Tirana
9. 4. 2018.
Stigla je južina i slomio sam se kao stolica kojoj je kucnuo čas. Niotkuda, odnosno sa svih strana istodobno, onako kako južina dolazi; tako da se ništa osim nje ne vidi, ne čuje, ne može osjetiti, kao da je na svijet nasađen prigušivač, a u cijevi srebrni meci kucaju, kao u nekoj maternici, riješeni da jedan po jedan pronađu svoje čelo, koje je uvijek barem dijelom i tvoje čelo, jer vas, sjeti se, vezuje tanka ali neprekinuta nit poezije koja teče kroz sve stvari. Iz sivog premaza koji se slijeva niz Dajti (hotel istog imena odavno ne radi), nalik sablastima s teglenica u Angelopoulosovu filmu, iz depoa Galerije umjetnina izranjaju dva Staljina, jedan Lenjin odsječene ruke i više čitavih heroja socijalističkog rada. Otjelovljuju se, neprimijećeni, u vrućem zraku koji titra u očekivanju kiše, kiše koja se možda još dugo neće sručiti, ili se barem neće sručiti na nas. Istodobno na drugom kraju grada, koji je i moj kraj, pred neožbukanim ciglenim blokovima jedna starica ljuljuška pijetla u naručju, dok dva dječaka plaču u odvodnom kanalu i dva tusta purana, te najgrotesknije među pripitomljenim životinjama, pritiskom izluđena srljaju pod kotače dostavnog kombija. Nešto se neodgodivo ima desiti.
16. 4. 2018.
Gledao sam u pod, ili u pakao. Južina je potrajala dva puna dana, a onda se u eter vratio virus koji spašava grad. April je, sada je sigurno, ovdje najblaži mjesec. Nježan i topao, mek, kako su samo tvrde stvari mekane kad jednom konačno spuste gard. Svijet se sveo na šaku ljudi, nekoliko jeftinih restorana i barova i bezbrojne ulice, proljeće, stihiju koja pročišćuje oči. Okvir im nameću samo granice pismom vezanog jezika, bila koje o moje kapke razbija nijeme valove krvi.
U bloku postoje minimarket, apoteka i pogrebnik. Minimarket se zove Shpëtim, apoteka Farmaci, a pogrebni salon Buda. Logika je eshatološki jasna, kao rasplet ljubavnoga romana. Dok motor radi valja ga pojiti gorivom, kvarove treba otklanjati, a kad nastupi sasvim izvjesno vrijeme kašlja, vrijeme šume i poraza, ostaje uzdati se u reinkarnaciju. Mačke vježbaju ezan i džez, didžejevi izvoze ritmove, eukaliptus džiklja kroz krov bara Tachi i kroz nosnice usamljenih. Muči me nepošteno pitanje: koliko mojih susjeda ne bi imalo ništa protiv da se reinkarnira kao George Michael, a koliko kao prvi sekretar Komunističke partije Albanije? Suma, u oba slučaja, ne smije biti konačna. Suma je tijesna džungla.
Gjirokastër
19. 4. 2018.
Prema jugu, tom predestiniranom, magnetnom silom vođenom odredištu mnogih odiseja i lutanja, prema jugu dakle, u smjeru u kojem se uvijek iznova odlazi, nije se zaputio vlakom, već kombijem. U pitanju je, kao i obično, bila pogreška. Već je pronalaženje točne stanice s koje prijevoz za neki grad zaista polazi u ovom kraju odiseja u malom. Uostalom, ni u kojem slučaju nije bio Odisej. Na njegovom putu ne stoje Lestrigonci, Kirka ni Polifem, eventualno Sirene i Lotofazi. Većina toga što mu se u procesu desi, a ne dogodi se najčešće ništa, može se pripisati poznatoj kletvi tračnica, kazni za izdaju željeznice. Šine, čitavom dolinom Drima, ipak ne ispušta iz vida. Kad se konačno pješke uspne uz strmu kaldrmu, pruga i rijeka teku usporedno, kao da se utrkuju, ili odvode namjernika u propast.
