Pogledajte se u zrcalo i recite: „Volim i cijenim sebe!“ Kako se osjećate? Izgovorite to ponovno smiješeći se, gledajte se ravno u oči. Recite to sebi puno puta tijekom dana, što češće možete, u svakoj prigodi. Obavezno ujutro u kupaonici, u automobilu ili na tramvajskoj postaji, dok kupujete u trgovini ili gledate izloge, dok šetate, dok gledate tv, na poslu tisuću puta ponovite. Neka to bude vaša mantra, vaša himna, volite se, razmazite se, što čekate? Okrenite novu, čistu stranicu i ispišite je pozitivnim porukama svome novorođenom, najvoljenijem Ja!
„Imaš dobar posao“
Koliko god joj se činilo glupo i smiješno, Vesna je u sebi nekoliko puta ponovila tu zatupljujuću pjesmicu. Iskinutu i već poprilično zgužvanu stranicu popularnog ženskog časopisa držala je u pretincu ispod stola ne nadajući se obećanom čudu, ali ipak je nije bacila. Spuštene glave, uronjene u papire i brojeve, jednim je okom budno pratila strujanje oko sebe, znoj ljudske nestrpljivosti i nemira, kašljucanje i komešanje. Nenametljivo osvjetljenje, jedva čujni zvučni signali, udobni naslonjači, ugodna svježina, sretne i sterilne obitelji što su se smiješile s plakata, sve je to bila tek mutna podloga na kojoj se još jače odražavala slika umora. Doista, kada bi pomislila na svoj posao, prvo bi joj pala na pamet sva ta umorna lica, umor svih tih ljudi, i njezin umor, stiješnjeni, iscijeđeni do posljednje kapi u eliksir svakodnevne izdržljivosti. Ali nije se žalila, o svome poslu rijetko je pričala. Najčešće bi čula gotove sudove drugih: imaš dobar posao. Što tome dodati? Začuo se signal, netko je tiho uzdahnuo i sjeo nasuprot, nije odmah podigla glavu i samo je osjetila val omamljujućeg, ugodnog mirisa, nešto voćno i cvjetno, s laganom, slatkastom notom badema. Ponekad je u tim kratkim sekundama koje bi ukrala za sebe, igrala igru pogađanja, pokušavala odrediti dob, spol, neku osobinu klijenta koji bi sjeo preko puta nje. Rijetko je pogađala, ali igra ju je zabavljala. Podigla je pogled s osmijehom koji još uvijek nije postao samo razvučena crta usana i ugodno se iznenadila. Pred njom je sjedila prilično stara gospođa, s ukusom odjevena i našminkana, pomno njegovana. Uživala je u prizoru. Gospođa se nasmiješila i pozdravila, u njezinim kretnjama bilo je nekih sitnih, nespretnih, ali finih trzaja, mogla se naslutiti nesigurnost, kao i neobična uglađenost. Nije mogla dokučiti što joj se više svidjelo, blagost kojom je odisala, pažnja kojom se dotjerala s tolikim ukusom, nesvakidašnja ljepota staračkog lica koju brojne i uočljive bore nisu nimalo umanjile, čak su joj dale posebnu draž.
„Izvolite“ – ljubazno se nasmiješila.
„Željela bih produžiti karticu“- krhka je starica odgovorila nenametljivim, ugodnim glasom pružajući već pripremljene dokumente.
