(O problemu pamćenja u fotografijama – Milomira Kovačevića Strašnog)
„Otvorena destrukcija historijskog iskustva na svim poljima,
kulturnom, političkom, u smislu kulture sjećanja, temeljni
je preduvjet uspostave ove stvarnosti kakvom ona jeste.
Ljudi su nužno morali zaboraviti prošlost da bi mogli
povjerovati u ovu stvarnost kao jedinu moguću stvarnost,
kao stvarnost bez alternative.“
Boris Buden
Fotografije: Milomir Kovačević Strašni
Odnos između Vremena i Memorije zasnovan je na kategoriji Trajanja – obilježen je prolaznoću – i izložen represiji, i eroziji na mnogo načina. Najjednostavnije rečeno, čovjekova memorija je ugrožena, nju je potrebno njegovati, i zaštiti. A Marcel Proust je rekao da su sjećanja jedino što istinski posjedujemo. Veza između identiteta i sjećanja je neraskidiva. Ako su ugrožena naša sjećanja, ugrožen je i identitet čovjeka – u fundamentalnom smislu. Ta čovjekova potreba da sjećanja sačuva od zuba vremena, da ih na što vjerodostojniji način konzervira, utisne u materijal – i na neki način učini trajnim, kroz sistem znakova, nanošenjem boje na materijal, klesanjem kamena… Tih načina postoji mnogo, i što vrijeme prolazi, tih načina je sve više, i sredstva su sve savršenija. Memorija je jedna kompleksna kategorija, povezana sa biološkim procesima rada uma, i utkana je u stvaralačke procese, kojima je izložen čovjekov organizam, i ona je način na koji se osvjedočuju procesi života, i ljudsko djelovanje… Ako je život jedna avantura, sjećanja su pamćenje tih neponovljivih trenutaka, koji u ukupnosti sačinjavaju jedan život. Nema nikakve sumnje da i životinje kroz um procesuiraju vlastiti život, da i oni pamte mirise, tragove, raspoznaju boje… Ali samo je čovjek našao način da svoja sjećanja utisne u materijal, odvoji od sebe – i kroz Umjetnost – komunicira, prelazi u Svijest drugih ljudi, i na taj način vlastiti doživljaj svijeta čuva od zaborava. A bez aktivnog uma, koji interpretira tu individualnu memoriju utisnutu u neki jezički ili vizuelni sistem – ta sjećanja ne bi mogla biti oživljena. Spomenut je Marcel Proust – navedeni procesi odnosa Memorije i Literature, osnova su njegove poetike, i temelj idejne osnove ciklusa romana U traganju za izgubljenim vremenom. Međutim, moramo zapaziti da se ljudska memorija prije svega služi sredstvima Jezika i Slike – odnosno njihovom kombinacijom. Ne želim ovdje naširoko govoriti o prirodi Vremena, o prirodi Memorije – jer o tome su napisane brojne studije, i ti problemi su osvijetljeni sa mnogo strana, i objašnjeni na mnogo načina. Želim razložiti jedan društveni proces, u konkretnom vremenu i prostoru – koji se odvija – a koji se umnogome tiče mene, i ljudi koji žive ovdje na obodu Europe, na kojoj se slomila osovina istorije, i gdje se živi jedna degeneracija nasilja totalitarne kulture (ideologije) – koja se prenosi u sve sfere života, pa tako i pravi jedno otvoreno nasilje nad ljudskim sjećanjima. Ako svemu tome želimo dati jednu istorijsku perspektivu, zapazićemo da određena zemlja (u ovom slučaju Jugoslavija), zapravo je jedna forma kruženja činjenica života jedne određene zajednice, na tlu planete Zemlje. Ono što jedna zemlja zahvata u određenom vremenu i prostoru mnogo je šire od problema Memorije – ali se ja u ovome slučaju želim reducirati isključivo na problem Memorije. Na istorijskom planu posmatrano – Jugoslavija nije ni prvi ni posljednji društveni okvir za ljude u ovom dijelu Europe – eroziji, i destruktivnom djelovanju vremena bila su izložena i arhaična plemena u davnoj prošlosti, i razna kraljevstva u Srednjem vijeku, a potom je raznim deformacijama bilo izloženo i sjećanje ljudi koji su živjeli na ovim prostorima u Otomanska vremena – kao rubna pokrajina Carstva. Ali ne treba pojednostavljivati problem – jer problem Pamćenja važi za svakog čovjeka, koji je ikada rođen, i koji će biti rođen na ovom tlu planete Zemlje. Nije zgorega napomenuti da između Memorije i Sjećanja postoji distinkcija o kojoj je pisala Andrea Lešić povodom fotografija Milomira Kovačevića u eseju O prirodi nostalgije– Trauma, intimna sjećanja, problem autentičnosti i fotografije Milomira Kovačevića Sarajevo Dans le coeur de Paris(esej je objavljen u Sarajevskim sveskama): „Međutim, ove su fotografije i tekstovi, odnosno igra koja se odvija u prostoru između njih, i nešto drugo: ilustracija memoarskih pukotina, procjepa kroz koje je moguće nazrijeti da autentična priroda pamćenja (kao procesa kodiranja prošlosti, njenog mentalnog pohranjivanja) i sjećanja (kao procesa njenog dekodiranja, uvijek žanrovski i situaciono uokvirenog), odnosno memoarskih procesa uopće, zapravo leži u njihovoj značenjskoj plastičnosti, nepouzdanosti i čestom pokoravanju snazi stereotipa i klišeja.“ Ovdje vidimo da je Pamćenje zasnovano na procesima kodiranja prošlosti, a Sjećanje na procesima dekodiranja. Biološka supstanca čovjeka, njegovo tijelo, taj stroj koji svojim pogonima pokreću te tajanstvene laboratorije prirode, osuđena je na propast. Svi ćemo prije ili kasnije biti položeni u Majku Zemlju, i iznad nas će se odvijati smjena godisnjih doba, u dubinu će zemlje prodirati led hiljadu hladnih zima, i zračenje miliona toplih dana – pod Svjetlosnim zvonom Sunca, ali mi to nećemo znati – jer će naše tkivo asimilirati i upiti Zemlja. A kamen na našoj nadgrobnoj ploči će isprati kiše, i svojim će ga zrakama sastrugati Sunce. Međutim, činjenicu da smo jednom davno i mi svojim očima gledali u to plavetnilo iznad nas, da su nas zapljuskivali valovi okeana, niko ne može osporiti – i jedan snop sjećanja, sastavljen od miliona pojedinačnih trenutaka, nekada je kreirao naš Um, u interakciji sa Vremenom i Prostorom. A ne bi to bilo slučajno, jer negdje postoji i neki zavičaj za Sjećanja, baš kao što i Ljudski duh posjeduje i materijalne forme svoje Egzistencije – premda je njegova egzistencija prije svega Fluidna.
