„TAUSEND JAHRE WIE EIN TAG“
Dani su isti, dan od prije hiljadu godina je potpuno identičan ovom današnjem danu. Možda je, eventualno, došlo do nekih klimatskih promjena, koje je više prouzrokovao sam čovjek, jer hiljadu godina nije mnogo, kada su u pitanju klimatski preobražaji planete. Mnogo više treba proći do novog „ledenog doba“, na zemlji gdje je vladala tropska klima. Christian von Kamp je u naslov svoga romana „Tausend Jahre wie ein Tag“ („Hiljadu godina kao jedan dan“) sabio njegov smisao. Život je uokviren danom, izlaskom i zalaskom sunca – kako danas, tako i prije hiljadu godina. Dan je isti, život je isti, premda se smijenilo par stotina naraštaja, ali izvjesna evolucija ljudskog postojanja na zemlji se dogodila. Protagonist ovoga romana, nakon konzumiranja nekog opojnog sredstva, tone u san, i pronalazi se u arhaičnom svijetu plemena, koja su živjela u davna vremena. On je primljen u plemensku zajednicu, kao evropski iseljenici u Americi, koji bi nekim slučajem završavali integrirani u indijansko pleme. Ta arhaična plemena na zemlji su imala svoje zajednice, svoje vračave i hramove, svoje bogove i svoje đavole, svoju kulturu života. Bio je to organiziran život plemenske zajednice, koja je mnogo više bila povezana sa zemljom, vodom – suncem i prirodom, koja je mnogo manje bila otuđena, jer je ambijent planete bio prirodni ambijent tih plemena, koji nije bio deformiran tehnologijom i industrijom. Današnji čovjek kao da je zaboravio taj život na zemlji u jedinstvu sa zemljom, u harmoniji sa prirodom. Sve teče, sve prolazi – „panta rei“. Naraštaji se smjenjuju, voda protiče i briše sjećanja na jedan iskonski način života. Tako da je ovaj roman Christiana von Kampa jedan vremeplov, kojim se davno prohujala vremena povezuju sa sadašnjim vremenom. Danas, kao i nekada – taj jedan dan je nepromijenjen. Probijanje sunčeve kugle iznad planine. Vrijeme, koje istim ritmom prolazi, u kruženju životnih činjenica na planeti. Kitovi u isto vrijeme kreću pred zimu u seobe iz sjevernih mora, prema tropskim – i sve je kao u praskozorje svijeta. Barem, izvana. Ali ljudski rod se jako promijenio. Christian von Kamp prodire u duboku prošlost, kako bi istražio same izvore civilizacije, kako je nešto zasađeno, i kako je od tog sjemena niklo stablo staro čitav milenijum, koje se razvilo na način na koji se razvilo. To stablo se moglo razviti i u drugome pravcu. Ali ono se razvilo u oblik, koji se ne može obnoviti. Povratka nema, postoji samo budućnost, jer se točak vremena kreće naprijed. Postoji samo borba za opstanak – ili jedan nestanak ovog oblika ljudskog naraštaja na zemlji. Naravno, s potencijalom, da se na tim zgarištima pojavi klica jednog novog poretka, jednog novog naraštaja, koji će otpočeti vrijeme da mjeri prema svome kalendaru, koji će imati svoja božanstva, i koji se neće sjećati naraštaja o kojima piše Christian von Kamp. Ovaj naraštaj je sačuvao sjećanja. Starozavjetne knjige pišu o životima prastarih plemena. Na njih je sjećanje očuvano. Sav period u međuvremenu ima svoj odraz u spisima, koji se čuvaju u bibliotekama. (Biblioteke u sistemu zajednice kod Christiana von Kampa imaju poseban značaj.) Tako se, kao što je naprijed spomenuto, u romanu „Tausend Jahre wie ein Tag“ („Hiljadu godina kao jedan dan“) opisuje život u tim arhaičnim plemenima, njihovi dani na zemlji, svečanosti i ratovi s divljim hordama, koji su živjeli izvan zajednica – i koji su nasrtali na plemenski logor. Međutim, na kraju romana se opisuje i moderni život, život koji je deformiran tehnologijom i industrijalizacijom, gdje se dogodila velika izmjena kulture života u odnosu na egzistenciju arhaičnih plemena. Pored tehnološkog razvoja, ljudski rod je pretrpio veliku deformaciju, prešao je u stanje mnogo veće egzistencijalne tenzije, sistem kontrole je postao nemilosrdan, bio-politika stanovništva monstruozna. Međutim, to nije samo plod modernog vremena, nego svoje korijene