OTHER SPHERES
Pogled na Atomski Grad s visine – perspektiva koja ne pripada čovjeku.
Ona pripada Pticama i Bogovima.
Ponekad imam iluziju da bivam izbačen u Other Spheres
U Orbitu neki drugih Svjetova.
I da posmatram ovaj Svijet uronjen u Svjetlost.
„Neko nas posmatra“ – neko nadzire ljude koji se okupljaju
Na koncertima, političkim skupovima – neko nadzire Hronotop
Njihovog kretanja.
Ljudi imaju sposobnost opservacije.
Baš kao i Nukleaerne elektrane, Sunce je izvor
Energije.
Naše oči se napajaju Svjetlošću.
Premda je Svjetlost samo iluzija, koja obasjava ovaj ukleti klanac.
Da nema Svjetlosti dramaturgija naše stvarnosti,
Ne bi bila moguća.
Ne tako davno, u meni je rođen osjećaj
Da su moje oči Repetitori unutrašnje Stvarnosti.
Ona postoji neovisno o materiji, ona tom materijom upravlja.
A Bog, ako se čovjeku javlja
On se navlja preko dubokih razina Svijesti
U snovima i magnovenjima, i preko Nervnog sistema.
Svaka konvulzija nerava registruje udaljeno Nevrijeme u Svemiru.
Kao da sam postao Olujni Astronaut.
U predvečerje, kad grad oblije nuklearna Crvena svjetlost
Kad nebo poprimi zlokobne apokaliptične tonove
Postaje mi jasno da postoje druge sfere u Svemiru, da život cirkulira
Tamnim prostorom.
A kažu da u središtu naše galaksije Mliječni put postoji crna rupa.
Takve rupe se nalaze i u susjednim Galaksijama.
One usisavaju milione zvjezda i planeta, i naša Zemlja i Sunce
Za nju su prava sitnica.
Samo što nismo došli na red. A možda i nije tako tragično
Biti usisan u crnu rupu. O tome se zapravo ništa ne zna.
Vjerovatno se radi o tunelu
koji vodi u neku drugu stvarnost. U paralelni Univerzum.
Samo bi Svjetlosti nestalo.
Sve mi to prolazi kroz Svijest dok posmatram Grad
Odsjaje crvene Svjetlosti, beton koji je ugrijan i rascvjetan kao ruža
U plamenu Sunca u Augustu.
A do mene dolaze fotografije djece
Koja se brčkaju u plićaku Jadranskog mora – u nekom ljetovalištu.
Ne tako davno, prije dvadesetak kružnica planete
I sam sam sjedio u gumenom čamcu, na izbledjeloj fotografiji.
Pomalo je čudno kako se sve ponavlja, sve te silne reprize.
Pod surovim Suncem.
Na Zemlji koja na svojim pukotinama i granicama isijava Radijaciju.
A pred tim novorođenim djetetom predstoji velika borba, i velika vjerovatnoća
Da ne preživi, da uvene bez oplodnje
Njegovog duha
Prije nego što spozna punu dubinu stvarnosti u kojoj se obreo.
A možda i za takve postoje neke usamljene planete
Neke Other Spheres, novi zavičaji za unesrećenu djecu, na čijem će
Crvenom pijesku oni nastaviti svoju avanturu odrastanja.
Mjesec na nebu polako pali svoje turbine, i preuzima ulogu Lučonoše
Zrcali svjetlost tokom Noći.
Jer Svjetlosti nikada ne smije nestati
Onda bi nestalo svega.
Stvarnost je stvarna samo onoliko koliko je stvarna Svjetlost, jer sve se
Odvija u koegzistenciji materije i energije.
Čovjekov duh je oplođen prozirnom Svjetlošću, premda ona svojom
Radijacijom ostavlja na njemu opekotine i tumore.
A pod tom Svjetlošću je ljudska civilizacija izgradila jednu čudnovatu
Dramaturgiju. Vječiti lov, i borbu na Svijetu raščerečenom vojnom tehnologijom.
I svaki čovjek postaje meta tajnih ubica i snajperista
Na visokim neboderima.
Zaista čudnovata dramaturgija, koja se sa crvenih lovišta pustinja Afrike
Prenosi u gradove. Lov bez konca i kraja.
Međutim, samo Svjetlost je jedino stvarna, onda je dokaz da ništa ne nastaje
Na ovoj planeti.