Neki osjećaj mi govori da Sjećanja posjeduju svoju neovisnu egzistenciju o materiji, i da postoje neki sistemi u Univerzumu, koji su predvidjeli prostor za sjećanja, i procese čuvanja sjećanja na jednu neponovljivu avanturu života. Ali, sasvim jasno, mi to ne znamo, mi o tome možemo samo nagađati, i umeđuvremenu klesati fragmente života, razne epitafe, na spomen ploče, pisati knjige, snimati filmove i fotografije i tome slično. To su sredstva kojima se trenutno služimo. Nema nikakve sumnje da izvjesna vjerodostojnost, izvjena preciznost Mimesisa – kojim se u davna vremena bavio još i Aristotel – postoji, i da Umjetnost na jedan stvaralačni način podražava procese ljudske unutrašnjosti. O spomenutim procesima memorije je pisala i Andrea Lešić u svome eseju O prirodi nostalgije: „Kako pokazuje Olney (1998, 20), ovakav hermeneutički model memorije bi mogao biti star koliko je i stara književnost pamćenja u evropskoj tradiciji, budući da još sveti Augustin u svojim Ispovijestima koristi koncepte memorije kao skladišta i memorije kao tkanja, razumijevajući ovaj drugi kao proces koji stvara uvijek nove memorijske konfiguracije i nove oblike jastva.“ Vidimo da je memorija skladište, ali istovremeno i proces tkanja… Ali jedno je sigurno – sjećanja na ovome svijetu ne mogu postojati izvan materije. Duh je urastao u Um (o čemu je pisao Bergson) – tj. biološki Mozak. Roman je kroz Jezik urastao u hartiju – a da ne govorimo o reprodukciji Duha (a Sjećanja su jedan njegov segment), kroz produkte savremene tehnologije. Dakle, putem kompjuterskih sistema, ali prije svega putem kamere i fotoaparata. (A u ovom se eseju prije svega bavimo Sjećanjima utisnutim u fotografiju). O tome je pisala i Andrea Lešić u svome eseju o fotografijama Milomira Kovačevića: „Kako to formuliše Haverkamp (1993: 258), fotografija, upravo svojom sposobnošću da sačuva pojedine trenutke jednog života kao najrealističnija moguća reprezentacija prošlosti koja nam je dostupna, omogućava i nadomjestak sjećanja, pa i samog stvarnog života nečim što možda nikada nije ni bilo, osim kao dio fotografije same.“ Problem odnosa fotografije i sjećanja kompleksan je, i vrlo rasprostranjen… Fotografija je osnovno sredstvo putem kojega svaka porodica svoju intimnu prošlost čuva od zaborava (da ne govorimo ovom prilikom o dometima umjetničke fotografije). Ono što mi ne znamo, da li Sjećanja mogu da egzistiraju izvan materijalne podloge, da li postoji neki kanal kroz koji se naša sjećanja kreću koridorima Univerzuma… Sasvim jasno, to ne znamo… Možda znanstvenici koji u švicarskim planinama pokušavaju da pronađu tajnu svemira cijepanjem atoma, i sličnim eksperimentisanjem, otkriju i neke unutrašnje veze između proživljenih trenutaka, neke molekule u kojima se koncentrira proživljeni trenutak. Ono što znamo jeste da Sjećanjima, oblicima u kojima se ostvaruje naš život, damo jednu formu i utisnemo ih u materijal, koji ako ništa, ima nešto duži vijek nego ljudski život. To je vrlo zanimljiv problem i njega se dotakla i Andrea Lešić u eseju O prirodi nostalgije: „Raphael Samuel za memoriju tvrdi da je ona daleko od toga da bude pasivna posuda ili skladišni sistem, neka vrsta banke slika prošlosti; naprotiv, ona je dinamična, oblikujuća silačiji je simptomatički zaborav značajan koliko i ono što pamti, i koja je u dijalektičkom odnosu sa historijskom mišlju, a ne neka vrsta njene negacije. Memorija je, naglašava on, historijski oblikovana, mijenjajući boju i oblik u zavisnosti od potreba datog trenutka( Samuel, 1996: x; svi prijevodi su moji).“ Ako sjećanja posjeduju način da nadžive čovjeka, ne znači da su ona besmrtna, jer bivaju izložena eroziji i propadanju… Materijal se troši, slike blijede, a kamene skulpture gube oblik… Ali to bi bio najmanji problem. Sjećanja nisu jedino ugrožena Vremenom, i prolaznošću – ili pak izumiranjem jezičkih sistema. Sjećanja su izložena razornom dejstvu Zla (premda je to zlo teško odrediti, u smislu da mu se definira priroda). Ali neki destruktivni društveni procesi vrše razoran uticaj na ljudska sjećanja, oni okupiraju i kontaminiraju naš Um, i deformišu naše pamćenje prošlosti. Ono što zapažam jeste da su tom procesu sve više izložena Sjećanja ljudi na Vrijeme bivše Jugoslavije. A ljudi su i sami ugroženi, oni koji su bili svjedoci tog vremena. Njihovo tijelo je suočeno sa starenjem, i sa opadanjem vitalnosti. To svoj odraz ima i na procese rada svijesti, na indiviudalnom i kolektivnom principu, i utječe na samu strukturu i prirodu sjećanja. Ovom prilikom mi dolazi na um jedna pjesma benda Ekatarina Velika – koja se zove Kao da je bilo nekad. Njihova muzika je jedno svjedočanstvo života, i odrastanja u Getima i Rezervatima – ovog podneblja, i imala je veliki uticaj na generaciju kojoj i sam pripadam. Baš kao što i sam pripadam toj alternativnoj, i subkulturnoj sceni post-jugoslavenskog društva, tako mi je zanimljivo iznova proživljavati muziku, jedan alternativni i urbani novi val, nastao u jednom prošlom životu, neposredno