Oba junaka priče, Hoxha i Kadare, ne računajući Skenderbega dva svjetski najpoznatija Albanca, rođena su u ovoj istoj osmanlijskoj zabiti, među plantažama kanabisa i voća, jedva koju stotinu metara jedan od drugog. Zaplet priče se sasvim očito sastoji u sukobu između umjetnosti i politike, slobode i vlasti, iako je u ovom slučaju taj sukob sve prije nego jednoznačan, banalno binaran. Na objema kućama stoji po jedna obična kamena ploča. Uskim ulicama glavinjaju ovce. Na brojnim drugim zidovima nalaze se sprejem iscrtane petokrake i natpis “Enver”. Natpisa “Kadare” nema. Radnja njegovog najboljeg romana, Hronika na kamenu (izdanje Veselin Masleša, Sarajevo 1979), možda se zaista odvija ovdje, ali Hoxhina je diktatura, valja priznati, u nekom apsolutnom smislu bila ipak učinkovitija nego Kadareova rečenica. Priča završi smrću jednog, dakle uvjetnom pobjedom drugoga. Iz toga, međutim, nipošto ne proizlazi teza o trijumfu umjetnosti.
Sarandë
20. 4. 2018.
U Sarandu je stigao tako što je prešao brdo. Motor pod nogama drndao je od napora prenoseći vibracije na njegova bedra i zube, žute od krafni i vremena. Vrijeme je bilo lijepo. Ime grada, o kojem je njegovo znanje bilo ograničeno, podsjetilo ga je na ime plesa, po svemu sudeći sarabande, iako o plesovima nije imao pojma, i za slučaj da plesovi uopće imaju imena, ne nazive. Sarabanda je, ispostavit će se kasnije, meksički ples u trodobnoj mjeri, s primjetnim arapskim utjecajem, izvanredno popularan u španjolskim kolonijama u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću. Ta su stoljeća zaista davno završila, pomisli, ne bez zadovoljstva što su nepovratno izgubljena, što to vrijeme nije njegovo vrijeme i jer se radi općenito o potrošenome vremenu, koje više nije u mogućnosti da nekom naudi. Iz tog je razloga bio zahvalan prošlosti i pribran u svakom trenutku njezinog vječnog sprovoda.
Prijavljuje se u hotel bez zvjezdica iznad mozaika s motivom tipičnim za mozaike rimskih kupki, hotela koji se priprema za nadolazeću sezonu i oluje koje će doći, u čijoj se sobi nalazi tek krevet i hrpa netom upotrijebljenog alata. U noćnoj šetnji obalom, kojom dominiraju riblji restorani s oslikanim dupinima i sabljarkama, više mu puta ponude jeftinu lokalnu marihuanu. Popije nekoliko piva čučeći na jednom od Hoxhinih bunkera, pogleda uprtog u mrak međunarodnih koridora i signalna svjetla brodica, pa se odvuče natrag u hotel. Muhe su udarale o žarulju velike voltaže i mrtve se trenutačno rušile na pločice i prašnjavi linoleum lobija. Sat je pokazivao daleko, nestvarno vrijeme. “Ah, to ste vi”, rekla je kroz preširoko postavljene zube recepcionarka, na lošem talijanskom. “Mislila sam da se nikada nećete vratiti. Neki se jednostavno nikada ne vrate”, rekla je sklopivši strip, zagledavši se za trenutak u kaos za njegovim leđima.
Sarantu je napustio prešavši more, orući bjesomučno površinom njegovog plavog prostranstva.
Krf
21. 4. 2018.
P. se povlači na Krf, sovjetskim hidrogliserom imena Ionia, kao razbijena srpska armija 1916., nadajući se da na povratku neće završiti kao Dis. Vladislav Petković je povlačenje naime preživio, ali je njegov brod ubrzo u krfskim vodama presrela i torpedirala njemačka podmornica, nakon čega Petković, istinski pjesnik, preživljavanje naprosto više nije mogao smatrati primjerenim. Dvadeset i devet je stupnjeva u hladu i P. se odmah po pristanku svlači i prvi put ove godine spire sa sebe znoj u toplom grobu Mediterana. Misli o krfskim ribarima, koji pola stoljeća nisu lovili u akvatoriju otoka Vido, niti kilometar udaljenog, u čije je more položeno desetak tisuća vojničkih leševa. Bili su to vrlo melankolični ribari.