Stvarnost kao treptaj, kao jedan blic i prekid Svjetlosti.
THE WORLD IS GETTING COLDER
Ljeto je u ruševinama.
Ono iščezava u pojačanom zračenju – radijacija i crvena svjetlost ljeta
Polako slabi.
Atmosfera se hladi, i borove šume na visoravni
Počinju da dišu.
Posvuda slike u pokretu. Stvarnost usporena, kao da se
Prikazuje stari film.
Svijet kao jedan veliki bioskop, dok je Sunce njegov
Projektor.
Svjetlošću čvršćom od bilo kojeg lanca – Sunce fokusira Zemlju
I igrokaz može početi.
Zar to nije nebično? Takva privlačna snaga Svjetlosti.
Baš kao i nekada
Grad kao kameleon mijenja kožu
Od Svetlosti i Tmine – i ponovo je Ljetna noć.
Naizgled je sve isto
– ali zapravo se sve promijenilo.
Čovjek mijenja dioptriju, inače bi postao dehumanizirana lutka
Ili robot.
S novim naočalama, ovaj Svijet se predstavlja u novim oblicima.
To je draž života
Inače bi brzo bili slomljeni mehaničkim reprizama.
19 H. Pogled na grad s visine.
Na nebodere pada ružičasta Svjetlost – i sve je kao priviđenje.
Ljeto je pružalo neku iluziju
Sigurnosti.
Kada stvarnost dođe u stanje trasformacije – tada i nastaju krize identiteta.
Na rubovima i graničnim punktovima – kojima se premošćuju
Različite Realnosti.
Zvonce. Upaljena neonska rasvjeta. Na prozorima se
Zrcali unutrašnjost prostora, jer je vani
Već Tmina.
Na zaklonjenim stepenicama iza škole se tajno pripalju cigarete.
Ulaz u jedan Svijet gradskog Podzemlja.
Prvo naličje Stvarnosti.
Tada nismo znali da smo predmet praćenja mnogih očiju
Koji su iz djece izbijali profit.
A mnogi profitiraju na djeci – pod izgovorom da ih uče, obrazuju
Radi bolje budućnosti.
Ali sve je to lanac ishrane i sistem iskorištavanja.
Skupiti djecu u jedan razred u svrhu neke edukacije, uzeti na osnovu njih novac
A potom ih gurnuti mafiji na ulicu.
Svako pronalazi svoj put. Neki kreću iz školskog WC i zaklonjenih stepenica.
Možda negdje i stignu na kraju. U tim danima kada je baš kao sad
Noć padala ranije.
Dok smo stajali pored uličnog šahta, i u tmini pripaljivali zelene petarde
– potom ih bacali u šaht.
Iz kojeg bi odjeknula metalna detonacija.
Povratak iz škole po tmini.
Sve je bilo isto – samo što je za nas svijet bio zbijen
Kao barut u čauri.
Trebalo je proći mnogo vremena
Dok stvarnosti nije implodirala, i dok je udarna igla – nije dovela u stanje
rasprskavanja i detonacije.
The World is Getting Colder – kako glase stihovi jedne pjesme.
Hladniji
– od Hladnog Rata.
MORPHINE DAYS
Hladnoća predvečerja, i modra površina vode – sa promijenjenom Sviješću
Posmatram Svijet pod vodom.
Kamene oblutke, koji se lelujaju na svojim rubovima.
Zelene alge, i klizave stijene – obrasle mahovinom i podvodnim puževima.
Držati otvorene oči pod vodom – stanje slično narkozi.
Stvarnost se njiše poput podvodnih algi.
Pogled je zamagljen, kao da je prostor posmatran naočalama
– čija dioptrija ne odgovora.
Sve to i ne traje dugo, ta ledena promjena Svijesti.
Možda 30 sekundi.
Potom ponovno izranjanje – jeza curi niz leđa, i ubrzano disanje.
Na obali vrbaci u hladu, i crvena svjetlost Sunca na
Zalasku.
Svjetlosni kaleidoskop u krošnjama – zamućen vodom u očima.
Na drugoj obali djeca bacaju kamenice u vodu
Prave žabice na površini rijeke – kojom odjekuje njihovo dozivanje.
Tamno zelenu površinu vode
Zasjekla je jedna usamljena stijena – nedaleko od obale.
Pokušavam da se popnem na stijenu, ali tijelo se s mukom izvlači
Iz Vode.