prije sloma, i rata – apokalipse jedne Realnosti. Taj bend je iščezao u vakuumu velike entropije, kao meteor koji ostavlja veliki trag, i najsnažnije sija na samome kraju, u suton dana… Ovaj esej se bavi rastakanjem upravo one Realnosti, čiji su svjedoci bili i članovi benda Ekatarina Velika. U to vrijeme su se oči napajale Svjetlošću, pogled tih mladih ljudi je lutao po noćnom nebu… Sve je ostalo isto, samo sada nove oči prevode Realnost u prostor unutrašnjeg, i pokušavaju da se odupru ništavilu, da sačuvaju od propadanja nekoliko blistavih trenutaka jednog života. A samo jedan je trenutak prošao, jedan prekid sistema, i šum u kanalu, jedna komunikacijska entropija (što je jedno preneseno značenje za rat), i ti ljudi su mladi otišli pod zemlju, i sahranjena je i zemlja u koju su tetovirana njihova Sjećanja – igrokazima Svjetlosti…
Fotografije: Milomir Kovačević Strašni
A sada je rođena jedna nova generacija, koja traži svoje Učitelje u tim stanovnicima bivših Svjetova, kao da sluti da se to prenošenje iskustva odvija na mnogo dublji i složeniji način – da nije samo Stara Grčka i Egipat, jedan početak… jer je ljudsko iskustvo mnogo dublje… Sjećanja su Kategorija Vasione – baš kao što je svako novorođeno dijete – Stvorenje Svemira (u kojem on traga za svojim Stvoriteljima, i za svojim korijenima). Međutim, ne treba ići tako daleko. Sjećanje je zbir trenutaka, neponovljivih trenutaka u vremenu i prostoru, jedna radnja osvjedočena pogledom – a pogled se oplođuje Svjetlošću – bez Svjetlosti ne bi bilo ničega – pa tako ni Sjećanja). Represiji ideologije izložena su naša Sjećanja. A ideologija je jedna reducirana forma totalitarne kulture kojom raspolaže um životinje homo sapiensa, koji nije dovoljno razvijen… koji je urastao u izvjesne krugove kulture, ali ih je zloupotrijebio i podredio životinjskim potrebama.. Sasvim suprotno, nama je duh podaren kako bi zauzdao te životinjske procese egzistencije. Toj represiji izloženi su naši životi, jer ideologija nema neki nacionalni preznak (premda ona prije svega manipulira kategorijama Nacije), ona nije jezički određena (premda se ostvaruje u jeziku, kroz koji izražava svoje nasilje), niti je određena kulturom (premda je ideologija jedan degenerisani kulturni konstrukt). Ono što je bitno ovdje, to je razorno djelovanje ideologije, kroz njene intervencije u Sjećanje. Nije suvišno još se malo pozabaviti problemom Memorije. Postoji individualna i kolektivna memorija. Kolektivna memorija je zasnovana na kretanju kolektiva, na istorijskim procesima, bez obzira što je ona sastavljena od individualnih skupova Sjećanja. Međutim, kolektivno sjećanje zasnovano je na instrumentalizaciji individualnog Sjećanja – kroz inženjering društvenih institucija… Time veliki broj individualnih sjećanja biva reduciran, uokviren, i podređen djelovanju institucija – koje usmjeravaju kretanje misaonog toga kolektiva. Na tim principima je i zasnovana ideologija – na reduciranju, i instrumentalizaciji jezika, kulture, a prije svega intervencijom u Sjećanja. U Sarajevu se pojavio projekat koji se zove Djetinjstvo u ratu, i sabira sjećanja u bilo kojoj formi, koja iz dječije perspektive svjedoče o tome Vremenu. Međutim, premda je ta ideja u svojoj osnovi ispravna, vrlo teško da je izbjegla procese ideologizacije. Taj projekat izmještanjem u neki drugi kontekst bi se teško mogao održati kao takav. Baš kao što je biblioteka Vijećnica ideologizirana i iznutra i izvana. Nju ne zloupotrebljavaju samo oni koji su je zapalili, već i oni koji organiziraju svečanosti u njenim obnovljenim prostorijama. Vrlo je teško izbjeći potpuno jedan proces ideologizacije. Ona se nekako nesretno infiltrira u sve oblike Umjetnosti i Kulture. Nema nikakve sumnje da je sve navedeno prisutno i u drugim dijelovima Svijeta, negdje više a negdje manje. Međutim, potrebno je se još vratiti kratko tom odnosu ideologije i memorije. Naime, ideologija, premda ne direktno, uključuje Sjećanja – i podređuje ih svojim interesima (premda to bila sjećanja djece.) Kada govorim o odnosu ideologije i memorije, želim te pojmove izmjestiti iz političkog i ideološkog konteksta. Tek tada obrise tih odnosa, i pravu prirodu društvenih procesa možemo istaći i analizirati. Sjećanja je potrebno de-ideologizirati, i dekontaminirati. Naslov ovoga eseja Once upon a time in Yugoslavia– uključuje i jednu i drugu vrstu sjećanja… Preciznije govoreći, historiografija se tiče tog kolektivnog, a literatura individualnog Sjećanja. Među tim vrstama Sjećanja postoji jedna interakcija, jedan proces prožimanja. Ono što je u ovome slučaju važno naglasiti jeste to da je individualno sjećanje zasnovano na kontinuitetu, na organskom smjenjivanju čovjekovih Ja – ili različitih životnih faza, i promjenama dioptrije i rakursa gledanja – dok je kolektivno Sjećanje zasnovano na diskontinuitetu, na velikim lomovima, na istorijskim rezovima… Uzrok je rat kao najveći kulturni događaj (o čemu je pisao Ugo Vlaisavljević). Tom kolektivnom traumom, tom entropijom u vremenskom