Esej kao književna forma se pojavljuje tamo gdje postoji velika potreba za otvaranjem i za nuđenjem jedne subjektivne perspektive na stvarnost. To naprosto nije moguće načinom izražavanja koji pripada akademskom žanru. Stoga je esej kao forma mnogo bliži umjetničkim formama, na primjer formi pripovijetke ili formi romana, nego nekim znanstvenim žanrovima. Postoje mnoge dodirne tačke, i neki su se autori bavili eksperimentiranjem i kombiniranjem navedenih žanrova. Ovom prilikom mi pada na pamet jedan dobar primjer. Radi se o romanu „Jesenja violina“ bosanskohercegovačkog autora Tvrtka Kulenovića. Taj tekst je jedan idealan primjer za uspješno ekperimentiranje proznim i esejističkim tekstom. „Jesenja violina“ je s jedne strane roman, a s druge strane esej. Ako to štivo pogledamo s prednje strane medaljona, zaključit ćemo da se radi o romanu, a ukoliko to štivo pogledamo sa stražnje strane medaljona, doći ćemo do zaključka da se radi o eseju. Baš kao i roman, i esej ima ogromnu sposobnost da apsorbuje, da prima u sebe. Postoje brojni klasični pisci koji su svoje prozne tekstove prožimali esejistikom. Ovom prilikom mi na pamet dolaze romani Victora Hugoa, koji je svoju prozu umnogome protkivao esejističkim zapisima vrhunskog nivoa – o umjetnosti, a prije svega o arhitekturi. To je posebno vidljivo u njegovom romanu „Zvonar bogorodičine crkve u Parizu“. Marcel Proust je još jedan francuski književnik koji je mnogo koristio potencijale proznog teksta da upija književno tkivo koje pripada drugim žanrovima. Tako su njegovi eseji o umjetnosti utkani u proznu strukturu „Traganja za izgubljenim vremenom“ primjeri za vrhunsku esejistiku o umjetnosti u ukupnoj povijesti svjetske književnosti. Baš kao što su neki književnici svoje prozne tekstove preplitali esejistikom, isto tako se na drugoj strani mogu pronaći primjeri literarnog koda u esejistici. Želim kazati jedino to da u esej možemo staviti šta god hoćemo – s tim da se uvaže konvencije eseja (koje po svojoj fleksibilnosti podsjećaju na konvencije romana), i baš se u tome sastoji njegova čar. Njegove sposobnosti prihvatanja onog što pripada drugim žanrovima je ogromna, što nam kazuje da je otvorenost njegova temljena osobina. Tako se u društvima u kojima postoji velika potreba za otvaranjem, kakvo je danas tranzicijsko društvo Bosne i Hercegovine, esej nameće kao jedna dominantna i optimalna forma za oblikovanje pogleda na Svijet, i zajednicu koja je do tada egzistirala na principu Geta. Esej možemo pisati na veliki broj načina, možemo pisati na skoro svaku moguću temu, možemo o jednoj temi u okviru jednog eseja govoriti na više različitih načina. U stvari, ne želim govoriti o tome šta je to esej, jer se to ne može definisati (kao što je nemoguće definisati roman, novelu i sl.). Esej se po svojoj fleksibilnoj prirodi opire definicijama. Veoma često ćemo naići na fiksirane stavove o tome šta je to npr. esej (ili roman), od čega se on sastoji i kako se rastavlja na „dijelove“, kako pisati esej, i tada se obično govori o istim (ili sličnim stvarima), ili o istim stvarima iz različitih uglova. A zapravo samo esej može „kazati šta to jeste esej“, jer ćemo pišući o eseju pisati esej – to znači da će taj esej o eseju u svojoj osnovi biti kao i svaki drugi esej, odnosno postaće dio organizma kojega sačinjavaju svi eseji ikada napisani. Baš kao što svako napisano književno djelo ulazi u metafizičku Katedralu u kojoj su pohranjena sva književna djela ikad napisana – tako i esej nalazi svoju porodicu po srodnosti i urasta u jedan mnogo širi poredak. Dakle, esej o eseju, podrazumijeva govorenje o eseju kroz govorenje o samome sebi. To znači – iznutra. A isto tako mu je cilj da izvana opiše ono što jeste esej, tačnije, ono što se nekome čini da jeste. Mogu navesti neke dobre strane pisanja u formi eseja, a što će biti zasnovano na potpuno subjektivnim razlozima. (Uzgred rečeno, pisanje na ovu temu – „esej o eseju“ – podrazumijeva iskustvo u pisanju, što znači da je kvalitet, tj. ostvarenost, uspjelost takvog eseja usko vezan za to iskustvo. Stoga unaprijed sumnjam u svoju mogućnost da dobro pišem na ovu temu, bez obzira na to što je esej forma u kojoj obično pišem. Možda to dolazi od potrebe da se moje vlastito Ich pronađe u tekstu, kako bi moglo artikulirati jedan specifični pogled na Univerzum. A svako živo biće tokom odrastanja i preobrazbe iz jedne životne faze u drugu, ima potrebu da artikulira svoj pogled na stvarnost, svoju samoću pod hladnim nebom i beskrajnom hladnom pustinjom – što se prostire iznad nas. Sve te potrebe se mogu artikulirati pomoću Ich perspektive i nikako drugačije. Stoga esej posjeduje potencijal