završiti. Plakala je neutješno. Nisam joj mogao odoljeti, milovao sam je, umirivao je, šaptao joj najnježnije riječi kojih sam se sjetio, a ona mi se takva, sva u suzama i jecajima, podala. Nikada nismo tako žestoko vodili ljubav. Kao da to nije bila Mirta, probudilo se nešto divlje u njoj, grčila se kao da rađa demona. Odjednom mi je pao mrak na oči, sjećam se samo da sam ostao bez glasa koliko sam urlao: „Za njim plačeš, a sa mnom se jebeš!“ Svašta sam joj rekao. Ne sjećam se da sam je udario. Sjećam se samo trenutka kad sam joj otrgnuo torbu s ramena i iz sve snage je zafitiljio u zid. Sva joj se šminka razletila. Nije se ni osvrnula za stvarima, samo je izjurila. Nogom sam raspalio po vratima, zalupila su se sa snažnim treskom, a ja sam se ukopao na mjestu, kao da sam se odjednom uzemljio i skroz ispraznio. A onda me uhvatila panika, zabrijao sam da bi si Mirta mogla nešto napraviti. Sustigao sam je na samom ulasku u tramvaj, šutke sam ušao za njom, sjeo nekoliko mjesta iza nje, nisam joj uspio uhvatiti pogled. Samo sam htio znati da je na sigurnom. Glava me još uvijek boljela, ali polako sam se opuštao, utonuo sam u sjedalo, vožnja me smirivala. Noćna svjetla promicala su mi pred očima, vožnja je trebala potrajati i odlučio sam ništa ne poduzimati. Samo se voziti i držati je na oku. Pustiti je da se smiri. Čekati. Nije nam bilo prvi put. A onda me ona dobro zajebala, naglo je ustala i izletila van na nekoj nepoznatoj stanici. Skroz me iznenadila, nisam se ni snašao, ni stigao reagirati, tramvaj je već krenuo i samo sam se nastavio voziti. Odlučio sam sići na sljedećoj stanici pa se trčećim korakom vratiti, ali vožnja je trajala i trajala, činilo mi se da se tramvaj nikad neće zaustaviti, a kad se konačno zaustavio, pomislio sam kako sam već previše vremena izgubio, bolje da sad tu ne silazim, i samo sam se nastavio voziti kroz noć…
Zvao sam je bez prestanka. Nije odgovarala, nije mi se javljala. Nije bila u domu, nije se vratila u Vinkovce. Sanja ništa nije znala. Nitko ništa nije znao, kao da je u zemlju propala. Kad sam prvi put o njoj nešto načuo, Renatica je bila na putu, žena je morala čuvati trudnoću, brojali smo dane, bili skroz ludi od straha i sreće pa me vijest kako se Mirta vratila u Vinkovce s mužem Australcem i s dvoje djece samo usput okrznula.
I otkud mi sad ona? Prošlo je punih dvadeset i osam godina. Jutros gledam na fejsu kako svi starom Lencu lajkaju kao ludi. On skuplja te pse s ulice, udomljuje, živi za njih, našao se čovjek u tome. Spasio se tako što druge spašava. Svatko se spašava na svoj način. Nemam ja tu šta pametovati. Nego, smiješan je moj Lenac, dobar kao kruh, neka se on izvukao, to je najvažnije. Skoro svi su nam frendovi mrtvi, samo je njih nekoliko izvuklo živu glavu na lutriji. Jebi ga, treba onda živjeti!
Gledam tko mu sve lajka, koga poznam, kad ugledam – Mirtino ime! Na profilnoj joj fotografija psa, nema puno podataka, ali godina rođenja se slaže. A i vidim da prati te neke poznate face. Tog pisca pozera. Kako je taj znao sliniti za nama, dosadan kao stidna uš. Morali smo ga tjerati od stola kao šugavog psa. Slavan pisac! Moš mislit!
Kad se samo sjetim koliko smo se voljeli! Hoću. Neću. Hoću. Neću… Jebem ti! Nikako da odlučim. Što sam se usro ko neki klinac!
Eto, konačno sam poslao zahtjev za prijateljstvom. Ljudi smo, promijenili smo se. Pa hej, dvadeset i osam godina! Nešto mi govori da će me prihvatiti.