kontinuitetu nekog naroda, ideologija operira, ona nju instrumentalizira, i na njoj zasniva egzistenciju… To ne treba da čudi… Baš kao i čovjek, svaki društveni sistem je osuđen na raspadanje… U praksi to znači gubitak vlasti, gubitak raspolaganja resursima. A ti procesi su izloženi uticaju nasilja vojne tehnologije… O takvim procesima i svjedoče ove fotografije Milomira Kovačevića Strašnog… Naime, radi se o nekoliko fotografija sarajevske Vijećnice, u danima istorijskih lomova. Ako uzmemo u obzir da se radi o biblioteci (sa ogromnim simboličkim potencijalom, iznutra i izvana), koja je izložena nasilju, agresiji i represiji ideologije, onda tek slutimo punu dubinu ovih nekoliko fotografija Milomira Kovačevića Strašnog. O tim procesima odnosa fotografije i sjećanja (u odnose na život), pisala je i Andrea Lešić u spomenutom eseju, premda je ona govorila uopšteno o fotografiji Milomira Kovačevića, dok sam ja u fokus uzeo samo fotografije Vijećnice (zajedno sa simboličkim univerzumom koji se u njima otvara). Dakle, Andrea Lešić piše: „Nasuprot problematičnosti i potencijalnoj (i vjerovatnoj) neautentičnosti koju nude narativna sjećanja, čovjek bi očekivao da fotografija pruža daleko direktniji pristup prošlosti. U tom smislu, Kovačevićeve fotografije bi se mogle na prvi pogled razumjeti kao izvor autentičnih punih sjećanja i mogućnost rekonstrukcije životnih priča.“A između biblioteke (kao mjesta u kojem se arhiviraju Sjećanja) i individualnog ljudskog Sjećanja postoji veza – jer su u ovom slučaju izloženi nasilju idelogije… U oba slučaja se radi o jednoj okupaciji Sjećanja, o nasilju kojemu je Sjećanje izloženo…
* * *
Danilo Kiš je problematizirao taj problem identiteta i sjećanja u svojoj Enciklopediji mrtvih – taj problem se provlači kroz ukupno njegovo stvaralaštvo. Podmuklo dejstvo biografijesamo je jedan aspekt širokog spektra načina na koji se problem identiteta i pamćenja provlači kroz stvaralaštvo Danila Kiša. Problem identiteta u savremenom smislu oblikovan je Svjetskim ratovima, a Kiš je veliki hroničar totalitarnih sistema 20. stoljeća, i problem identiteta modernog čovjeka postavio je na jedan sasvim novi način. Ništa manje originalno, nego što je to učinjeno u djelima Marcela Prousta ili Franza Kafke. (Bez obzira na razlike koje postoje između navedenih autora). Kada govorimo o Danilu Kišu, ne treba smetnuti s uma i da je njegov učitelj Jorge Luis Borges bio bibliotekar, i da je napisao jednu knjigu Osobna biblioteka. Zasigurno je to najbolji bibliotekar među piscima, i najbolji pisac među bibliotekarima. Nema nikakve sumnje da je on boraveći u tom metafizičkom Labirintu jedne Biblioteke razmišljao o njenoj simbolici, o razinama koje se otvaraju stavljanjem korelacija među pojedinačne univerzume pojedinačnih knjiga u čitav jedan labirint, jedan semantički labirint, sistem ogledala sa milion odraza. Sve je to jedna biblioteka. A sve je to i sarajevska Vijećnica. Čvorište u identitetu grada. O tim slojevima značenja, i simboličkom potencijalu koji posjeduje biblioteka može se opširno govoriti. Međutim, ovom je prilikom možda bolje uputiti čitatelja na neko književno djelo koje se time na mnogo bolji i dublji način bavilo – takvih je knjiga mnogo. A ovom mi prilikom dolazi u sjećanje izvanredan način na koji je Umberto Eco pozicionirao biblioteku u liteterarnom univerzumu svog romana Ime ruže. Prema tome, spisak pisaca koji su fokusirali u svojim djelima biblioteku je ogroman… Kao što je biblioteka u svijetu knjige od neprocjenjive važnosti… Sarajevska biblioteka nije jedina biblioteka koja je izložena nasilju. U antička vremena su mnoge bibilioteke stradale. O sudbini knjige da ne govorimo… Ali način na koji je sarajevska biblioteka zapaljena ističe se po surovosti – pogotovo što se to dogodilo u vremena kada se mislilo da je to nemoguće. Ono što želim naglasiti u narednim stranicama tiče se sudbine jedne biblioteke u vremenima komunikacijske entropije, apokalipse jednog vremena – i istorijske smjene. Zašto baš biblioteka da bude meta topovskih cijevi, zašto da se toliki bijes istorije iskali na jednoj tako korisnoj ustanovi, koja čuva sjećanja. Odnos između memorije i traume je jedan vrlo složen proces. O njemu je govorila i njega se dotakla i Andrea Lešić u eseju O Prirodi nostalgije: „Međutim, primjer usmene historije pokazuje još jedan vrlo važan segment odnosa između memorije i traume, a to je da po svoj prilici postoji veza između koherentnosti koju posjeduju narativna sjećanja i procesa liječenja i zacjeljivanja u najširem smislu, od stvarnog fizičkog oporavka bolesnog tijela, do psihološkog izlječenja, i do političkog oporavka i postizanja neke historijske pravde. Kako su ova dva problema, autentičnost i oporavak od traume, povezana, problem narativne memorije raste, a mi se nalazimo pred pitanjem kako da razriješimo ovaj izuzetno kompleksni čvor.“
