GOLI BOLÍVAR
Sedam sekretarica smrti
(odlomak)
Janis je ime dobila po Janis Joplin. Otac joj i danas, svakog vikenda, svira blues gaže u barovima četvrti Las Mercedes i La Castellana, gdje se noću još može zateći poneki stranac, gringo dežmekast, pijan i lud. Preko tjedna radi u tvornici kablova, a kad se vrati, nakon dva sata probijanja zabačenim prigradskim cestama, preumoran je: prsti mu se grče toliko da na gitaru niti ne pomišlja. Janis je, kao tinejdžerka, ponekad pjevala back vokale, dok se brod nije nagnuo toliko da je s palube počelo kliziti sve, i mlade djevojke. Dobila je zabranu izlaska noću, i to je bio kraj njezine karijere s Los Caimanes Voladores. Kuća, doduše, nije bila mnogo sigurnije mjesto. Obitelj živi u Petareu, jednom od najvećih svjetskih slumova, s populacijom omanje evropske države. Oni, u neku ruku, pripadaju elitnim stanarima četvrti: čvrste kraste od cigle, lima i najlona koja okiva koljeno grada. Elitno – kao kod prostitucije ili restorana ili odreda smrti – tu podrazumijeva da je bar jedan član obitelji stalno zaposlen, da u kući imaju struju (kada je ima) i tekuću vodu (kada odluči teći), a Janis studira na državnom univerzitetu. Susreli smo se prije tisuću riječi, u slijepoj pjezi jezika; bio sam prvi put u Amerikama, i pitao sam se je li moguće da se to na meni nekako vidi.
Život u Caracasu pretvara se iz dana u dan sve brže u ružan san, piše. A mȍru je, nama evropljanima, teško zamisliti u tropima. Prosječna temperatura čitave godine dvadeset dva stupnja Celzija, palme i stabla manga češkaju vlagom zagušen zrak, mirišu vruće arepe i salsa dopire s terasa malih lokala, negdje visoko vijećaju papige. Tu se film prekida, rola istječe i stroj se, uprazno škljocajući, mehanički vrti i vrti. Od naftom pogonjenoga prosperiteta pedesetih i šezdesetih ostala su samo sjećanja dovoljno starih; dalekih, suhih staraca koje plaše prazne police apoteka. Zlatno doba čavizma, kada sam upoznao Janis i grad, također pripada prošlosti. Iako je uljena ekonomija bila temeljito zlorabljena i nakrivo postavljena, ona pogažena, obespravljena većina imala je od nje itekako opipljive koristi. Revolucija, u mnogočemu nalik na jugoslavensku, ipak kopni lomljena intervencionizmom i unutarnjom reakcijom: Caracas je danas najopasniji ratom nezahvaćeni grad na planetu, sa stopom ubojstava ne mnogo manjom od one koju ima Mogadišu. Uviđavni mrtvaci okamenili su se, oni čangrizaviji neumorno su trunuli. Život je bio obijen kiosk. Krokodili su došli i zagrizli i više ne puštaju, leteći kajmani iz bajke koji ti uđu u san i odnesu ga, i poslije ne možeš više zaspati.
Na travi u Parque del Este gutamo one zastrašujuće, guliverovske hot-dogove, suviše velike, kao i ostalo u ovom tijesnom, nemirnom svijetu. Biciklist-prodavač zatrpa ih s toliko krastavca, prženog luka, salate, senfa i suza da se hrenovci i pecivu može pristupiti jedino deduktivno. Doba je prvih piva. U zraku tinja lokalni reggae; Janis zna riječi i između zalogaja tiho pjevuši. Priča o ljenjivcu. Otac ga je, ima tome desetak godina, ošamućenog pronašao na rubu kuća, bit će da ga je udario automobil. Mjesecima su ga njegovali, tu poluslijepu životinju koja užasno smrdi, dok nije uspijevala sama visjeti s prečke satelitske antene. Kad su ga nosili natrag u džunglu, čitav čopor djece Patarea grčio se u plaču, kao da ispraća lijes. Ostao je, osim u ovoj priči, opjevan u jednoj polaganoj, molskoj pjesmi Los Caimanes Voladores. Zvala se, kao i ljenjivac, Juanito.
*
Njegovo ime ostalo je zagubljeno u crnom vulkanskom pijesku. Teško da postoje tragači za zlatnim grumenjem memorije koji bi ga u ovom času uspjeli isprati iz uzburkanih voda Apoye. Ostalo, međutim, pamtim dobro, jer se prezreli gomolj manga, gomolj koji je načas stao kao vremena lišen svijet, ipak nije zaustavio na mojoj glavi.