Vesna se naprezala, trudila se čuti klijente, već duže vrijeme osjećala je kako slabije čuje, glasovi su postajali nerazgovijetni pa je sve češće nagađala, čitala s usana i pravila se da je sve razumjela. Pregledala je dokumente, otvorila račun, izvježbanom brzinom obuhvatila sve podatke i shvatila da će simpatičnoj starici morati reći neugodnu činjenicu: „Da, kartica je istekla… napravit ćemo novu…“- mrmljala je i odugovlačila – „ali, nažalost, ušli ste u dobnu skupinu kojoj više ne možemo ponuditi karticu na rate.“
Starica se lagano trznula, ali odgovorila je tiho, smiješeći se: „Pretpostavljala sam.“
Dalje je sve išlo rutinski, sjedile su bez riječi, prostorija je uobičajeno pulsirala, klijenti su se smjenjivali na okolnim stolicama. Vraćajući starici dokumente zapazila je usahlu, krhku ruku, ali njegovanu, s brižljivo nalakiranim noktima. Glavom joj je prošla slika njezinih iskrzanih, neodržavanih noktiju, s grickanjem se borila cijeli život, i postidjela se pred prizorom pa se odmah postidjela što o tome razmišlja. Starica je sa smiješkom zahvalila, ustala je bešumno i brzo kao da se ispričava, ali Vesni se učinilo da je ulovila trenutak u kojem je u staričinim očima smiješak zasjenio tračak prijekora. Znala je da je ljudi poistovjećuju s pravilima i propisima koje već dvadeset i pet godina recitira jednoličnim glasom poput automata. Najviše je mrzila pomisao da nečije nezadovoljstvo nosi sliku njezina lica. Svih ovih godina nakupila se živopisna galerija nesretnih, propalih, nevidljivih ljudi. A bilo je i onih arogantnih, agresivnih, neki su joj se unosili u lice, istresali na nju svoj dugo potiskivani bijes, zaštitar joj je pomagao nebrojeno puta. Posljednji su se put dva branitelja posvađala oko prednosti u redu. Pljuštale su psovke i uvrede o nezasluženim privilegijama, nabrajali su se datumi i akcije. Ljudi su već uzmicali prema ulaznim vratima, ona je u panici jedva vidjela slova na tipkovnici, činilo se da sve nestaje u žutozelenom bljedilu njihovih lica i više se ne sjeća otkud je došla ta jedna riječ, mala gesta koja ih je obojicu umirila poput dresiranih psića. Kao da su se baš za nju lijepili takvi slučajevi. Prosječni klijenti, s kojima sve odradi kao na pokretnoj traci, postali su prava rijetkost.
Da, bila je sretna kada je dobila posao, tako dobar posao! Nije ni slutila da će veći dio radnoga vijeka provesti u razmišljanju kamo pobjeći, kako se izvući. Nije se pomakla s mjesta, uvjeravala je sebe kako joj je dobro, predobro u usporedbi s drugima. Dobra i sigurna plaća, tek pokoja neugodnost, sitnica, pa ipak radi s ljudima! U posljednje vrijeme stalno sluša priče kako je njeno zanimanje prvo na redu automatizacije. – Pa kad će više! Samo izvolite, gospodo roboti, niste ni do koljena robotu kao što sam ja!- A tek predrasude s kojima se susretala. Čim spomene nekome da radi u banci, u zraku već može namirisati etiketu razmažene i nesposobne neradnice koja se dokopala fine stolice tko zna kakvim sumnjivim vezama. I nije važno što se ne uklapa u tipičnu sliku službenice na šalteru. Ne dotjeruje se, za modu nikada nije imala istančan osjećaj, koliko god se potrudila, na njoj je sve visjelo, suknja se uvijek okretala oko nje. I ta vječna borba s masnom kosom koju mora prati svaku večer. Pretiha, presavjesna, sve tisuću puta provjerava. Kolege se oslanjaju na nju i kad treba i kad ne treba. Želi se pobuniti i obraniti, ali to završi tako da se na kraju osjeća kao da se svima ispričava i dodvorava. U svemu tome najmanji je problem taj samoljubivi balavac od šefa. To je nekako podnosila, gledala je na njega kao na nedoraslo, razmaženo derište s kojim mora biti strpljiva. Dok je većina drhtala pred njim, ona se samoj sebi čudila, hrabrost je bila nešto posljednje što je očekivala od sebe.