U tom smislu sarajevska Vijećnica može prerasti u simbol – jedan odnos između relacije ideologije prema Sjećanju, a posebno individualnom Sjećanju. Sasvim jasno, nisam ni prvi ni posljednji koji je tematizirao tu sudbinu sarajevske Vijećnice. Kroz djela mnogih pisaca koji su ta vremena dočekali u Sarajevu, provlači se ta sudbina Vijećnice, kao književni motiv… Ovom prilikom bih spomenuo jedan esej Dževada Karahasana, koji govori o toj sudbini biblioteke… Većinom se radi o svjedočantvima iz toga vremena, iz vremena kada je Vijećnica zapaljena. Ali ovom prilikom ne treba zanemariti da je izvjesno istorijsko vrijeme prošlo od tada, da je ta zgrada obnovljena, i da je na sceni jedan novi društveni kontekst – koji se nekako podrazumijeva, i prisutan je na dubljim razinama ovoga eseja… Međutim, u ovoj godini Gospodnjoj 2018., zapažam jedan društveni proces, koji želim naglasiti upravo stavljajući u fokus Vijećnicu na primjeru fotografija Milomira Kovaćevića Strašnog… Once upon a time in Yugoslavia podrazumijeva da je došlo jedno Vrijeme koje po svojoj prirodi unosi eroziju u Sjećanja mnogih ljudi na to vremensko razdoblje. Sjećanja su izložena nasilju vremena, i prijeti im raslojavanje, i odumiranje… Biblioteka je jedan simbolički Univerzum, Borgesov simbolički Vrt sa stazama što se račvaju. U simboličke sisteme koje biblioteka njeguje u svojim njedrima pohranjena su svjedočanstva prohujalih svjetova… Vrijeme koje je nekada osvjedočeno kroz ljudsku Svijest, kao aktivni interpretator Realnosti, kroz simboličke sisteme jezika je doseglo jednu iluziju Vječnosti. A jezik posjeduje beskonačne potencijale prenošenja kroz generacije. Sasvim jasno, sve dok taj jezik ne izumre, na način da ostane bez živih svjedoka, i poznavalaca njenog sistema, sa svim njenim semantičkim slojevima, koje posjeduje svaki jezik (ili barem veliki jezici današnjice). Biblioteka je jedan prostor u kojoj se odvija jedan stalni proces interpretacije Realnosti, i komunikacijskih odnosa. Pamćenje koje je dobilo „milost uobličenja“ kroz neku književnu formu, individualno iskustvo pretočenu u jedan jezički kaleidoskop, biva interpretirano, i preneseno u Svijest živućih ljudi, koji naracijom, i jezikom – razvijaju svoj duh, i vrše njegovu oplodnju. To je i primarna uloga biblioteke. Ono što je od osnovnog značaja ovom prilikom jeste činjenica da je biblioteka mjesto u kojem je koncentriran Univerzum individualnih iskustava – a Literatura je prije svega kategorija koja posjeduje čvrstu relaciju prema individuumu, ili individualnom iskustvu. Sasvim jasno, biblioteka posjeduje i građu dugih oblasti (iz historiografije, i skoro svih drugih znanstvenih disciplina). Stručnjaci iz oblasti bibliotečke znanosti (a autor ovih redaka je i sam bibliotekar po struci) znaju da postoji više vrsta biblioteka, prema smjeru njihovog djelovanja i namjene. Međutim, to nije u fokusu ovoga eseja. Ovdje tretiramo biblioteku kao jedan prostor u koji su pohranjena individualna iskustva ljudi, literarna svjedočanstva prohujalih Vremena – na način na koji se doživljava biblioteka očima Literature. A simbolički slojevi jedne biblioteke nepresušno su vrelo literarne inspiracije. Biblioteka je usko vezana za problem Pamćenja. Grad koji posjeduje biblioteku posjeduje i prošlost tetoviranu u jezik. Prošlost se konstruira i rekonstruira putovanjem kroz labirinte i podzemne hodnike jedne biblioteke. A prošlost ne može drugačije postojati, osim posredno – putem Literature, Umjetnosti – Arhiva i Biblioteka. Prošlost nije nešto što je objektivno, jer biva uvijek nanovo interpretirano. To je sudbina vremena koje izgubi žive svjedoke. Baš tim procesima je izloženo i vrijeme koje se može odrediti naslovom ovoga eseja – Once upon a time in Yugoslavia. Kao da je bilo nekad, kao da je nekada postojao jedan Svijet uronjen u plavetnilo Mediterana – u ovom dijelu Europe. (O tome će biti više govora nešto kasnije). Biblioteka oblikuje identitet neke zajednice, a identitet je kategorije Pamćenja, pored ostaloga. To je pravo koje ima svaki pojedinac (pravo na vlastita sjećanja), kao što svaki grad, ili zajednica, posjeduje pravo da njeguje prošlost, i odjeke prošlosti… Biblioteke su, baš kao i sjećanje, izložene eroziji Vremena. (Ali ne samo Vremena.) Bilo na način da je sama građevina izložena raslojavanju materijala od kojeg je sazidana, ali prije svega starenjem materijala same knjige… Posjetioci savremenih biblioteka Sarajeva zapažaju da knjiški fondovi većinom potiču iz vremena socijalističke Jugoslavije. Postoji nešto knjiga u široj upotrebi iz perioda između dva svjetska rata. Ovdje ne govorimo o starim arhivama iz otomanskog perioda, i ranije, koji se ne koriste za širu upotrebu. U današnem vremenu, biblioteka je u velikoj krizi, kao i knjiga. Prevođenje nije dignuto na sistem institucije. Prijevodi su rijetki, jer je izgubljena finansijska osnova. Međutim, procesi digitalizacije, i elektronskih formi komunikacije, umnogome nadomještaju nedostatak finansijske podloge u svijetu knjige i biblioteke. Ali i na ovom primjeru vidimo da je bibliotečka djelatnost izložena eroziji Vremena, i novoj tržišnoj konstelaciji.