Nekako se namještam na toploj površini stijene.
Potom posmatranje kretanja vode
– u jednom trenutku mi se učinilo da se ne kreće voda
Nego da ja tečem.
Hladni vjetar struji prostorom i tijelo počinje da podrhtava.
Modra koža u konvulzijama.
Djeca na suprotnoj obali ljuljaju čamac privezan lancem
Za jedno drvo
I udaraju veslima o površinu vode.
Iz jednog vira se izbacuje riba i njen bijeli stomak je na trenutak bljesnuo
Na Suncu.
Čovjek sa slamnatim šeširom – stoji među vrbacima
I gleda u Sunce – a potom u sat.
Djeca se naglavačke spuštaju crvenim toboganom.
Na nogama lelujanje dlaka pod vodom, oko kojih se skupljaju sitni punoglavci.
Niz kožu cure kapljice vode, dok se tijelo suši
– disanje usporeno, i umireno blagom toplinom predvečerja.
Samo običan dan na vodi – pomislio sam.
A neće proći mnogo vremena, dok voda ne potamni u svojoj dubini
I dok se zeleni modri odsjaj ne izgubi sa površine
– nakon što se vrbaci u plamenu ugase.
I Sunce nestane iza stjenovitih klisura koje su se nadvile nad krajolikom.
Djeca na drugoj strani
– pakuju plastične lopate i izduvavaju gumeni bazen.
Hladnoća već diše zlokobno.
Opet jeza i ta hladnoća modre vode prodire kroz sve pore i svojom
Modrinom – boji unutrašnjost.
Bili su to posljednji dani Ljeta – i uskoro nastupaju dani
Metadona.
– i čišćenja tijela
Svijet kao jedna savršena Halucinacija – Perfect Illusion.
Samo još jedan Morphine Day.
STREET PHILOSOPHY
Vrijeme i prostor iz kojih je iscurio svaki smisao – Besmisao hladnog Vakuuma
– Uliva se u svaki Razgovor – i svaki ljudski odnos.
Jezik posjeduje vlastitu stvarnost – sabijenu u sistem znakova
– kao u kapsulu – i ne zahvata mnogo.
Razapet je kao paukova mreža iznad Betonske Stvarnosti
– ali čim dođe u dodir sa otvorenim prostorom
– Nedostupnih polja – i Pustinja
– biva rastrgan Olujom.
A ja, već 88 godina osluškujem – disanje Betona
– Plimu i Osjeku – disanje Okeana – jer i on diše – i kreće se
– u vlastitom Radijusu.
Noć i dan – je disanje Prostora – dok je disanje Vremena – nemjerljivo.
Beton je poledio, i rumeni odsjaj Svjetlosti
– prelomljenoj kroz sfere zaleđene Atmosfere
– izlio se na grad
– koji poput ogledala reflektuje boje Neba.
A jutra su obavijena maglom, iznad labirinta ulica – i hladno zračenje
– januarskog Sunca, na pohabanom plavetnilu.
Trebalo je proći mnogo vremena – prije nego što sam shvatio
– da granice ne postoje.
Tek tada sam postao homo ludens
– i prihvatio sam život kao
– igru.
Moja duga bijela brada pada na rubove moje kožne jakne, i pramenovi davno
– osijedjele kose, vire ispod kapuljače
– koju nosim na glavi.
A u mojim starkama sa crvenom zvijezdom je teško hodati
– januarskim ulicama Grada.
Studen se uvlači u kosti, dah se ledi na mojim brkovima – ali i dalje stojim
– na poleđenoj stanici podzemne željeznice
– sa Emigrantima, Narkomanima, i Beskućnicima
– i plešem na betonu
– uz ulične ritmove podzemlja – iz napuklih instumenata.
Drugim riječima, ja sam tinejdžer od 88 godina.
Nekada davno, i ja sam živio – u Svijetu – koji je imao Smisao
– samo što je vremenom, tim silnim reprizama
– taj smisao izblijedio kao morski kamen.
Svemir je pukao u mojoj svijesti, i tada su se otvorila beskrajna
– Polja
– na koje nije moguće nametnuti Granicu.
Sada dok sjedim na betonu, u parku, i posmatram Nebo koje Tamni
– iznad sivila arhitekture potonulih svjetova
– razmišljam – o beskrajnim avanturama – i životima koji me čekaju
– nakon što ovo ostarjelo srce u meni prestane pulsirati
– pokrenuto kosmičkom energijom
– koje prati ritmove i otkucaje tajne stvaranja – koja nije – naprosto
– od ovoga Svijeta.