autentičnog oblikovanja stvarnosti – potencijal koji tekstovi akademskog žanra naprosto ne posjeduju. Kako drugačije oblikovati na primjer svoj subjektivni strah od Boga, od nadmoćne civilizacije u dubinama svemira, koja možda iz sjene upravlja svim bitnim procesima na planeti Zemlji, ako ne u jednoj formi koja do kraja otvara tu Ich perspektivu. Čim postanemo svjesni da nas krov naše kuće ili krov institucije u kojoj djelujemo ne može zaštiti od surovih mehanizama vasione – tada se otvara prostor za formu eseja, i za jedno autentično oblikovanje pogleda na stvarnost. Međutim, budući da se radi o eseju, svaki subjektivni stav može biti uvažen – što je uostalom još jedna prednost eseja. Osnovna prednost eseja bi se mogla sastojati u tome da se kroz tu formu mogu spojiti dvije težnje u pisanju. Radi se prije svega o sklonosti (dakle, u ovom slučaju moje sklonosti) prema literarnom i intelektualnom. Ali sama struktura eseja istovremeno podrazumijeva mnogo više. Ona podrazumijeva da je sve ono što je bitno u čovjekovom životu sabijeno u jedan durbin sa Ich perspektivom i da se kroz taj durbin posmatra ukupna stvarnost čovjeka – a sve u odnosu na tačku na koju taj durbin uperimo. Baš kao što veliki teleskopi u pustinjama Arizone predstavljaju jedno visoko sofisticirano oko čovječanstva koje luta u radijusu univerzuma koje je nama poznato – s tim da na dnu tog teleskopa uvijek postoji jedno jedinstveno oko čovjeka koje tu dosegnutu sliku univerzuma prevodi na jezik njegovog subjektiviteta. Potpuno je identično i sa formom eseja. Tu se radi uvijek o Ich perspektivi koja ulazi u korelacije sa objektivnom stvarnoću, i koja je pokušava osmisliti i racionalizirati, koja pokušava napraviti kontakt sa tom objektivnom stvarnoću – najjednostavnije govoreći. Svaki esej je jedan specifični pogled na svijet, odnosno jedna jedinstvena interpretacija stvarnosti, koja nije zamagljena akademskom objektivnošću. (Uzgred budi rečeno, akademski alati i instrumenti uvijek gube utrku sa stvarnošću, kad se suoče sa činjenicom da čovjek u ovakvom poretku Univerzuma zapravo ništa pouzdano ne zna. Ne zna pouzdano ništa niti o samome sebi, i o svome porijeklu. Upravo se tu uspostavljaju mnoge prednosti eseja.) Već je bilo govora o tome da esej mnogo koristi potencijale intelektualizma, odnosno čovjekove sposobnosti da misaone strukture iz vlastitog uma projektuje u objektivnu svarnost. (A sve u smislu razmišljanja, i to neposrednog, o pitanjima i problemima različite vrste.) To je jedan opšti okvir pod koji se mogu podvesti sva moja dosadašnja znanja o knjiženosti – koja se jedino istinski mogu temeljiti na iskustvu – pa tako i o jednom fantastičnom i izvanrednom rukavcu književnosti, koji se zove esej. Sasvim jasno, iskusni esejisti će imati neki svoj posebni pogled na temu „esej o eseju“ – jer njihovo književno iskustvo je ispekao sam život. Oni mogu mnogo više govoriti o eseju u odnosu na same zakonitosti esejističke forme, na zakonitosti i konvencije same forme eseja. Naravno da se na ovu temu može pisati i na taj način. Također se o ovome problemu može pisati na način da se odabere esej nekog pisca (tj.esejiste) kao primjer na osnovu kojeg bi se tema obradila. Svejedno, najbolje je pisati na osnovu cjelokupnog iskustva u čitanju eseja. Međutim, takvo pisanje nikada ne može dosegnuti onoliko duboko kao pisanje o eseju iz vlastitog iskustva u pisanju eseja. A za to iskustvo je potreban prostor i vrijeme. Esejistiku je potrebno njegovati kao i vlastiti život. Ona prelazi iz jedne faze u drugu, tokom čitavog procesa osmišljavanja stvarnosti. Vremenom, ona dobija na vrijednosti, jer vrijeme potvrđuje njene prednosti. Šta još reći za kraj ovog pokušaja pisanja na temu esej o eseju? Postoje eseji u kojima dominira fokusiranost na temu, ali u kojima je u drugi plan potisnuta estetska strana eseja – ili ono što bi se moglo imenovati literarnošću. S druge strane, postoje eseji u kojima dominira estetsko i literarno uz postojanje tematskog okvira koji je naizgled u drugom planu. Sasvim je slično i sa formom romana. Baš kao što romanopisac iznutra poznaje zakonitosti nastanka jednog književnog djela, isto tako i vrsan esejista iznutra poznaje zakonitosti i konvencije forme samoga eseja. Pisati na temu esej o eseju, podrazumijeva da esejista mora i iznutra i izvana posjedovati potrebna znanja i iskustva – ukoliko želi da na uspješan način obradi temu. Esej je eksperimentalna forma. On voli da istražuje i da se poigrava. Bez igre njegova egzistencija nema smisla. Mogućnosti miješanja, kombinovanja i poigravanja sa različitim postupcima su ogromne. Besmisleno je i pokušati ih nabrajati.