Potrebno je vratiti se temeljnoj ideji ovoga ogleda – a to je nasilje koje vrši ideologija na individualno Sjećanje. Biblioteka je samo jedan od brojnih načina na koji političke institucije, i ideologije vrše agresiju na individualno i kolektivno sjećanje, i kako prave jedan planski inženjering, odnosno manipulaciju, kojom opravdavaju ekonomske tokove i druge društvene procese… Manipulacije ljudskim Sjećanjem postojale su i ranije, svi režimi su prepoznavali tu potrebu da prave intervencije u Memoriju – kako bi imali kontrolu nad ljudskom podsviješću. U današnjem vremenu ljudska podsvijest, pa i memorija, biva izložena djelovanju tehnologije. Savremeni rat se odvija na virtuelnom planu, intervencijom u ljudsku Svijest… Ali u vrijeme kada je Milomir Kovačević Strašni pravio fotografije zapaljene Vijećnice, ti procesi su još bili u povoju, oni su se borili da preuzmu vlast nad sistemima ljudske podsvijesti – individualne i kolektivne. U ta vremena se otvorenim dejstvima vojne tehnologije manipulirala ljudska svijest… Otvorenim nasiljem… Tom nasilju je izložena i biblioteka Vijećnica… Ono što vidimo sada jeste to da vojska globalnih sila pravi intervencije tamo gdje ne može da nametne kontrolu kolektive svijesti tehnologijom i kapitalom. Ali kolonizirane zemlje (a post-jugoslavenske zemlje su podijeljene na zone kolonijalnog uticaja), podređene su masovnoj kontroli i psihozi putem kompjuetrske tehnologije, mobilne telefonije, i na mnogo drugih načina… Ono sa čim tehnologija ne računa su ljudska Sjećanja, jer čovjek novog vremena, robotizirani i poslušni čovjek, i ne treba posjedovati Sjećanja, ili ih treba posjedovati u najmanjoj mogućoj mjeri. U vrijeme kada se odvijala apokalipsa u post-jugoslavenskim zemljama, sve su to bili procesi, koji su tek počeli dobijati veći utjecaj. A u takvim procesima, napadu je izložena prije svega Memorija – individualna i kolektivna. Potrebno je napraviti intervenciju u memoriju, kako bi se neki novi društveni poredak izgradio. Baš zbog toga, nasilju je izložena sarajevska Vijećnica, baš kao što je nasilju izložena ljudska podsvijest – zajedno sa Sjećanjima. Sa sjećanjima na jedno djetinjstvo, na jednu mladost, na milione trenutaka, koji su oblikovali naše unutrašnje lice, i koji su bili dio našeg identiteta. Nema nikakve sumnje da je ta intervencija u Sjećanja osmišljena u mnogo uticajnim laboratorijama (koji pripadaju kolosima svjetskih sila). U isto vrijeme se odvijala jedna paralelna, i mnogo manjeg obima, intervencija u kolektivnu Memoriju, i individualno Sjećanje – koju je provodio etnonacionalizam u ovom post-jugoslavenskom regionu. Oni koji su na ovim prostorima proveli te ratne, a pogovoto post-ratne godine, bili su i svjedoci kakvo je razorno djelovanje etnonacionalizam unosio u ljudska Sjećanja – i kakvu je pometnju unio u psihu, kroz inženjering ljudskim Sjećanjima, i prevrednovanjem svih postojećih vrijednosti. Svi društveni kapaciteti učestvovali su u tim procesima, jer se ekonomska raspodjela, i kontrola nad resursima odvijala kroz nasilje ideologije nad identitetom – a prije svega nad ljudskim Sjećanjem. Ali sve su to dobro poznati procesi, i mnogi analitičari, i teoretičari, već su o tome raspravljali, i na to su ukazivali… Potrebno je vratiti se fotografijama, koje su motiv za ova razmišljanja. Želim samo navesti neke elementarne natuknice o jednoj višeslojnoj problematici koja se otvara posmatranjem fotografija biblioteke Vijećnice – koje je napravio sarajevski fotograf Milomir Kovačević Strašni. Čitav jedan univerzum, svijeta čiji su se atomi razbili u jedno kretanje na principu haosa, a disolucija jedne Realnosti podrazumijeva haos, odnosno kretanje atoma bez sistema i plana, čak i ako se radi o kontroliranom haosu. Posjednja apokalipsa Civilizacije će se odvijati onda kad nebeska tijela sunčevog sistema iskoče iz putanja kretanja zasnovanog na harmoniji i skladu, i kad se kao atomi u haosu raspu u podrume Svemira. A svi ljudski ratovi, samo su priprema nečega što će se na kraju i dogoditi, u toj posljdenjoj apokalipsi, iza koje neće biti obnove. A Vijećnica kakvu znamo, Univerzum te biblioteke, oblikovan je u vrijeme socijalističke Jugoslavije, i tada je doživio najveću emancipaciju i procvat. Baš kao što je sarajevska biblioteka iz toga vremena bila izložena nasilju ideologije, tako su i ukupna sjećnja na jedan period života u Svjetlosti, izložena deformacijama, kroz nasilje… Ali ono što zapažam sada, nakon dvije decenije od sunovrata te Realnosti i te zemlje, jeste jedan proces kojem su izložena sjećanja ljudi, a koji su suočeni sa starošću, i nestankom… odnosno procesom odumiranja… To samo po sebi konstituira ustroj kolektivnog Sjećanja, što nam govori da će svjedočanstva o životu u toj nekadašnjoj velikoj zemlji sve više biti kategorije filma, literature, fotografije… a sve manje neposredno svjedočanstvo vremena… U tom smislu fotografije Milomira Kovačevića Strašnog posjeduju svoj nesumnjivi značaj. Ne radi se samo o fotografijama Vijećnice. Fotografije Vijećnice sam odabrao kako bih na njihovom primjeru raspravljao o problemu Memorije – izloženoj razornom djelovanju ideologije. Međutim, fotografije Milomira Kovačevića Strašnog su jedno svjedočanstvo na jedan Svijet koji sve više tone, i koji postaje kategorije istorije, a ne nešto neposredno spoznatljivo. To je jedna Realnost, koja je oplođena Svjetlošću, i fotografija je jedna interakcija Svjetlosti i Tehnologije – koja fokusira Trenutak. Iz toka Vremena ona Apstrahuje, zaustavlja Trenutak – i na njega primjenjuje iluziju Vječnosti.