„Jer ja to zaslužujem“
Sjedila je na klupi u gradskom parku i lizala sladoled. U mislima joj se neprestano vrtio zatupljujući slogan Jer ja to zaslužujem kojem bi povremeno dala vlastiti naglasak Jer ja to ne zaslužujem. Znala je da dolazi iz neke reklame, ali koliko god se trudila, nije to mogla ni sa čim povezati. Najmanje je to mogla povezati sa sobom. Srušila se na klupu od umora. Sladoledom se odlučila nagraditi nakon iscrpljujuće prijepodnevne utrke da stigne obaviti sve što si je zacrtala. Uvijek si tako natrpa prijepodne, kuhanjem, kupovinom, sve češćim odlascima na preglede i pretrage. Činilo joj se važnim što više iskoristiti dan koji je bio osuđen na propast samom činjenicom što radi poslijepodnevnu smjenu. Teško si je priznavala da se sve više umara i sve manje toga uspijeva obaviti. Liže taj sladoled i pita se priliči li joj sjediti tako sama na klupi sa sladoledom u ruci. Osjeća se nezgrapno, njezinim tijelom i kretnjama kao da upravlja netko drugi. Sjedi na samom rubu, napeta, kao da se ispričava.
Iz stana je izišla poletno, odlučna kupiti nove cipele, već ih je odabrala, probala, čekale su je. Prvo je trebala preživjeti ginekološki pregled, a onda šećer na kraju. Kada je naposljetku zastala pred izlogom trgovine i ugledala svoje umorno, snuždeno lice, shvatila je da će ostati bez cipela. I cijena pregleda izula ju je iz cipela! Toj ženi što je u staklu izloga nemilosrdno proučava i ne oprašta joj bore i podočnjake, izrast koji je već trebala obojati, nove cipele sigurno neće pomoći.
Menstruacija joj je kasnila jedanaest dana. Znala je da je blesavo tako nešto pomisliti, ali simptomi su bili poznati, u nju se uvukla tiha slutnja da je možda trudna. Dva poroda, stotine ginekoloških pregleda nisu umanjili nelagodu s kojom se skidala i smještala na stolicu. Ginekološka je ordinacija izgledala poput unutrašnjosti svemirskoga broda. Okružena ogromnim ekranima, još se više zbunila pokušavajući izići na kraj s novom, modernom ergonomskom stolicom. Bila je presitna da bi postavila sve dijelove tijela onako kako je to stolica zahtijevala. -O Bože- pomislila je – možda sama očitava i daje dijagnozu. Umjesto ginekologa, lijepo ti sve objasni stolica. Mogle bi se proizvoditi za kućnu upotrebu, s programom, čipom, računalom, kako god!- Iako je toplo, pomalo drhturi tako gola i izložena dok se ne ukaže poznato lice dobroćudnog diva. Ni sama ne zna koliko ih je promijenila dok nije naišla na liječnika s kojim je zadovoljna. Zapravo, nije bila zahtjevna pacijentica, nije se vodila za najboljim preporukama, samo je tražila nekoga tko neće biti arogantan i napuhan kao žaba.
„Gospođo Vesna, pa nismo se dugo vidjeli“- zagrmio je. Baš uvijek mora početi tako da se osjeća nelagodno, neodgovorno prema svome zdravlju i krene ispričavati. Ovaj put se samo nasmiješila i nemoćno slegnula ramenima.
„ Ima nekih problema?“ – pitao je dok je navlačio rukavice, pokretao računalo, pripremao ultrazvuk. Nijednom je nije pogledao, a činilo joj se da je previše usredotočen na petljanje po uređajima da bi je uopće i čuo.
„ Menstruacija mi kasni jedanaest dana. Nije puno, znam, ali oduvijek dolazi točno u dan.“- izrecitirala je sve podatke o menstrualnom ciklusu, datum posljednje menstruacije, koliko su obilne… i slušala poznato aha, hm, hm. Povukao ju je još niže niz stolicu i započeo s pregledom, na jednom se ekranu pojavila njezina amorfna unutrašnjost, a na drugom uvećano, ogromno, smežurano spolovilo i s gađenjem je odvratila pogled.