ima u arhaičnim vremenima, kada se razvoj plemena formirao u tom obliku i krenuo u jedan razvoj, kolosijekom, kojim se nije moglo nazad. Christian von Kamp pokušava naslutiti te skrivene procese evolucije, jer čovječanstvo srlja u jedno tehnološko robovlasništvo, u stanje kada ljudi neće biti svjesni svoga ropskog položaja. To je stanje bez kritičkog mišljenja, bez alternativa. Stanje jedne totalne kontrole, u totalitarnom obliku društvenog sistema, koji se oblikuje. Da li su takvi poremećaji naznake jedne konačne apokalipse, jednog mogućeg kraha današnje civilizacije? Da li će njen razvoj zadobiti čudovšine razmjere u vremenu koje je pred nama? Da li će čovjek biti žrtva terora Tehnologije, koju je razvio? To bi moglo proizvesti i sumrak civilizacije. Christan von Kamp postavlja ta pitanja. Njegovo svjedočanstvo je poruka u boci, koja pluta vremenom, a koja u sebi nosi nadu da današnji čovjek sa svojom prošlošću neće iščeznuti sa zemlje. Sve dok živi sjećanje (u bibliotekama i knjigama), koje se čuva i njeguje i prenosi u vrijeme budućnosti, čovjek ima šansu za dane koji predstoje na zemlji. Kada plamen neke apokalipse u budućnosti, nekog novog atomskog rata, proguta sjećanja, to će biti početak kraja tipa čovjeka, koji je obilježio nekoliko zadnjih hiljada godina. Atlantida je bila civilizacija, pa je potonula bez tragova, kao i neke civilizacije u Južnoj Americi. To je izgledna sudbina i današnjeg čovjeka. Hiljadu godina je treptaj oka, a svi dani i život, odvijaju se prema tajnim zakonitostima, koje samo poznaju vračevi, koji čitaju pra-davne knjige, čije je sjećanje duboko. Kampov roman zahvata i polja misterija. Protagnost romana „Tausend Jahre wie ein Tag“ („Hiljadu godina kao jedan dan“) se budi, jer se probudio nakon uspavljivanja zbog opijata. Bio je u nesvijesti jako kratko, njegovi bližnji su oko njega, ali u tom snu se odigrala hiljadugodišnja drama ljudskog roda. Hiljadu godina može stati u jedan dan, jer jedan dan ima dovoljno prostora da primi ukupnu prošlost ljudskog roda. Ovaj roman Christiana von Kampa nam to pokazuje na jedan kreativan i maštovit način, te nas nagoni da se upitamo: Ko smo, što smo? Odakle dolazimo i kuda to mi idemo?
Dolazimo i do znanstvene fantastike, kojom se Christian von Kamp bavio u svojim knjigama. Potrebno je prisjetiti se stavova Cvetana Todorova o znanstvenoj fantastici: „Instrumentalno čudesno dovelo nas je veoma blizu onoga što se u Francuskoj u XIX veku zvalo naučno čudesno, a što danas zovemo science-fiction. Ovde je natprirodno racionalno objašnjeno, ali na osnovu zakona koje savremena nauka ne priznaje. U doba fantastične pripovesti, to su povesti u kojima se javlja magnetizam, koji pripada naučnom čudesnom. Magnetizam „naučno“ objašnjava natprirodne događaje, samo što baš taj magnetizam pripada natprirodnom. Takvi su Sablasna nevesta ili Magnetizer E. T. A Hofmana, Istina o slučaju g. Valdemara E. A. Poa ili Ludak? Gi de Mopasana. Sadašnja science-fiction, kada ne zapada u alegoriju, podleže istom mehanizmu. To su pripovedanja u kojima se, polazeći od iracionalnih pretpostavki, činjenice ulančavaju savršeno logično. Ona, takođe, imaju strukturu zapleta, ali različitu od one u fantastičnoj priči.“
Prilikom jednog podvodnog istraživanja pećinskih kanala duboko ispod morske površine, junak romana „Tri princa“ („Drei Prinzen“), skupa sa svoja dva pratioca, otkriva jedan neobični nadrealni svijet. Veza sa brodom, s kojim je podvodna kapsula bila povezana kablom se prekida, i njega jedan hodnik pećine odvodi pravo u „novi svijet“. Neobičnim spletom okolnosti, on postaje jedan od tri hodočasnika u tom novom svijetu sa konačnim ciljem:
