Avgust mjesec poezije
Tokom pet sedmica mjeseca avgusta i koji dan septembra, portal Strane vam predstavlja poeziju po izboru književnika-selektora, za pet država regiona. Selektori su napravili izbor od sedam savremenih pjesnika čija im je poetika u ovom trenutku najbliža.
Selektor za Hrvatsku je književnica Darija Žilić.
MARKOV TRG
Nešto se dešava, no ne znam što.
neki se grudni koš širi i napinje,
sužavaju se stjenke žila, ti žljebovi, žlijezde
luče golemu žuč nad Zagrebom.
takvo je nebo tih dana: košmar
bez trunke svetosti. blok na kojem je štošta
nacrtano i nije nacrtano, šum
milijuna nogu koje se pokreću.
košmar, ponavljaju glasovi, košmar
ponavljaš ti. oštre linije kojima
kiša silazi u svoje utore; nokti, sigurno nokti.
oko zapešća vezano lišće, jer je jesen i takvo
što bezbolno prolazi. vode kipe
u loncima. psi crno procvjetaju. tko mi prilazi
prilazi tupom zlu: košmar, ponavljam,
košmar, ponavljaju oni. cijelo se nebo
sabilo u ključnu kost, i nitko od puste buke
nikoga ne čuje. a sve je novo, i sve je mučno
i sve u Zagrebu. oči, tanjuri, stvari
preko kojih se gledamo. sve sveto, sve oštro
sve psi, sve naši gusti glasovi. govor
grada koji bi grizao, borovi, jato, nešto
u zraku, pod zemljom, u zidovima; nešto
nad nama i negdje drugdje. nešto se dešava,
ne znam što.
O SLABOM VREMENU
Nije to nikakvo proljeće.
samo se cvijeće izvija tupo iz svojih čašica
i pčele pjevaju linoleum i tepih vjetra. zrak,
dubok i težak, uvlači se pod trave i podiže
trbuhe miševa: ne prođe dan a oni
razgrnu tijelo kao zavjesu i raznesu
kosti i iznutrice. nije to nikakvo proljeće.
samo vode u rijekama rastu i smočnice
čekaju da ih ispuni pusta novost. gdjegdje bogovi
guču iz grobova, kao golubovi. i njihov narod
drugom narodu kopa oči, no noću, to se dešava
noću. po danu pupa i u grad se vraćaju ptice: žice
teške od pjesme i zemlja plodna od govana zatežu grlo.
živice pužu u nebo. konobari iznose stolove
i muhe upadaju u čaše. zeleno brzo uči svoj jezik–
pouzdan rječnik čempresa, slova bukvi i breza;
čak i zemlja pod noktima spremna je cvasti. ipak nije
to proljeće. nije to ništa. nema proljeća bez tebe, dosta je
dosta je bilo laži.
POSLIJE PREDMETA
Takvom brzinom spusti se s neba ništa:
u jučer, u nigdje, u mi, mokru šumu.
takvom brzinom da noć ne stigne doći
u istom času za sve: netko je požuri na
njeno mjesto, njegove oči.
svi se sjećamo nekoga tko je, tako, od negdje stigao:
iz zatvora, iz sobe, iz priče. sjeo i,
kao mahnita predodžba, napustio samog sebe.
poput ledenih cvjetova otvarali su se predmeti
u čisto prkošenje. pojavljivali se i nestajali poput
Poljske, u istom spaljenom polju. zatim ih je trebalo
ubrati i pustiti sušenju, negdje gdje zrak i struje
sami obave svoje, gdje nema grabežljivaca.
tamo u ništa, u suho i tupo nigdje odlaze predmeti.
ja kada nekamo odlazim obično ugasim svjetlo
i mislim samo te tama, nigdje, samo te mrak dokazuje.
tamo se uspinje tvoje vrijeme
u jednom kišnom kronometru gdje ništa
ujutro vježba svoju prokrvljenost i širi se, troši.
tamo šuti i smišlja jedno jasno pravilo: od ničeg
nije moguće oduzeti, ništa se samo sa sobom zbraja.
predmeti koji su u svojoj srži pirati, zauzimaju uvijek
nečije, nekome otimaju. u prozor, u noć, u mi, mokru
šumu gdje, kao da se ništa ne dešava dišu, zelene lišće.
poslije predmeta dolaze drugi predmeti.