„Hm, aha, da, da, endometrij prilično stanjen, da vidimo, da vidimo, sve čisto, nema tekućine, hm, da vidimo jajnike, hm, da, nešto malo folikula, ali…gospođo Vesna, koliko vam je sad točno godina?“- postavlja pitanje u jednoličnom tonu mrmljanja tako da je sa zakašnjenjem shvatila kako joj se obratio pa nesigurno odgovori: „četrdeset sedam.“
„E, da, sve je u redu, lijepo, krasno, da, gospođo Vesna, vi ste u promjeni“- konačno ju je i pogledao, baš sad kad joj je val vrućine i crvenila zapljusnuo lice. -Što je tu lijepo i krasno- pomislila je isključivši se tako da ostatak dijagnoze nije ni poslušala. Kada je shvatila da je pregled završio, otapkala je do zastora i prtljajući po odjeći pokušala se što prije obući. Još joj je nešto govorio dok je bila iza zastora, a kad je provirila odjevena i sva skupljena kao da se u međuvremenu smanjila za dva broja, tutnuo joj je papire u ruke, srdačno potapšao po leđima i uputio sestri.
Mlada, ljepuškasta sestra nije dizala pogled, pružila joj je omotnicu s nalazima i račun od kojeg joj se zamračilo pred očima. – Osamsto kuna! Za lijepu i krasnu promjenu!-
Izbrojala je novčanice i nasmiješila se najljubaznijim i najzadovoljnijim osmijehom koji je mogla navući na lice.
„Imaš krasnu obitelj“
Kada bi se održalo natjecanje u prepričavanju doživljaja iz vojske, zasigurno bi pobijedio njezin Nenad. Nevjerojatno je da to čovjek može prepričavati s istim žarom tolike godine. A najviše je izluđuje kad gotovo uzvišenim tonom i s patosom krene na epizodu čišćenja wc školjke. Kao da očekuje da ga zagrliš i utješiš što je doživio to ponižavajuće, traumatično iskustvo, a pritom mu ne padne na pamet da ona već dvadeset godina uzaludno trlja i riba jer njezin bi Nenad sigurno pobijedio i da se kojim slučajem održava natjecanje u promašivanju wc školjke. Već dvadeset godina mu prigovara, prijeti i zahtijeva da se tog posla i sam prihvati, i već dvadeset godina on odgovara istim osmijehom, punim dječačkoga i nevinoga čuđenja kojim je tako često razoružava. Ali dobar je Nenad, ne pije, ne puši, ne skita se. I divan je otac, u životu još nije srela brižnijega od njega. Kažu da koliko muškarci mogu o vojsci, toliko žene mogu o trudnoći i porodu. Njezina sestra Kristina primjer je iz udžbenika. Nije sigurna je li i jedno obiteljsko okupljanje prošlo bez neke anegdote s poroda, nekako, konci svih priča, bilo o poslu, putovanjima, bolestima, na kraju se zapletu i završe uvijek u istom klupku u kojem nikada ne manjka ni suvišnih savjeta oko odgoja. Vesna je i tu pomalo iznimka. O svojim iskustvima s poroda nije puno pričala. Onoga trenutka kada je ostala trudna, postala je mama. U njoj se sve promijenilo, preplavila ju je takva silina osjećaja, takva energija i snaga koju nikada ne bi mogla povezati sa sobom, sve se posložilo na svoje mjesto i ona je tiho, nenametljivo gradila neko nevidljivo, samo njoj opipljivo gnijezdo puno ljubavi u koje se tako silovito uselio život sa svim svojim smislom i besmislom. Isto je doživjela i s Mašom i s Anjom. Zaokružila se, proljepšala, prvi put u životu bila je zadovoljna svojom kožom i kosom. Nenad joj je stalno govorio da blista, i sve bi bilo idilično da joj je on manje išao na živce. Neko vrijeme gotovo ga nije podnosila, ali i to je prošlo. Sve prođe i dođe porod i sve što misliš da znaš, da si naučila iz hrpe časopisa koje si pročitala, sve pada u vodu. Ne znaš ništa, nitko ti ne može pomoći i potpuno si sama. I urlaš i sramotiš se i svakoga trena misliš da je s tobom gotovo, da umireš. Mašu je rađala dvanaest sati, Anju sedam. Trebalo joj je šest godina da zaboravi što je prošla s Mašom na porodu, ali se već s prvim trudom sjetila kako si je čvrsto obećala da to neće prolaziti još jednom. Maša je bila najveća beba u rodilištu. Kada ju je onako sitna i iscijeđena uzela