doći do saznanja koja će spasiti čovječanstvo. Tako se iznenada pronalazi pred jednim gradom, pri čemu se on pita da li sve to nije neka znanstvena fantastika, nešto poput života u dalekoj budućnosti, koji je on poznavao jedino iz romana i filmova. Bila je to jedna tehnološki visoko razvijena civilizacija, u kojoj je sve funkcioniralo automatski: teški rad više nije bio potreban, a ljudi su se vozili u malim automobilima kroz zrak; ali to je samo početak, samo prvi dojam o svijetu u kojem se pronašao. Sve to jako podsjeća na znanstvenu fantastiku, ali nije isključeno da to u budućnosti postane realnost, ukoliko čovjek pronađe život u nekim susjednim sunčevim sistemima naše galaksije. Uostalom, „leteći automobili“ su već postali realost. Todorov o tome piše: „Ovde treba primetiti da se najbolji tekstovi science-fiction organizuju na sličan način. Podaci dati u početku su natprirodni: roboti, vanzemaljci, međuplanetarni okvir pripovesti. Kretanje pripovesti teče u takvom pravcu da nas primorava da vidimo koliko su nam ti na izgled čudesni događaji u stvari bliski, koliko su prisutni u našem životu.“ Princip upoznavanja tog svijeta bi mogao biti identičan načinu na koji je on opisan u ovom romanu Christiana von Kampa. Ali može biti da se takav scenario dogodi i na našoj planeti. Eventualni atomski rat bi mogao uništiti ljudsku civilizaciju, s tim da se spasu jedino izolirane zajednice, koje bi izgradile gradove pod morem ili u zemlji, koje bi neke civilizacije budućnosti pronašle, kao tajanstvene kulture, koje su nekada pripadale čovječanstvu, koje je potonulo. Sve su to mogući scenariji, tako da fantastični nadrealizam ovog romana nije u razmimoilaženju sa istinama mogućih stvarnosti u budućnosti. Može biti da je to jedna halucinacija procesa koji će jednoga dana, kada dođe do umrežavanja ovog dijela svemira, biti nešto sasvim uobičajeno. U našoj galaksiji vjerovatno živi jako puno civilizacija, na planetama koje su naseljive kao naša, a koje je samo potrebno otkriti, kao što je naš junak otkrio skrivenu ljudsku kulturu u podvodnom „Carstvu pećina“. Tako on dospijeva u čudesni svijet stanovnika tih podvodnih pećina, kao stranac. Samo upoznavanje te tajanstvene kulture se tokom romana odvijalo jako brzo. Od stranca, koji samo pred sobom vidi svjetla udaljenog grada, do aktivnog sudionika tog svijeta, prošlo je jako malo vremena. Počinje da uči jezik tog neobičnog naroda, koji u mjerenju vremena ne upotrebljava sedmice i mjesece, nego samo dane i godine. Upravo je bio 327 dan 11. 324-te godine. Taj svijet je poput bajke iz „Hiljadu i jedne noći“. Ovaj roman koristi narativne tehnike bajke, s tim da u nju na vješt način upliće jednu modernu, futurističku znanstvenu fantastiku, čime spaja modernost i tradiciju. Baš kao u pričama iz bajki, naš junak sreće jednu djevoku prilikom kupanja u jezeru. Ona ga odvodi u grad, postaje njegov vodič. Mel-Usi-Neh je bilo ime te djevojke, a naš junak se njoj predstavio kao Michael. Za djecu iz tog neobičnog grada Michael je bio „čovjek sa drugog Svijeta“. U tom svijetu je televizor bio jedna staklena kugla (Fernseh-Kugel), koja je na komande putem glasa prikazivala različite slike, putem koje se Michael mogao upoznati sa tim svijetom u kojem se našao. On upoznaje taj svijet prije svega putem te kugle u odajama Mel-Usi-Neh, u kojima je pronašao utočište, a potom i iz njenih izvještaja, budući da ga ona poučava njihovom jeziku. Državni sistem u tom gradu je napola demokratski, a napola monarhistički. Novca nije bilo, a stanovnike je država snabdijevala sa smještajem, odjećom i hranom. Roditelji Mel-Usi-Neh su bili visoki političari, koji su umrli u progonstvu, jer su zahtijevali od vladara da promijeni ustav, stoga ona nerado govori o svojoj prošlosti. To je narod koji je 11. 