A već dugo vremena živim u ovom Betonskom Labirintu
– u kojem je
Ulaz i izlaz sakriven – a sistemi za orijentaciju – zabodeni su na pogrešna
– mjesta – kako bi ljude održavala u stanju zabluda.
A moja svijest je jako stara – i pamti mnoga maglovita Sunca iznad
– Grada – u ledenim mjesecima Zime – i ovo je jedna
– od posljednjih – prije nego što se otvore tuneli – ti podzemni koridori
– koji vode u neka druga Svjetlosna Polja.
BRIDGE OF CIRCLES
Topli beton Mosta u rano Proljeće – i Radioaktivno Sunce iznad Granice.
To prozirno zračenje – i srebrne igle – Svjetlosti
– iz kojih je ledena Zima isprala
– Crvenu Radijaciju – i pročišćena Svjetlost u Proljeće
– upijala je Beton – prepun razlupanih automobilskih olupina
– i stakla – kakav je bio prostor Granice – u danima
– nakon Apokalipse.
Na okolnim brdima leže pusta sela, i kuće – u zgarištima
– A nekada se tu i živjelo.
Ovaj prostor je sada bio pust – i bijela traka na asfaltu, izblijedila je
– i cesta je obilježena crnim tragovima guma – nastalim
– naglim kočenjem
– drumskih bandita – koji su noću divljali tim prostorom.
Ali ležanje na tom zaboravljenom, i napuštenom Mostu – na toplom Betonu
– Pod prvom Svjetlošću – Proljetnog Sunca
– Nešto je posebno.
Ograda je ofarbana zelenom bojom, i prožeta korozijom
– još iz – prošlog – Vremena.
A ispod je Zelena Rijeka – zamućena u neprozirnoj dubini – i nabujala
– u tim vodenim danima – kad se cijedi Zemlja.
Opet uranjanje u Svjetlost – i neki oblak se nadvio nad krajolik
– i hladna sjena pomilovala je lice.
Ali samo na trenutak – toplina Svjetlosti ponovo je osvijetlila kožu
– i osjenčila pogled.
Vrijeme kao da nije postojalo – Vrijeme je Razbijeno u svjetlosni kolaž
– kao duh – koji je rođen i oblikovan na granici – položen u više Realnosti.
U nekom trenutku magnovenja, i lutanja Svijesti
– pogledao sam preko ograde Mosta
– u modru dubinu – i zapazio sam jato sitnih riba – koje su plivale
– ispod površine.
Nešto sasvim uobičajeno – za podneblje – u kojem se nalazimo.
Ovdje, gdje se sudaraju podzemne, tektonske ploče.
Međutim, perspektiva – sa visokog betonskog Mosta – dok stojim iznad
– Željezne ograde, nagnut nad površinu, na kojoj se leluja
– i moja Sjena – perspektiva iz visine na jato riba
– podsjetila me je na jednu sliku.
Kamera je snimala iz visine – iz helikoptera – negdje u nekom izgubljenom
– Arhipelagu – u Pacifiku – na prostoru koji je Tabula Rasa
– i gdje ne postoje Granice.
Ta kamera je snimala jato ajkula koje je plivalo tik ispod plavetne
– Površine Okeana.
Ovo jato riba ispod betonskog Mosta – podsjeća me na to jato ajkula.
Perspektiva na jedan podvodni Svijet
– koji vodenim očima – posmatra moju tamnu priliku
– na Betonskom Mostu
– uronjenu u podnevnu Svjetlost – još jednog Proljeća – izgubljenog u Vremenu.
Stvarnost je jedan dijamant – koji se oblikuje – prelamanjem – pogleda.
Nova stvarnost se otvara upoznavanjem – novog pogleda
– koji je obično sakriven.
To što se ne otvara, ne znači da ne postoji.
O tome sam razmišljao naslonjen na betonskom Mostu – Svijeta na Granici
– a potom sam ponovo legao na topli beton
– Svjestan, da taj trenutak – interakcije Svjetlosti i Granice – nije nezapažen.
Tada sam ugledao djecu – koja su hodala ulicom
– i gurala – ispred sebe stare kamionske gume – njihovo dozivanje
– muklo je odzvanjalo u prostoru iz kojeg su – iščezli Glasovi.