Uvečer P. sjedi na glavnoj ulici i uspoređuje. Prvo dugo vremena, čini mu se nekoliko sati, uspoređuje Krf sa svojim rodnim gradom. Iako osjetno veći (što P. već po refleksu smatra prednošću), potonji u igri mjerenja neumoljivo gubi. Njegov grad predstavlja spomenik davno propalom društvu, ljušturu ispražnjenu od svoje suštine; lijepu, ušminkanu kulisu pobožno njegovanoj zalihi govana. Krf mu se (iako dojam, naravno, može biti i pogrešan) učini kao mjesto koje ljudi nisu napustili i koje nije napustilo svoje ljude, zajednica zabrinutija za dobrobit vlastitih pripadnika nego za sveopći grabež, ornament paleži, lažnu predstavu veličine. Dojam je suviše sladak, romantičan ali zavodljiv, pa mu se P. s gorčinom prepušta. Zatim uspoređuje dalje, između ostalog: crno i bijelo, Rulfa i Rimbauda, život i smrt. Kada mu uspoređivanje ubrzo dosadi, upućuje se s pivom preko trga Spianada, kojim jedan đakon korača zakukuljen noseći dvoje djece pod miškom, djece koja pritom izgledaju zadovoljno, ili mu se sve to tek pričinja.
Zaspi u sobici hotela Europa, opremljenoj samo najosnovnijim namještajem, uramljenom novinskom fotografijom Jackie Onassis i hladnim terrazzo-podom. Sanja svoj rodni grad, ali neprepoznatljiv, drukčiji. Melankoličan i nekako odvojen od pulsa svijeta. Zatim se budi i dugo promatra žbuku koja se ljušti u skoro pravilnom trokutu. Na trenutak pomisli da postoji bog, ali tu misao, sada zauvijek, odbacuje u korist neke skromnije misli.
Vlorë
22. 4. 2018.
Sanjao sam da je život san i probudio se u grču, užasnut, iako iz samog sna nije bilo jasno radi li se o ugodnom snu ili o mori. Moguće je da je u pitanju bio i takozvani mokri san.
Umio sam se, popio količinu turske kave koja bi inače dostajala za više dana i izašao u prvu zoru. Grad nisam poznavao, niti je on imao pojma o meni. Obreo sam se u blizini univerziteta, gdje se obala račva na lučko područje i promenadu dugih pješčanih plaža. Suviše veliki otvoreni prostori, slika pustinje koja se nadmeće sama sa sobom, pobudili su u meni odjednom nemir, vrstu agorafobije kakva me rijetko spopadne, što je moralo imati neke veze sa snom. Požurio sam u okrilje sjene, spasonosni kanjon stiješnjen među neožbukanim betonjarama i užasno ružnim stambenim staklenicima. U izlozima pečenjara vrtjeli su se janjci i kozlići. Kombiji su trubeći skupljali putnike. Pokušao sam pronaći središte, poznati ustroj, bilo što ne bih li se sklonio i izložio snažnom životu, bez da sam shvatio da sam u njega do grla uronjen, pod prijetnjom da izgubim dah. Centar nisam pronašao, jer ga u strogom smislu i nema. Ravnoteža se ovdje uspostavlja drukčije. I dalje nisam mogao reći radi li se o ugodnom snu ili o mori, ali moj strah nije jenjavao, hranjen mirisom svježeg mesa, bozom i vrućinom koja posustaje.
Odlučio sam da iz Vlorë pobjegnem. U autobus sam uskočio kad je već ubrzavao, ne znajući kamo zapravo vozi, no sunce je bilo odavno prešlo zenit, i san se bližio.
Tirana
25. 4. 2018.
Mjesec je prošao brzo, nalik na bolest. Knjige su uglavnom ostale nepročitane, rukopisi neredigirani, pisma neodgovorena. Ostale su stanom rasute riblje konzerve, koštice maslina, prašina, nečista savjest u sferi stila. Spotičem se, posrćem sobom tražeći izlaz, trpam što mi dođe pod ruku u crne vreće pazeći da ne snoćim nešto tuđe, da se smeće ne izmiješa s lakom umjetnošću. Jezik je, ipak, iznenađujuće na mojoj strani. Jedan homonim i sinonim istodobno iskaz je nevjerojatnog povjerenja u sve što dolazi, oda optimizmu i upornosti svojstvena praktikantima joge. “Izlaz” se na albanskom kaže: “dalje”.
Korov, ili protiv književnosti, Fraktura, Zagreb 2020.
Fotografija: Siniša Sunara