u ruke i stavila na grudi, Maša je zgrabila bradavicu i usisala je u sebe nevjerojatnom halapljivošću i ostala je prikopčana tako, i danju i noću, pune dvije godine. Kliknulo je od prvog trena, Maša je bujala, rumenila se i prela poput mačkice, sita i zadovoljna na maminim grudima. Vesna je uživala u toj bliskosti i bila je ponosna što ima toliko mlijeka, što Maša tako vidno napreduje i što divljenje i komplimenti pljušte sa svih strana. Nije joj teško padalo ni nespavanje, ni nesloboda, jedva je stizala u kupaonicu, o malo mira i samoće nije ni sanjala, Maša je jednostavno bila ukopčana. Stidljiva po prirodi, Vesna je sve potiskivala u sebi, ali morala si je priznati da gotovo oholo uživa, a poznanice koje su rodile kad i ona i s kojima je održavala rijetke kontakte, lažno je tješila zbog neuspješnog dojenja. Nenadu bi s gorljivim, gotovo vjerskim žarom objašnjavala da su priče o slabom mlijeku i upaljenim dojkama samo zablude, još gore, izgovori za komociju koje se većina žena nije bila spremna odreći. S ponosom je isticala da bi ona mogla dojiti i viseći s lustera. A onda je došla Anja, mali, smežurani zamotuljak od jedva tri kilograma. Kada je išla u bolnicu, ispratio ju je snijeg do koljena, a već drugi dan nakon poroda, udarila je takva nesnosna južina da joj je od memljive, vrele sobe, vlastitog plamtećeg tijela i sunca koje je pržilo kroz nezaštićeno staklo, došlo da skoči kroz prozor. A Anja je u svemu tome plakala tri dana i tri noći bez prestanka, neutješna i gladna. Sestre je nisu htjele nahraniti, inzistirale su na dojenju i gledale su s visoka kako je Vesna svakog trena stavlja na dojku, isfrustrirana i posramljena kao da nikada nije držala dijete u rukama, a ona je Mašu dojila rekordne dvije godine u svim mogućim i nemogućim položajima. I krenule su Vesnine suze, nepresušne, nezaustavljive, poplavile su cijeli njezin život i sva očekivanja. I plakale su i Vesna i Anja punih mjesec dana, i prošle u suzama izgrižene bradavice, upaljene dojke i bolno izdajanje, sve dok jednom, iznenada, Anja nije zinula kao mala slonica i skoro progutala ono što je od mame od silne brige ostalo, i stroj je proradio. I opet radio savršeno pune dvije godine. Prva je kontrola pokazala da je tolika briga bila potpuno nepotrebna, Anja je lijepo napredovala, samo je na mamu malo odgojno djelovala. I ostalo je tako sljedećih trinaest godina. Anja je bila Vesnin lakmus papir na kojem se preslikavala svaka i najmanja pogrešna odluka, makar to bilo samo pitanje postavljeno neugođenom intonacijom. Teško dijete, reklo bi se, zahtjevno. Maša je pak bila suprotnost, sve je rješavala lako i brzo i nije pravila dramu ni oko čega, kao da su se problemi rješavali sami od sebe, bez puno njezinog uplitanja. Zapravo, obje su bile odgovorne i savjesne, odlične učenice, ali kod kuće lijene i nesamostalne. Kako su Vesnu stizale godine, ponekad bi se pobunila i tražila malo pomoći koja je uvijek stizala škrto, na kapaljku, i od Nenada i od cura. Nije mogla ne priznati da si je sama tu kašu skuhala, obožavala ih je i brinula se za njih slijepom odanošću pa situacije u kojima im je pred školu donosila sendvič koji su navodno slučajno zaboravile ili po njih dolazila autom kada bi se navukli prvi oblaci, uopće nisu bile rijetkost. Kako su djevojke odrastale, nisu bile rijetkost ni situacije u kojima gunđa, žali se i prigovara što sve mora sama. Provjerena zaštita od maminog gunđanja bile su, naravno, dobre slušalice. Vesni bi ponekad kao rame za plakanje poslužila vlastita majka, ali to su bile doista posebne, krizne situacije kada bi Vesna pomalo gubila kompas, inače si pribrana nikad ne bi priuštila čuvenu majčinu sadističko-mazohističku propovijed koja bi obavezno završila riječima: „ Pa što bi ti htjela, imaš krasnu obitelj! Znaš da tata cijeli život nije znao u kojoj mu ladici stoje čarape. Umro je a da nije znao koji broj cipela nosi, ja sam mu svake kupila!