Kao dijete vjerovao sam da je ornitologija samo skraćena, ljudskoj mjeri prilagođena verzija otorinolaringologije, medicinske grane s kojom sam se u to vrijeme redovno susretao. Ptice? One su služile za to da ih se drži u ćibama, gađa praćkama, šuška kako ih susjed ovaj ili onaj, već prema potrebi priče, omčom hvata za večeru, ili da ih se, prefrigano, podmuklo, lovi ljepilom premazanom granom. Takve, uhvaćene i beskorisne, strpa ih pobjednik potom opet u one ćibe s početka. Onaj čije sam ime zaboravio za život je zarađivao promatrajući ptice. Tako bi se to, barem, moglo opisati jednom djetetu. Nije mogao, kaže, od njih odvojiti pogled: nebo za njega nije bilo plava praznina nego neprekidni, cjelodnevni koncert filharmonije kolibrića, tukana, lastavica pokućarki i dugorepih kvecala, redovito večernje zasjedanje one skupštine papiga, neiscrpna paleta perja, paleta rasparena i žarka kao košmar naivnog slikara. Danas u srednjim tridesetima, odrastao je u tridesetak kilometara udaljenoj Granadi, jednom od najstarijih srednjoameričkih gradova. Razlika između Manague, u kojoj se nalazi ornitološki institut, i Granade, u kojoj živi obitelj i iz koje se uglavnom uspinje ovdje, u oko ugasloga vulkana, na svoju stalnu istraživačku poštu, škriputava je, iznutra trula metafora razlike „starog“ i „novog“ svijeta. U subotu, 23. decembra 1972., u 12:29 po lokalnom vremenu glavni je grad pogođen potresom, i od tog se nikad nije posve oporavio. Managua danas izgleda kao vreća Monopoly kućica nasumce rasuta džunglom, iz koje se povremeno protegne vertikala kakvog hotela, banke ili trgovačkog centra. Granada, uljuljkana između gromade još uvijek aktivnoga Mombacha i jezera Nikaragva, zadržala je svoju kolonijalnu arhitekturu. Obje ove vizure nisu drugo do dva lica istoga izrabljivačkog projekta, čije mačete zasijecaju u zlato, kavu i duhan koliko i u meso samo. Prvo ne skriva kaznu zlog bijelog boga. Drugo, posmrtnoj maski slično, osvježeno je nizom uprskanih plastičnih operacija.
Pivo siječemo aguardienteom od šećerne trske, iz kućne radinosti njegova oca. Promatranje ptica nažalost zna biti dosadno, pogotovo kada uzbudljivih ptica nema, kad ptice pozaspu, izumru ili naprosto ne dođu; i strasti s vremenom kopne, posebno kada prerastu u posao. Otac mu je bio sandinistički guerillero. Razvio je, vlastitim rukama, revolucionarnu zastavu na Narodnoj skupštini, priča, na dan kad je srušen Somoza. Danas ih, u kući s otvorenim vrtom kojim bazaju iguane, živi četrnaestero: četiri generacije. Četvero djece koja se njišu u pletenim ležaljkama je njegovo, na njih pazi pradjed. Prikovan uz kolica, davi se u dimu jeftinih Casino King Size cigareta kojeg neprekidno otpuhuje, nalik parnjači kakve su u Granadu dovozile avanturiste, neke od njih potopljene u ludilo, kao Kinski u Fitzcarraldu, i iz nje ih odvozile bogate ili mrtve. Najuporniji su ostali ondje, isušeni u crvenoj zemlji, koju razgrće i u sitan, barutu sličan prah mrvi korijenje mahagonija. Vlažnost je u zraku ogromna. Na stolu carne mechada, enchilade i crni grah. Kada on ispriča kako se, gore na mrkim jezerskim plažama, na mene, pijanog, sručio truli plod manga, a ja skočio pomislivši da netko puca, četvero djece i djed smiju se bezubim ustima. Otac, guerillero u penziji, šuti. Noć pada na Nikaragvu.
*
„Jesmo li zaista ukleti?“, pita Manolo, stežući preširok grlić puške.
„I ako jesmo, tko je taj što nas je prokleo, ta vasionska ništarija?“, kaže, iako to odjekne kao prijevod replike iz kakvog Vila-Matasovog romana.