500 godina bio zatvoren, nalazeći se u jednom pojasu ispod morske površine, do kojeg je Michael dospio kroz kanale podvodne pećine, i bio je to narod koji je, zahvaljujući tehnološkim dostignućima, uživao najveće blagostanje na zemlji. Hiljadama godina se živjelo bez velikih kulturnih promjena. Tehnologiju su naslijedili od jedne nacije, koja je nekada davno egzistirala, a koja je iz nepoznatih razloga izumrla. Oni su se zatvorili u tom svijetu pod zemljom, kako bi se mogli braniti od vanjskih uticaja, od barbarskih naroda, koji su htjeli da razore njihovu kulturu. Znali su da se ispod površine mora, između otoka, nalazi sistem pećina, koji se može naseliti: proširili su tlo, ispumpali morsku vodu, uveli energiju, svjetlo, klima uređaje, posadili biljke i sagradili naseljive gradove. Sve puteve prema „svijetu na površini“ su zatrpali ili pregradili. Roditelji Mel-Usi-Neh su htjeli da uspostave kontakt sa ljudima s površine, zbog toga su kažnjeni progonstvom u „Pećinu za nepodobne“. Michael je bio poslanik svijeta sa „površine“, jedan od „Tri princa“, koji su tu dospjeli sa misijom da pronađu zlatne predmete. On je trebao da pronađe zlatnu knjigu, kao poslanik, i da je odnese u „svijet gore“, a potom bi se eventualno vratio u taj podvodni svijet da ostane živjeti sa Mel-Usi-Neh (ili bi ga ona trebala pratiti u „gornji svijet“); takvo je bilo njegovo obećanje. Potom slijedi potraga za „zlatnim predmetima“, što ih čini sumnjivim u očima režima. U pećinama su postojala tri naroda, odnosno oni su naseljavali tri pećine, i zvali su se – Bronzani, Srebrni i Zlatni narod. Potom slijedi živopisni izvještaj o avanturama drugog poslanika, Amadeus Princa, čiji se put kroz neizvjesnost u potrazi za „zlatnim predmetom“ ukrstio s našim junacima, Michaelom i Mel-Usi-Neh. A na kraju im se pridružuje i treći tragalac – Ananda Princ. (Potom slijedi i njegov izvještaj). Njihovi putevi su se razdvojili na početku, i nakon urnebesnih doživljaja se ponovo nalaze u epicentru tog neobičnog svijeta, na vrhuncu potrage za „zlatnim predmetima“ (a ti predmeti su knjiga, ključ i jaje). Tako da ovaj roman ima više narativnih „struja“, koje se prepliću, odnosno objedinjuju u onu centralnu, koja prati doživljaje Michaela. Kao što je bilo i za očekivati, oni na kraju pronalaze i „Zlatnu knjigu“, kao i druga dva zlatna predmeta, pomoću kojih se „gornji svijet“ može spasiti, a oni bi time ispunili svoju ulogu „spasitelja svijeta“. Nešto kasnije su oni sjedili, sa dragocjenim blagom u torbama, u kabini jednog balona, koji bi ih trebao otpremiti u svijet „iznad“ (a to je „Bronzano carstvo“). Sa tri princa su bile njihove tri žene iz „podvodnog svijeta“, koje su odlučile da s njima pođu u njihov svijet. Rastanak sa narodom iz „Zlatnog carstva“ je bio srdačan. Najprije dospijevaju u „Bronzano carstvo“, gdje bivaju zatočeni, ali nakon mnogo peripetija se oslobađaju, a na kraju ih pronalazi jedan helikopter US-mornarice, koji ih prebacuje na brod, čime je njihova misija u „podvodnom svijetu“ završena. Zaista je ovaj svijet sazdan od „bujne fantazije“, ali ona u sebi krije jako mnogo istine. Tu istinu mogu potvrditi samo vrijeme i neka nova otkrića, kada je u pitanju svemirska tehnologija, koja bi pronašla neke skrivene civilizacije u našoj galaksiji. Junaci knjige na kraju dospijevaju sa svojim prijateljicama iz „podvodnog svijeta“ nazad u domovinu, u Berlin. Pojavljuju se u ministarstvu koje ih je otpremilo na put, gdje podnose izvještaj o događajima u „Carstvu pećina“. Znanstvenici pokušavaju da otkriju tajnu zlatnih predmeta, što čini epilog ovog romana, jer o toj tajni ovisi sudbina čovječanstva, što je bio i motiv njihovog pohoda u „Carstvo pećina“. Mimo svakih očekivanja, tajna tih misterioznih predmeta se sastojala u nečemu što je tako prisutno u našim životima, ali istovremeno i tako daleko i nepristupačno za mnoge ljude. Tajna se sastojala u potrebi da pronađemo Ljubav – što se otkriva kroz jedno snoviđenje. Ljubav je ta misteriozna tajna svemira. Ali put u „Carstvo pećina“ se više nije mogao pronaći, čime se ovaj roman završava. Njih je skrio podvodni veo tajne, kao i prolaze, koji su taj svijet povezivali sa našim svijetom. Ovo zaista podsjeća na znanstvenu fantastiku, ali nije isključeno da u budućnosti ovo o čemu piše Christian von Kamp postane stvarnost. Živimo u svemiru beskrajnih mogućnosti.