“ Moglo bi se reći da se s Nenadovom mamom puno bolje slagala nego s vlastitom, barem je u njenom društvu bila opuštenija. Nije bilo zavirivanja u svaki kutak stana, skeniranja prašine i otrcanih self-help recepata, Nenadova je mama bila fokusirana na svoje unuke i uglavnom je samo njih izluđivala. Za Nenada joj je često znala reći: „ Neka ti pomaže što više, nema muških i ženskih poslova, nauči ga da radi sve kad ga ja već nisam naučila“. Vesna bi se samo isključila, odavno više nije komentirala koliko se puta ponovio prizor u kojem bi Nenadu mama, ako bi ga kojim slučajem zatekla u nekom poslu, naprosto otela iz ruku posuđe ili rublje i na sebe preuzela rijetke kućanske dužnosti koje su mu uopće dopale.
„Stavi sebe na prvo mjesto“
Jedan od onih dana. Tri u jedan. Vesna trči kući pristaviti ručak, Maša u sedam putuje s klubom na pripreme. Neka dijete pojede nešto kuhano prije puta. Perilica od jutros stoji na programu cijeđenja i brzim pogledom procjenjuje situaciju, da, naravno da je greškom ostavila Nenadove crne traperice, sad je sve rublje sivo, a unutra je Anjina nova, žuta majica! I kad bi to bilo sve, stiže Anja sa zastrašujuće umilnim izrazom lica: „ Mamice, skroz sam ti zaboravila reći, danas u šest je roditeljski.“
Vesna u sekundi prokuha, ali stisnutim glasom jedva progovori: „Danas u šest naručila sam se kod frizera“. Za oko joj zapnu ručnici koje je jučer promijenila, ali, naravno, Nenadov već smrdi po vlazi jer ga nikada ne raširi, na Mašinom je otisak ruža, Anjin je, kao i uvijek, ostavljen na perilici. Baš kad je pomislila u sebi da zavrišti odmah ili da pričeka još koje ugodno iznenađenje, otpada držač za ručnike, a samo je trebalo zategnuti vijak, rekla je to Nenadu barem deset puta. Dok polako sve dovodi u red, u glavi računa kad bi se ponovno mogla naručiti kod frizera, koliko je puta ove godine ona išla u školu, a koliko Nenad, polako preuzima kontrolu, sve su to beznačajne sitnice, zar je poludjela da se živcira zbog ručnika i jednog vijka. U dnevnoj sobi poseban doček: Nenad na trosjedu slatko spava s daljinskim upravljačem u rukama. Ne stigavši ni promisliti o svojoj odluci, ostavlja sve i izlazi iz stana, prvo u šetnju da razbistri glavu, a onda kod frizera. I najbolje je tako, ne promisliti. Ovo je prvi put da je učinila nešto takvo, ugasila nedovršen ručak, ostavila rublje da se izgužva u perilici, izišla a da se nikome nije javila. Sjetila se svoga ginekologa: „Gospođo Vesna, vi ste u promjeni!“ – Eto je, dakle, promjena-, pomislila je i nasmijala se samoj sebi, mada ju je već peckala pomisao na rublje koje će poprimiti neugodan miris i teško će se glačati. Maša će dva dana jesti samo suho, od puta joj se uvijek poremeti probava. Ali Vesna već sjedi u frizerskoj stolici i odvraća pogled od lica u ogledalu. Pokušava se našaliti pa kaže frizerki kako bi za gospođe njezinih godina trebalo ponuditi neki paket usluga bez ogledala. Frizerka, mlada djevojka, odgovara samo kratkim smiješkom, baš nju briga za Vesninu promjenu i ogledala, zaposlena je, užurbana i okretna. A Vesna pokorno sjedi s onim groznim osjećajem koji toliko mrzi, kao da se ispričava i dodvorava. Dok čeka da se boja primi, prelistava neki trećerazredni ženski časopis i nailazi na identične vježbe za lice koje joj jenedavno poslala Kristina. Vježbe za lice protiv bora…tridesetogodišnjakinje-triput tjedno, četrdesetogodišnjakinje- četiri puta, a pedesetogodišnjakinje svaki dan…kad god se sjetite, dok kuhate, usisavate, glačate rublje, ništa vam ne treba, vrlo brzo moći ćete vježbati i bez zrcala…-Da, vježbajte dok vam ne otpadne vilica- pomisli Vesna sjetivši se kako je bila dovoljno luda da na Kristinin nagovor to jednom i pokuša.