„Moguće je, uostalom, ako je prokletstvo dovoljno jako, ako je tako temeljito da se od njega zemlja rastvori i čovjeku od njega ispadnu zubi, moguće da je u tom slučaju zapravo riječ o dobročinitelju, o nekoj vrsti olako upućenoga blagoslova“, govori iako se njegova usta ne pomiču i Manolo hladnu cijev stišće potpuno nijem, a njegov monolog odzvanja samo u mojoj znojnoj, jednako hladnim vjetrom šibanoj glavi. Gledamo u pravcu Puna, gdje je pod padinama posutim agavama i šumom ciglenih kuća usidren linijski parobrod Yavari, umjesto prema sivoj, u čvrstu maglu potopljenoj pučini Titicace, pučini o kojoj je bolje šutjeti.
Za mene, Manolo je Indio. Iz njegove vlastite perspektive, naravno, stvar izgleda drukčije. Kada ga pitam što mu znači ta konkvistadorska, rapirom odsječena riječ, sliježe ramenima. Kaže: „Ne znači ništa. Moguće da znači čovjeka. Čovjeka koji ne želi umrijeti“, kaže Manolo posrćući, hvatajući ravnotežu na jezerskom vodom natopljenome šiblju otoka. Većinu noći provodi preko, u Punu, sa svojom ženom, iako se ponekad desi da prespava ovdje, na od naplavina i šaša sklepanoj, žicom pritegnutoj čestici kopna na kojoj je odrastao. S nje je, svakoga dana osim nedjelje, motornim čamcem putovao u grad u malu školu. Subotom je također putovao, pola sata svake subote ujutro do adventističke crkve El Puerto, bogomolje koja podsjeća na vatrogasni dom napušten od strane crvenih navalnih vozila, zbog čega sada čitava zajednica u slučaju požara ovisi samo o preventivi; božanskom nadzoru nadležnom za raspirene požare duše.
Na otočiću, jednom od najvećih među četrdesetak sličnih koji sačinjavaju arhipelag Uros, turistima koji na putu za Taquile ili Isla del Sol ondje zastanu prodaje sendviče i bižuteriju. Ponekad, pred kućom od pruća u kojoj stanuje njegova majka, predvodi šareno odjeven hor koji, za nekoliko sola, istim tim turistima pjeva himne u slavu Spasitelja na jeziku Kečua, jeziku koji je za mene mističan, tajan, iako za tog Spasitelja, razumljivo, nije: u pitanju je jedan po svemu poliglotski Spasitelj. Pritom i beznadno dirljiv, kao ljudi koji psima govore „Ne!“
Puška koju Manolo premeće samo je ljuštura puške, kostur koji ne vrijedi ukopati. Prije pola stoljeća sastavio ju je njegov djed, kokot izdjeljavši od eksera, a kundak iz naplavnog, žuto obojenoga drva. Služila je za lov na repatog gnjurca, životinju koja izgleda kao da ju je za potrebe svojeg zoološkog časopisa izmislio Josef Švejk, a danas služi uglavnom kako bi Manolo prstima prljavim od riblje krljušti stezao njezin dušnik, pogledom lutajući odavno iskvarenom unutrašnjošću, područjem u koje se uostalom još davnije uselio sirovi mrak.
Kad ga pitam što za njega znači bog, onaj kojem i danas, svake subote, hrli preko najvećeg plovnog jezera na kontinentu, jezera čija slatka voda počiva četiri hiljade metara iznad morske, Manolo ponovno sliježe ramenima.
Kaže: „Ne znači ništa. Znači čovjeka koji odbija umrijeti. Moguće da je bog taj tvoj Indio“, kaže i smiješi se.
„Da, bog je besmrtni Indio.“
*
Noć nad američkim gradovima, košnicama koje nalik zvjezdanoj prašumi svijetle pod Južnim križem koji u tami bliješti sličan užganom čekiću, koji ni sam nije drugo do suma nebeskih tijela nad njima, tijela koja se jedva primjetno njišu, kao da gore netko udaljen i mekan diše. Taj netko poznaje povijest gorućih jata. Taj netko vidi pticu u padu. Taj netko nestvaran.