Mentalnim eksperimentima i istraživanjima se Kamp isto tako bavio u svojim knjigama.
Put, pravo duhovno putovanje, znači probijanje kroz nepoznato. Baš kao da se iznenada nađemo u nekoj pustinji, u tmini, bez da znamo strane svijeta i granice te pustinje, bez da znamo da li traženje puta ima smisla i da li ćemo dospjeti živi do prve oaze, za koju ne znamo gdje se nalazi.
Duhovno putovanje, kakvo je i putovanje Sidarte, Hermanna Hessea, put je bez svjetionika, bez signalizacije, koja prati utabane staze. Svaki čovjek bi trebao da prokrči svoj vlastiti put, jer je svaki život poseban, kako je to kazao Hermann Hesse u romanu „Sidarta“: „Zato je povest svakog čoveka važna, večita, božanska, zato što je svaki čovek, dokle god živi i ispunjava volju prirode, izvanredan i dostojan svake pažnje. U svakome je otelotvoren duh, u svakome pati stvorenje, u svakome se izbavitelj raspinje na krst. Malo njih danas zna šta je čovek. Mnogi to osećaju i stoga umiru lakše. Život svakog čoveka je put ka samome sebi, pokušaj jednog puta, nagoveštenje jedne staze.“
Mi mislimo da smo upoznali sve puteve, da su sve staze na planeti Zemlji upisane u mape, ali grdno se varamo, jer svako vrijeme otvori sasvim nove zone nepoznatog, čija mistična prostranstva stavljaju naše biće pred iskušenje. Vrijeme širi prostranstva Svemira, otvara skrivene duhovne zone. Tehnologija, također, pravi značajne iskorake u smjeru otkrivanja nevidljivih sfera postojanja. Christian von Kamp je svojim romanom „Tasaric“ napisao jednu modernu verziju romana „Sidarta“. Tehnologija i njeni eksperimenti nad duhovnim zonama čovjeka otvaraju sasvim nova polja nepoznatog. Time se stavljaju pred modernog čovjeka novi izazovi. Ali tehnologija nije istisnula spiritualnost. Ona pravi intervencije u sakralno, ali svete zone postojanja su beskrajne, njih nije moguće staviti u okvir, čak niti najmodernijom tehnologijom. U tom smislu roman Christiana von Kampa prati te moderne trendove u tehnologiji, kada su u pitanju najnovija dostignuća na planu mentalnog istraživanja, kao što je proces izdvajanja duše od tijela, traganje za tajnom prirode samoga duha. Protagonisti romana „Tasaric“ su Jaru i Kina, koji su rođeni na isti dan, koji su zajedno odrastali, koji su, dakle, bili poput blizanaca. Djevojčica sa imenom Kina se specijalizirala za astrofilozofiju, a Jaru za univerzalnu komunikaciju. Dok je Kina bila ubjeđenja da svaki čovjek ima slobodnu volju, Jaru je smatrao da je svaki čovjek predodređen sudbinom ili nekom višom silom na čije odluke se može utjecati. Odlučuju da se uključe u jedan eksperiment, koji istražuje duhovnu egzistenciju, u okviru Centra za mentalno istraživanje. U toj ustanovi vlada potpuno drugačije poimanje vremena, nego u svakodnevnom životu. Dr. Rando ih uvodi u eksperiment. To istaživanje nije bezopasno, jer može izazvati duševne poremećaje, pa čak i smrt. Kao početna teza se uzima misao filozofa Schopenhauera. Spisi tog filozofa su Jaruu od ranije bili poznati i jako su ga dojmili, jer prema Schopenhauerovom mišljenju ljudi nemaju slobodnu volju, budući da su sve čovjekove radnje, misli i odluke uvjetovane, dok se njegova prijateljica Kina toj tezi suprotstavlja. Voditelj projekta govori da je njima pošlo za rukom da ljudsku dušu odvoje od tijela, u formi vještačkog sna, i da je vrate u određenu situaciju u vremenu, gdje bi ona iznova donijela neku odluku. Potom pristupaju laboratoriji u kojoj će se izvesti eksperiment. Nakon što je sve završeno, proces odvajanja je započeo, njihova duhovna bića, držeći se za ruke, napuštaju zgradu centra za istraživanje, odvajaju se od zemlje, a potom