TABLEAUX VIVANTS
Sanjam poštansku kočiju, kojom upravlja trešten pijani Char. Dva konja, rudo, uzde između anđela i životinje. Putujem na suvozačevom sjedištu, tek nešto trjezniji, ali jednako star. Sam Char star je kao pred svoju smrt: jedva se u njemu može poznati kapetan Alexandre; čvrsti orijentir, očinska figura padobrancima koji nasrću u gustim jatima, večernjim navijačima-čvorcima. Kočija prevozi rashodovanu krušnu peć. Promiču predgrađa Pariza s kraja stoljeća, straćare raskrčene ne bi li se ususret svrakama uzdigao kakav châtelet ili robusna, klasicistička upravna zgrada. Pred jednom takvom postavljene su žive slike koje utjelovljuju redom: pad Bastilje, posljednju večeru, mrtvu prirodu kojom dominira košara s voćem. Jabuke predstavljaju kovrčave glave dječaka, čija su torza, pretpostavimo, skrivena u nevidljivom dvostrukom dnu. Krušaka u košari naoko nema. Posred straćara iz svojeg sna ustaje oganj, pa slike osvaja još živahniji, upravo neukrotivo živi pejzaž; čitavo predgrađe pretvara se učas u čađav košmar. Bit će u redu, sve će biti OK! pijani Char dovikuje djeci. Zatim, sebi u bradu, dodaje: ali ne za nas; za nas, naravno, ne.
I TAKO DALJE
I tako neću više vidjeti Itaku, mislio sam mršteći se na raskršću, znojan, leden od izbora, kao Odisej važući između pjesme i patnje, prikovan drskom jarbolu proljeća. Bio je čvrsti ponedjeljak, poslijepodnevno ljeskanje asfalta. Svakako je u pitanju bilo lutanje, i pogled je bez sumnje slijedio bijelu pticu. Bobice bršljana bijahu sočne: koraci kratki, ruke na leđima sklopljene, kao kada se radi o šetnji. Na jeziku se, polako, topila psovka: slijepa pastila. I Penelopa je, jasno, bila utvara tijelima udaljena, sličnija šumi no ženi. Stajao sam među automobilima, neodlučan, na ničijoj zemlji pločnika čekajući da pločnik ostari, sliježući se u parkirno mjesto. Iza mene nije bilo baš ničega. Ispred se, ipak, sterao nekakav štof: panika prostora. Gusto i tako dalje.
PREDGOVOR MARIJI
Mojom Marijom zvao sam je prvo iz nade, potom iz navike, i naposljetku iz obijesti: u njoj nije bilo baš ničeg mojeg. Njezino buđenje bilo je, kao i svaka knjiga, predugo oproštajno pismo; njezin hod – oštar staccato, kompozicija koja zorom klizi u stanicu. Ne mogu reći koje su boje bile njezine oči. Jer pojavljivala se u našem naselju noću, blještava, mokra od značenja, prateći posljednji tramvaj. Noću kada su sve oči jedne drugima nalik, slične očima skinhedsa, ili šišmiša. Kad šahte uzdišu i stabla kestena njiše jesenji vjetar, i kondukter u svojoj čahuri puši tiši od svake fusnote: sitne šake u zube sljepilu svijeta, našoj krvi i vodi.
MORESTAJ
Morestaj se otkad je svijeta slavio triput: to je najrjeđi praznik. Kaže se: još se nije rodio onaj tko bi dvaput slušao takvu tišinu, a i da jest, jasno – odmah bi umro. Svejedno, najveća većina svih koji su ikad hodili vrištinom nije nikad vidjela Morestaj, a poznavati nekog toliko sretnog, ili čak biti s njime u rodu, smatra se nesvakidašnjom privilegijom. Jednako se privilegiranima drže i oni koji imaju grbu, roditelji koji su začeli mjesečara, psi i svi koji nikada nisu usnuli, no takvi u susjedstvu izmame u najboljem slučaju osmijeh. Prisustvo Morestaju podrazumijeva orden najvišeg reda i može se u svakom trenutku – na crnoj burzi – zamijeniti za jato strahova, ili lomaču koja nikad ne kasni. Od njega najviše koristi imaju pjesnici, a ponajmanje usputni proroci, jer ih je samo za Morestaja uopće moguće jasno razlučiti. Pjesnici pribiju mašne na ključne kosti, a proroci do dugo u noć šapuću goruće psalme, postrojeni u tihom špaliru. Kaže se: još se nije rodio pjesnik koji jezik nije predao batini. Misli se: još se nije rodio ledolomac, koji će led jednostavno zaobići.
VODA
Umjesto želje ponudio sam joj kost: voda je bila veća. Pred noge sam joj položio zemlju sastavljenu od šume, plašt polja prošiven rijekama koje donose blato, zemlju s njenim ljudima, rudačama i stokom, zemlju sa zmijama i ključnim kostima, kostima čeljusti i svim drugim kostima koje postoje – voda je bila veća. Predložio sam: seobu naroda, nebo, osjećaj onih što su pronašli pošiljku s novcem i vratili je, znajući da pripada sličnima. Ponudio sam ponos, osvetu, silicij, Euroaziju, ekvator, vjetar. Podmetnuo petardu ljubavi. Balzac? Lovci u snijegu? Wagnerov ego? Oda? Voda je bila veća, u svemu jasnija: čak i kad joj se, kao mačka, niotkud prikrala glazba; misao veća od sebe same, najglađa utvara. Smrt nije mogla ništa, ni san. Bila je snažnija. Noću, kada je ustava svjetla spuštena, nas neće odnijeti požar, nego poplava plamena.
Marko Pogačar, Knjiga praznika, Biblioteka “Prijatelji, Multimedijalni institut i kulturtreger, 2021.
Fotografija: Dora Held