Fotografije: Milomir Kovačević Strašni
A Vječnost i Trenutak su na kraju krajeva iluzije – kojima se služi čovjek – kako bi Racionalizirao iracionalno. Priroda Vremena je nešto što mi ne poznajemo u potpunosti. Memorija se zasniva na tim procesima, korelacija između Trenutka i Vječnosti. O tome je pisala i Andrea Lešić u eseju O prirodi nostalgije, koji govori o fotografijama Milomira Kovačevića: „Barthesova teorija fotografije je upravo i zasnovana na ideji fotografije kao sredstva koje, fiksirajući svjetlo koje se odbija od subjekta kojeg fotografiše, u neku ruku fiksira sam trenutak, i daje apsolutnu potvrdu da se ovo desilo, ovo je bilo. I u tom smislu je za njega fotografija (barem fotografija punctuma) stvar apsolutne referencijalnosti, a ne kulturne kodiranosti; ili stvar magije, a ne vještine. (Barthes, 1980: 1170)“ Za Sjećanja je potrebno se izboriti, njih je potrebno njegovati kao vrt („Gde je vrt sećanja“ – glase stihovi jedne pjesme). Ona su izložena nasilju institucija, koje Realnost reduciraju u jedan uski okvir, podrede je sebi, i onda izvrše nad tim nasilje… A ideologija je instrument društvenih institucija – koje sprovode Represiju. Ta Represija se odvija na mnogo načina. Ugroženo je i naše fizičko tijelo. Dovoljno je samo spomenuti kakvim je procesima izloženo ljudsko tijelo u ratu. O tome je pisao Senadin Musabegović. Problem tijela u ratu se provlači kroz njegovu poeziju. Također je i Tvrko Kulenović u svome romanu naveo primjer iščezavanja ljudskog tijela u vakuumu detonacije jedne granate. Čovjek koji se našao na mjestu te detonacije, ne samo da je ubijen, nego je njegovo tijelo potpuno iščezlo, potpuno je usisano tom detonacijom. Toliko o stabilnosti identiteta, i stalnosti Sjećanja… Šta se dogodilo sa Sjećanjima čovjeka koji je usisan detonacijom granate, u kakve je vakuume iščezlo i njegovo Sjećanje. Sve su to teške činjenice egzistencije – s kojima se teško suočavati… Mnogo je primjera na koji ideologija vrši nasilje nad individuumom. Ovom prilikom sam problematizirao dejstvo nad ljudskim Sjećanjem – odnosno Memorijom. A to je, istina, manje zlo od fizičkog nestanka, smrti… Tok Vremena je neminovan. Nova Realnost je počela da se razvija, baš kao ona stabljika ponikla u ljudskoj lobanji zaostaloj iz Drugog svjetskog rata, iz nekog logora – koju je u svome ranom romanu opisao Danilo Kiš. To je pisac koji je umro u praskozorje jugoslavenske apokalipse. Njegova pukotina, pukotina njegovog djetinjstva, rascjep koji se provlači kroz njegovo djelo, bila je previše velika, da bi bila svjedokom još jedne velike pukotine. To bi za nježne duše kakav je bio Kiš bilo previše. Ali mnogo je vode proteklo od tih hladnih dana. Voda protiče, voda nosi sve… Život se zanavlja, i drvoredi duž ulica jačaju svoje stablo, i njihova krošnja postaje sve gušća. Vrijeme prolazi, i životni ciklusi izloženi su stvaralačkom dejstvojanju prirode, jednom kotra-procesu, koji zanavlja, i liječi opekotine. Skupa sa tim ukupnim procesima, zanavlja se i arhitektura grada, stavljaju se nove fasade, i obnavljaju se ruševine. A pomalo i unutrašnja lica zadobijaju svoje konture, i svoj pravi oblik… Tako je i sarajevska Vijećnica obnovljena, i ona je prostor koji vodi jedan sasvim novi život. Naime, ona više nije bioblioteka. Biblioteka je izmještena u barake stare Titove Kasarne – u jedan prostor koji je većim dijelom devastiran, izbušen je mecima, i ograđen starom ogradom… Željezo te ograde deformisano je i izbušeno mecima. Velika se borba odvijala oko Titove kasarne. Mjesto koje je bilo stub nekih prohujalih Vremena. Tu se nalazi biblioteka, i ona obavlja svoju funkciju, i oblikuje svijest novih generacija… A američka ambasada, izgrađena na dijelu posjeda Titove kasarne, nam kazuje da živimo vrijeme kolonijalne dominacije. Iza dobro zaštićene ograde oko ambasade vidimo jedan prelijepo uređeni prostor, i vidimo demonstraciju životnih standarda, o kojima mi, djeca ovog podneblja (djeca iz Geta), možemo samo sanjati… Baš kao da su neki društveni procesi dovršeni… Sjećanja su potisnuta, ona su izložena transformacijama… Neka usamljena fotografija, neki memoarski roman, nas natjera da se prisjetimo… vremena kada se živjelo u nekoj prozirnijoj Svjetlosti, u koji je uronio grad i ljudska lica… Ne treba biti patetičan, jer društveni sistem je sistem iluzija, a momenti jednog života nešto su sasvim drugo. Život je nekako vještiji i otporniji od svih ljudskih konstrukcija. Ovo bi bila neka zapažanja o problemu Pamćenja – do kojih sam dosao posmatrajući ove sjajne fotografije Milomira Kovačevića – Strašnog. A fotografija zapaljene Vijećnice snimljena sa druge strane Miljacke, iz ulice Pariške komune, u nama izaziva i neku jezu i grč… Blizina pustoši… koja nam govori da sve to nije bilo bezopasno snimiti – i da ljepota fotografije ima cijenu. Ulica Pariške komune, za one koji su to zaboravili ili nisu znali, protezala se od nekadašnje pijace „Vijećnica“, pa obalom Miljacke do hotela „Nacional“. To je bila i ostala lijepa ulica sa drvoredom kestenova. U vrijeme njegovih gimnazijskih dana ova ulica je bila omiljena šetnica našeg Nobelovca Ive Andrića. Pod hladovinom kestenova Andrić je, u to vrijeme, vodio duge razgovore sa školskim drugom Maksom tražeči odgovore na pitanja kome pripada ovaj Svijet i kakva će biti sudbina Literature? Nakon jedne šetnje Maks ga je pozvao u svoju lijepu kuću na obali Miljacke da mu pokaže knjige.U čuvenom Pismu iz 1920. Andrić dalje piše. „To poslepodne bilo je za mene doživljaj. Video sam prvi put pravu biblioteku u životu i bilo mi je jasno da vidim svoju sudbinu. Maks je imao nemačkih knjiga i nešto italijanskih i francuskih koje su pripadale njegovoj majci. On mi je pokazivao svoje knjige sa mirom na kom sam mu zavidio još više nego na knjigama. To i nije bila zavist, nego osećanje bezgranićnog zadovoljstva i silna želja da se i ja jednog dana tako slobodno krećem po tom svetu knjiga iz kojih, čini mi se, biju svetlost i toplina. On je i sam govorio kao da iz knjige čita, slobodno, i kretao se bez hvalisanja u tom svetu slavnih imena i velikih ideja, dok sam ja, drhtao od uzbuđenja, od sujete, stideći se velikana među koje ulazim i strahujući od sveta koji sam napolju ostavio i u koji mi se valja vratiti“. I veliki Tin je za svojih sarajevskih godina živio u ovome Kvartu. Stanovao je na uglu ulica Pariške komune i Dugi sokak na broju 4. Od Vijećnice ga je samo Miljacka razdvajala. I autor ovog teksta je emotivno vezan za ovaj dio grada. Srednja škola koju sam pohađao, nalazila se u ulici u kojoj je nekad živio Tin Ujević. Svakodnevno sam čekao taj svoj „Tramvaj zvani čežnja“ na stanici ispred Vijećnice koja je u tom periodu izgledala kao na ovim fotkama M. Kovačevića Strašnog. U međuvremenu se Vijećnica obnovila. Ponovo blista u svoj svojoj raskoši i ljepoti. Sarajevu je podarila i takve kulturne poslastice kao što su izložbe slika naših velikih umjetnika Ede Murtića ili Mersada Berbera. Ono što boli je to da danas više nema ulice Pariške komune. I takvo je ime nekom u Sarajevu zasmetalo, te je u vihoru rata pobrisano, i sahranjeno.