dospijevaju u vrijeme jednog srednjovjekovnog grada, gdje se na trgu dva čovjeka spore oko trgovine, dok je na blizancima odgovornost da donesu odluku. Čim su se odlučili, scena nestaje ispred njihovih očiju, i oni se bude u svojim tijelima u centru za istraživanje. Da bi se utvrdila pouzdanost, taj eksperiment se mora ponoviti. Četiri dana su ponavljani eksperimenti na njima, dok je petog dana bio odlučujući eksperiment. Ponovo su lebdjeli u zraku, ponovo je duh napustio tijelo. Međutim, veza se prekida i oni se pronalaze u jednoj pustinji u noći. Njima je postalo jasno da je nešto krenulo u pogrešnom smjeru. Oni laboratoriju u centru za istraživanje nalaze u ruševinama, kao da je bio zemljotres ili kao da je zgrada pogođena nekim projektilom, i tu vide svoja beživotna tijela, u prostoriji laboratorije. Njima nije uspjelo da se vrate u svoja tijela, tako da više nisu imali razloga da ostanu na tom mjestu. Kina i Jaru su shvatili da su ostali zarobljeni u međustanju. To je bilo stanje za početak tog „Sidartinog putovanja“ nepoznatim zonama duha, a to je put bez vodiča, bez bilo kakvog orijentira. Tu vrstu putovanja poznajemo u mudrim spisima prošlosti, jer su brojni hodočasnici poduzimali tu vrstu putovanja. Međutim, ovdje je riječ o zonama koje je inicirala moderna Tehnologija, koja je pronašla nova polja duha, koja su bila neotkrivena. Tako se desilo da su Kina i Jaru ušli u jedan nepoznat prostor, s nepoznatim ishodom putovanja tim neobičnim svijetom. Oni su bili osuđeni da lutaju zemljom, kojoj više nisu pripadali. Mogli su da se neometano kreću zemljom, da odlaze na druge planete, koje su bile naseljene drugim stvorenjima. Nakon mnogo vremena sreću jednog čovjeka, koji ih može vidjeti, koji pripada redu „Molećih“, koji pokušavaju da se približe Tvorcu, kroz molitve i razgovore sa onostranim, čime prelaze u više duhovne sfere postojanja. Njima ti mistični ljudi daruju svoja tijela, kako Jaru i Kina ne bi bili u bestjelesnom stanju, kako bi mogli hodati i spoznavati taj novi svijet. Zadatak im je bio da se domognu jednog udaljenog dvorca. Tamo su na njih već čekali, priređena im je dobrodošlica. Međutim, oni nisu ispunili svoj zadatak, nisu pokazali sažaljenje prema gospodaru zamka, tako da su kažnjeni ponovnim napuštanjem tijela. Njihovi davaoci tijela iz reda „Molećih“ im daju drugu šansu, daju im tijela s zadatkom da pronađu gospodara zamka. Oni putuju, jašući konje, kao u prizorima iz srednjovjekovnih pustolovnih romana, u tom nadrealnom svijetu. Susreću se sa raznim ljudima, dolaze u gradove, traže konačišta. Tako da je svijet srednjovjekovnog života prenesen u jedan futuristički, nadrealni ambijent. Zaista, jedna neobična, mistična srednjovjekovna tmina odiše tom arhitekturom onostranog svijeta u ovome romanu. Kao da je život srednjovjekovnog kraljevstva izvrnut na svoje onostrano, metafizičko naličje. Tako oni sreću jednog čovjeka, koji im priča priču o vladaru dvorca, s imenom Gundolf. Sudbina grofa Gundolfa je centralno mjesto ovoga romana. Postoji mnogo primjera u literaturi, kada je pred putnike stavljen zadatak rješavanja zagonetke, o kojoj ovisi njihova sudbina. Dovoljno je sjetiti mita o Psihi, iz antičke književnosti, pred koju se stavljaju brojni zadatci, brojne prepreke, koje mora prevazići, kako bi njena sudbina imala pozitivan ishod. Tako je i u ovom romanu Christiana von Kampa, koji opisuje avanture nekih posve modernih junaka. Njihovo putovanje podsjeća na duhovno hodočašće Sidarte, raznih putnika i hodočasnika, koji putuju radi spoznavanja i duhovnog spasenja. Samo što je u ovom slučaju sve to stavljeno u mistični ambijent (koji mnogo podsjeća na srednjovjekovni), sa dvorcima, konjima – dok brojne misterije prožimaju tu stvarnost, kroz koju se protagonisti ovog romana probijaju radi spasenja. Jedan beskućnik im daje kamen, na kojem piše Tasaric, što je bila čudna riječ, čije značenje nisu mogli odgonetnuti. Na kraju saznaju da ta riječ znači Caritas, Ljubav. U trenutku te spoznaje oboje gube svijest. Kada su se probudili, pronašli su se za jednim velikim stolom u visokoj Sali, a preko puta njih je sjedio Gundolf, grof i vladar zamka, a lijevo i desno od njega, njegovih dvanaest kćeri. Oni su na kraju uspješno ispunili svoju misiju, ponovo napuštaju tijela, koja su im dali pripadnici reda „Molećih“, koje vide ispod sebe na zemlji, dok lebde u zraku. Zatim su se našli u piramidi, gdje se nalazila laboratorija. Ponovo gube svijest i bude se u svojim tijelima, svojim pravim tijelima. Otvaraju se vrata na koja ulazi Dr. Rando. Na njegovom licu se moglo vidjeti olakšanje. U ruci je nosio odjeću za njih dvoje, i poželio im je dobrodošlicu na zemlju. On im je rekao da su nastale smetnje zbog zračenja sunca i da su ti problemi trajali svega dvanaest minuta. To je proizvelo gubitak veze sa njihovim dušama, koje su bile izdvojene od tijela. Na kraju su Jaru i Kina napustili zgradu i nisu se više nikada u nju vratili. Njih dvoje su se na kraju vjenčali, i prepustili životu u svojoj sadašnjosti, poučeni iskustvom svog duhovnog putovanja u tom mističnom, onozemaljskom svijetu. Premda ovaj roman koristi tehnike naučno-fantastičnog romana, ne može se ne primijetiti da su te mentalne sfere, neistražena prostranstva duše, polje koje će nas najprije povezati sa nepoznatim, tajnim „predjelima“, koji nas okružuju, a koje nismo spoznali. Bez obzira na tehnološki razvoj, čovjek je danas, u moderno vrijeme, svjesniji više nego ikada prije, koliko malo poznaje stvarne zakone postojanja.
Kamp se pita da li ima nešto „s onu stranu“ smrti. Čovjek nije samostalno biće, kao što ništa u prirodi ne postoji kao samostalan i samoodrživ entitet, nego je dio jednog većeg sistema, o kojem ovisi – ali kojeg, također, na svoj način uvjetuje. Todorov piše: „S pravom je rečeno: ništa što je u vasioni nije bez značaja, i najmanja čestica u njoj ima uticaja na njenu sudbinu; jedan atom može sve da razori, jedan atom može sve da spase!“ Čitava ta priča o slobodi je iluzija, jer na planeti zemlji ne može biti slobode, jedne duhovne slobode, o kojoj čovjek mašta, čije postojanje u sebi sluti, ali u realnosti ne može da pronađe niti jedan njen trag. Ljudi prijanjaju jedni uz druge, kruže jedni oko drugih, baš kao što su i nebeska tijela vezana u tom nemilosrdnom kruženju. Ako jedan element iskoči, onda se uruši čitav sistem i nastaje stanje haosa, koje je suprotnost harmoničnom kosmosu, na kojem je zasnovano postojanje svemira. Često mislimo, kao antropocentrična bića, da se problemi na zemlji mogu riješiti unutar njenih okvira, ali zaboravljamo, koliko kosmički upliv ima značajnu ulogu. Ljudske misli prate promjene sunca, tokom godine, kao suncokret. Samo sunce je jedan zupčanik u galaksiji „Mliječna staza“, tako da ono samo za sebe ne može postojati, jer je ta zvijezda samo jedan element složenog, nepojmljivo složenog sistema galaksije. Ta razgranata mreža utjecaja, prožimanja svjetlosti i tmine, energije i materije u svojoj ukupnosti kreira stvarnost galaksije (koju mi ne poznajemo, zapravo). Christian von Kamp u svome romanu „Tod & Rückkehr“ (u prevodu „Smrt & Povratak“) piše da je ovozemaljski život čovjeka tek prva sekunda njegovog postojanja, jer je to samo jedan Fragment Vječnosti. Čovjek je tako