*
H. nosi najpoznatije kolumbijsko prezime. Većini ono i danas miriše na krv i palež, njegova zvučna slika su kratki rafali, a razglednice oni odbjegli, izbezumljeni nilski konji na svom osvetničkom pohodu medeljinškim callama i carrerama. Za stanovnike najsiromašnijih barria koji se, nalik lavini lego-kockica, spuštaju s gradskih brda, ono pak zvuči prisno, domaće, moguće očinski. Ne jednom će se za njega reći Hermano, šapnuti El Presidente. H. nikad nije morala živjeti stvarnost siromaških četvrti, svakodnevnicu najvećeg dijela svojih sugrađana. Do svojih dvadesetih favele je viđala samo kroz zatamnjena stakla automobila. Daljeg rođaka srela je nekoliko puta. U tjednu kada je fatalno ustrijeljen bila je upravo navršila deset; Medellín je, okićen krvavom lentom, trijumfirao titulom svjetske prijestolnice ubojstava. Tom zgodom je na poklon donio plišanog sibirskog tigra, mladunče u prirodnoj veličini. Zvijer, pomalo prašnjava, i danas prede zaboravljena u kavezu njezine sobe.
Otkako su ratne sjekire zakopane, situacija se u gradu smirila. Karteli i gerila trenutno miruju, što znači ratuju drugim sredstvima. U infrastrukturu, institucije i razvoj zajednice upumpani su šleperi uglavnom stranog novca, čime samo djelomično upravlja vlada. Školarci u bijelim uniformama. Nadzemna linija metroa, iz koje sipaju studenti. Kulturni centri s kojih vijore zastave duginih boja i od Božića zaostali ukrasi, s krova, s platna sivoga kao srce, dopiru zvukovi melodrame, u dvorištu se gužvaju parovi. Guantanamera. Jednako su daleko od ovih mudrih i moćnih tijela i José Martí i američko mučilište u zaljevu iz kojeg dolazi zazvana žena. Ritam klizi niz opne bubnjeva i neožbukane fasade, kao zrno se zaustavlja i gnijezdi usred nerazmrsive mreže živaca i odande buja, množi se nalik na živo meso.
Nedaleko Boterove ptice, metalne skulpture pretvorene u šrapnel bombu s dvadeset kilograma eksploziva koja je 1995. tijekom muzičkog festivala eksplodirala ubivši trideset i ranivši više od dvjesto, gomile rascvalog čelika koja u spomen mrtvima ondje i danas stoji, u sjeni tračnica odvija se tijesna trgovina. S kolica i niskih tezgi zavija užegli život: muhama ispljuvane konzerve dulce de leche, sušeni pasanci pruženi na svježem voću. Egzotičnija roba, roba prhka i opasna, nalik cirkuskim buhama skače iz džepa u džep; kušati, kao svježi sir, možeš s ključa ili oštrice noža. Trebam dezodorans da pripitomi znoj koji zrije pod košuljom. Želim one male banane, da ih žderem dok čekam H. Započinje dobacivanje. Ne obazirem se, nego gutam banane i pokušavam se pomalo napuhati, kao riba četverozupka ili kuglakož, čije drugo ime zvuči kao da se netko zajebava s mađarskim, ili kao da se netko jednostavno zajebava. Najednom sretan što sam ćelav i visok i svježe ošišan, načas nadrastam samoga sebe, kao balon sa slikom Reagana. Međutim protivnik nije zavaran. Nekoliko sumnjivih likova ustaje i kreće u smjeru kuglakoža, sada već ispuhanog. Skačem i bježim u masu.
Kad se konačno opet sastanem s H., već vlada rani, ljepljivi mrak. Penjemo se na žičaru koja od rijeke, u kojoj su skončali Pablovi nesretni nilski konji, podiže ljude uz obronke preko kojih se prelijeva užgani grad. S. i M. dolje u gustom metežu, tamnom teritoriju mita, slijede nas na motociklima. U času kad nas je ponovno četvero, na vrhu brda, na rubu grada, pod nogama se rasipa predstava. Milijuni svjetala titraju, kao u nekom nadmetanju s nebom, kao da nema ničeg što ne bi vrijedilo napustiti.
*
Don Pablo, govorili su.
El Patrón, El Rey, El Mágico, govorili su gledajući u pod ili u vrhove svojih cipela; El Pablito, molili su oni koji su mu nekada bili bliski, oni koji su se o njega nekako ogriješili, i jedni i drugi gledajući u duboko srce zemlje, pogled podižući samo na časak, da bi ga, opečeni njegovim očima, već u idućem času svrnuli, oni visoki i oni niži od njega, nepoznati i poznati jednako, jer jedni i drugi znali su da govore za svoj život.
El Padrino, El Señor, El Zar, govorili su pognutih glava sve dok je disao.
Svinja, rekli su kada je umro.
Marko Pogačar, “Latinamericana”, Kulturni centar Novog Sada, 2021.
Knjigu možete nabaviti na: KC Novog Sada