* * *
Na koncu, još preostaje da zaključimo ovaj esej… i da rezimiramo njegovu poruku, i iznesemo konačna zapažanja o motivima fotografija. A sve nekako ide u smjeru, odnosno tiče se potrebe de-ideologizacije Sjećanja, i sasvim jasno, njihove dekontaminacije. Kada je riječ o de-ideologizaciji individualne Svijesti – to je zadatak Literature. Literatura oblikuje čista sjećanja, sasvim jasno, ako nije riječ o literaturi koja parazitira na ideoloskom diskursu. A vidjeli smo zadnjih decenija mnogo gadova-pisaca koji se služe spomenutim sredstvima. Međutim, kroz književnost se može oblikovati sjećanje, bez obzira na njenu vezu sa nasiljem istorije i traumatskim iskustvom. U tome smislu ne sumnjam da će doći do jednog čišćenja, odnosno de-ideologizaciji sjećanja, a već se ponešto na tom planu i uradilo, jer se pojavilo mnogo književnih djela u kojima se spomenuti procesi zapažaju… Međutim, problem nastaje u procesima dekontaminacije i de-ideologizacije kolektivne Svijesti. Etno-nacionalizmi crpe svoju privlačnu snagu upravo tako što su uspostavili unutrašnju kontrolu nad ljudima, putem manipulacije pamćenjem, i kolektivnom memorijom. To jedno virtuelno polje etno-nacionalizmi neće ispustiti iz posjeda, oni se toga neće odreći sve dok imaju dominaciju nad ljudima post-jugoslavenskih zajednica, sve dok su živi, dakle… A dok su živi, oni neće ispustiti poluge moći. Tužno je to da se u ovome vremenu tehnološke eksplozije dešavaju tako prizemne manipulacije. Međutim, treba kazati da se to ne dešava u pravim, istinskim Centrima Moći (velikim metropolama Svijeta), gdje postoji jedno drugačije tretiranje kolektivne i individualne memorije. Ti su procesi karakteristični za rubne, slabo razvijene sredine, u kojima se nepostojanje ekonomske osnove nadomješta prenošenjem krize na plan identiteta, na plan jezika, na plan kulture – premda se ekonomsko stanje ljudi ne može promijeniti na tim razinama… Kod nas se te kategorije nisu razlučile, i razdvojile, što dovoljno govori o društvenim okolnostima. Šta na osnovu navedenoga zaključujemo? Zapažamo da će društvene nauke, putem univerziteta prije svega, a zatim i putem razvoja biblioteka, i informacijskog sistema, morati da prođu kroz proces ozbiljnih reformi, i da vrate neki red, i neku sistematičnost u tu krizu identiteta, koja se zapaža prije svega na kolektivnom planu, a problem Memorije je samo jedan njen dio. Vidimo da se u medicini neki pomaci dešavaju, u tehnologiji, također, ali društvene nauke, koje su odgovorne za oblikovanje tog kolektivnog identiteta, i dalje su u velikoj krizi. Međutim, identitet jednog kolektiva vrlo je teško na dobar način oblikovati. Svaki pokušaj propadne, ili završi nekim ratovima, deformacijama, i tome slično… Mi se ovdje prije svega bavimo individualnim iskustvom, i pamćenjem, jer je to polje na kojem Literatura zasniva svoju egzistenciju – koja naprosto cvjeta ako se na dobar način pristupi problemu biografije, prošlosti, pamćenja… Vidimo da se u post-jugoslavenskoj literaturi zadnjih godina pojavljuje mnogo romana memoarske, biografske, i auto-biografske prirode. To je dobro, i dokazuje da se proces diferencijacije između kolektivne i individualne memorije, proces izdvajanja memorije iz okova ideološkog diskursa već uveliko odvija. Sasvim jasno, navedeni procesi memorije u Svijetu su odavno zapaženi. Kriza identiteta modernog čovjeka doživjela je svoju kulminaciju u 20. stoljeću, velikim pomjeranjem ljudi, komunikacijskom eksplozijom, koju je pratio proces Emigracije. Spomenut je Marcel Proust, koji je među prvima tretirao problem odnosa Memorije i Identiteta na samom početku 20. stoljeća. Tim fenomenima rada Svijesti izložena je prije svega emigrantska literatura. Prema tome, svi navedeni procesi pamćenja, i sjećanja koja su potisnuta u podrume Svijesti, koja su izložena transformacijama, i deteritorijalizacijama, u svijetu su odavno primjećeni. Milomir Kovačević je te procese transformacije Realnosti, pretakanja Realnosti Pariza u Realnost Sarajeva, i obratno, prevođenje Realnosti Sarajeva u Realnost Pariza, već kroz svoje umjetničke projekte koristio, i na tome je procesu zasnivao svoju Umjetnost Fotografije. A mi ovdje, u maglama provincije, i na obodima kontinenta, za početak možemo koristiti iskustva naših umjetnika u Emigraciji (kakav je Aleksandar Hemon, i mnogi drugi) – a Milomir Kovačević Strašni u prijestonici Umjetnosti, i toj „velikoj kuhinji ideja“, gradu Parizu, koji je uvijek bio magnet za umjetnike, uspješno predstavlja taj neobični planet, taj Univerzum koji se zove Sarajevo.
Fotografije: Milomir Kovačević Strašni