TEHNIKA PJESME
Prvi hrvatski predsjednik kolje se zaboravom
njegova junta prevrućom juhom i mrtvom poslugom
koja ih ustrajno zaobilazi; dok hodam gradom u smjeru
suprotnom smrti, kupujem novine, kupujem kavu na
kiosku slušam svoj svadljivi šarm, meki karakter
i grupu Haustor; prosječan Hrvat kolje se suživotom,
snošenjem, ustima punim snijega– na njega legne širok
i lagan smog i ponese ga, skupa sa svom tom jeseni, njenim
jutarnjim tamnim, vodom koja se uspinje tvojim vratom,
vodom materijalnom i mekom; crkva se kolje trajnim citiranjem
Krista, bezuvjetnom i dugom ljubavlju; svinja nestane sama
od sebe, usuče se, u mlaku vlastitog daha, šaku krvi potekle
pred iskustvom; pjesma se kolje Dragom Štambukom, majka
kako je opisano u nekim preciznim spisima; ništa ne ostaje ništa
to sjajno sažgano sunce.
GODINA ČAJA
Uzimao sam i davao kao da podsjećam
na nekog drugog. magnet je moja zadana kovina.
oboje uvijek privlačimo, ali on ima više smisla
za izbor, nešto jednostavno ne prihvaća. ja nisam
toliko postojan. more se uvuklo u oblak
i sad me zasipa. grana se povija,
kao da na njoj pjevaju ptice. ali nitko ne pjeva.
ako bi se na cesti pojavilo sunce
vidjela bi se puna duga, i asfalt bi pario. iz pare se
svaki put nešto rodi. magnet ono što jednom
prihvati zadrži zauvijek. magnet je naprava za
definiranje ljubavi, iako je ponekad pokvaren. ljubav
ga slijedi. u najboljem slučaju, ako bi se sunce diglo
visoko, ako bi uzmakla magla, bacali bismo sjene.
ovako vozim spuštenih prozora i moje mesnate
uši pate. više te ne čujem. vidim majstora koji zakiva
čavle. vidim mačka koji se premeće. vidim Vladimira
kako se uspinje stubama i viknem mu: Vladimire!
on se okrene, ali me ne prepozna. naše brzine su
usklađene samo rotacijom svijeta. inače ja sam brži.
oslanjam se na slabu tehniku i slabu taktiku a
ipak ostavljam tragove. kada pronađem nekog čija
je brzina slična mojoj dat ću mu ime. visoko iznad
puzi avion. ne čujem ga i ne vidim, ali su dokazi potpuno
jasni. odozgo duga izgleda kao olovo. pluta u svom tom
nepredvidivom presjeku, bez težine, a tone. tradicija
kaže: ispod nje valja proći! tradicija kaže tada si oženjen
i tvoja žena je tamna, jer vi ste cigani. kiša je
spuštena, cvijeće je krvavo, i usta životinja rastvorena.
kroz prozor ulazi muha. tiho je. glazba se opire prostoru,
i on je slijedi. u klinču, polako, curi kroz moje otvore.
svaki put kada vozim sjetim se svoje brzine. tako
nije trčao nitko. kako sam jednom stigao u susjedno
selo prije automobila. kiša je pljuštala. putovi bili
blatni. nekoliko sam puta pao, bio sam smeđ, ali sretan.
nikada više nisam trčao, jer sam htio da me takvoga pamte.
mislio sam o ljudima. neistina je da u mojim pjesmama
nema ljudi. ondje je Vladimir. ja sam mu tada viknuo Ime
i on se uspeo, prema sjevernom nebu. podne je. naše sjene
su za nama, ili nam prethode. brzina se smanjuje. sve su
životinje nekamo iščezle. smrt je tradicija; treba je sapeti,
i pustiti je da istrune. treba biti poput magneta. ljubav je
proces strogosti. izbor izgona. cijele sam godine samo kuhao.
cijele sam godine samo kuhao čaj.