„ Kosa vam se prilično stanjila“ – kaže frizerka – „mogli bismo se ošišati malo stepenasto“.
„Da, mogli bismo“- odgovara nesvjesno u množini dok u sebi razmišlja zašto ju je sad tako oneraspoložila ta konstatacija koju odavno i sama zna, kosa joj nemilo opada. Pita se bi li ona tako razgovarala sa svojim klijentima. Neugodna se istina može reći na sto načina. Ona bi, recimo, rekla ovako:- Jeste za malo promjene? Da vas ošišam stepenasto, kosa bi vam dobila volumen, baš bi lijepo živnula?- Opet ta čarobna riječ promjena. Ali to što se ona mijenja, što i službeno prestaje biti žena, ne znači da će se išta promijeniti oko nje. To samo znači da će morati biti promijenjena, a ista ili ista, a promijenjena. Pogleda mladu ženu koja se grbi iznad njenog tjemena i pomisli kako je samo malo starija od Maše, treba joj iskustva, naučit će s vremenom dodvoravati se mušterijama. Nije to lak posao, čekaju je bolovi u zglobovima i iskrivljena kralježnica, baš ne bi bila sretna da su joj Maša i Anja tako cijeli dan na nogama. I počne je ispitivati o njezinu životu, pazeći pritom da se ne ponavlja od prošlog puta. Frizerka jedva dočeka i nadoveže se pričom o dečku koji radi u Švedskoj; dva mjeseca u Švedskoj, a jedan kod kuće. Bila je kod njega i svašta vidjela, a najviše se smrzavala. Iza odsutnih, mehaničkih pokreta frizerkinih ruku počinje se nazirati nešto nalik na frizuru. U sebi pomisli – može proći- i zadržavši pogled u ogledalu u čiju je zamku skupa s frizurom ipak upalo i njezino lice, sjeti se ponoviti nekoliko puta u sebi: – volim i cijenim sebe, volim i cijenim sebe… Frizura i nije tako loša, a i boja je ovaj put pogođena. Kući ide zadovoljna, ali s nelagodom koja potmulo svrdla negdje u trbuhu, prvi put u životu stavila je sebe na prvo mjesto. Na mobitelu jedan Nenadov propušteni poziv i poruka: „ Javi se kad možeš, Maša se pakira, ne zna di joj je neka ljubičasta majica“. Dvije Mašine poruke: „maaamaaaa, hitno! di je ona ljubičasta majica?“ I sljedeća: „našla!“ -Ne pitaju gdje sam, valjda misle da sam na roditeljskom- pomisli. Na vratima se sudari s Nenadom. Na brzinu joj izreferira da je odvezao Mašu na autobus i da je Anja otišla do grada. Novu frizuru uopće nije primijetio, kao ni to da se obojala, niti da se smješka ničim izazvana. Vesna se u hodu preodijeva i mašinerija se pokreće. Uključuje štednjak, otvara balkonska vrata da pusti u stan malo svježeg zraka i dosjeti se kako bi za rublje bilo najbolje ponoviti zadnji program na perilici.
Priredila: Bjanka Alajbegović