opsjednut željom da „izađe“ iz sebe, da promijeni „agregatno stanje“ duha, jer se u svome tijelu osjeća kao talac, jer ljudski organizam pripada prirodi na zemlji, a duša u tom tijelu sluti vječne kategorije, koje se poistovjećuju sa Bogom, odnosno kategorijama beskrajnog vremena vasione. Čovjek sanja o bestežinskom stanju, jer je talac zemljine teže, odnosno gravitacije. Želi da leti, da lebdi u vremenu i prostoru, da ima pokretljivost u svim pravcima, kao svjetlost, ali stope su mu privezane nevidljivim okovima uz zemlju. Kako je onda moguće govoriti o kategorijama slobode? Samo Svjetlost ima egzistenciju približnu prirodi jedne prave slobode, dok je materija zasnovana na međuovisnosti, na kruženju, koje je prokletstvo, jer ne može doći do punog odvajanja. Odvajanje je moguće samo onda kada se jedno tijelo odvoji od tijela kojem gravitira i kada uđe u gravitaciono polje drugog tijela. Međutim, tim odvajanjem ne pronalazimo slobodu, o kojoj čeznemo, nego samo ulazimo u jedan novi oblik ovisnosti. Mnogi ljudi maštaju o „obećanoj zemlji“, što je osnova emigrantske književnosti, ali napuštanje domovine, ulazak u novi gravitacioni prostor, ne znači dosezanje slobode, jer tamo nje, također, nema – već postoji samo jedna nova forma kruženja. Kružnice mogu biti veće, kao što je putanja Plutona oko sunca mnogo veća od putanje Venere ili Zemlje. Christian von Kamp u romanu „Tod & Rückkehr“ istražuje nevidljive niti između ovozemaljskog i onozemaljskog svijeta. Dakle, prostor granice, koji je obično obilježen blizinom smrti. Njegovi likovi doživljavaju prometnu nesreću, završavaju u bolnici, u stanju kome – dok im se u tom nesvjesnom stanju dešava „onozemaljski izlet“, čije psihološke manifestacije istražuje ovaj autor. Buđenje iz kome, povratak je s onog Svijeta. Tako se glavni lik u romanu „Tod & Rückkehr“ zatiče u onozemaljskom prostoru, kojeg istražuje. U jednoj situaciji se pronalazi kao fluidino biće sazdano od svjetlosti u bestežinskom, međuzvjezadnom prostoru, u kojem lebdi, odrezan od svega onoga za što je njegov život na Zemlji bio vezan. To saznanje da nije vezan, da nije ovisnik – u njemu pravi jedan duševni potres, što je zapravo stanje promjene „agregatnog stanja“ njegovog duha. Kao živ čovjek na planeti Zemlji je stalno ovisio, najprije kao dijete o svojim roditeljima, potom o učiteljima u školi, o svome gradu, ekonomiji zemlje – i uvijek je maštao o slobodi, koju nije mogao na planeti Zemlji da pronađe. Sve što je nalazio je lanac ovisnosti, koje samo mijenaju svoj oblik. Međutim, u svome onozemaljskom izletu, kao biće koje je prešlo u oblike svjetlosti, koje se kreće u beskrajnom međuzvjezdanom ili međugalaktičkom prostoru, dobija spozanju o slobodi, kakvu nije poznavao na zemlji. Postao je biće od svjetlosti koje lebdi između vasionskih tijela, a da nije privučeno niti jednom gravitacionom snagom nekih od tih tijela. Time on prvi put dobija direktne spoznaje o tome šta je to kosmička sloboda, koja se u religijama veže za slobodu koja dolazi od Boga. Naravno, Christian von Kamp je autor koji postavlja pitanja koja su često nedokaziva egzaktnim metodama, ali ne možemo ne primijetiti da u tim sudbinskim pitanjima, „pitanjima bez odgovora“, ima mnogo skrivenih slojeva istine. „Mladi ljudi vole ono što je zanimljivo i čudno“, govorio je Friedrich Nietzsche, „bez obzira koliko istinito ili lažno bilo. Zreliji umovi vole ono što je zanimljivo o istini. Potpuno zreli intelekti, na posljetku, vole istinu, čak i kad se čini obična i prosta, dosadna prosječnoj osobi; jer oni su primijetili da istina otkriva svoju najvišu mudrost pod krinkom jednostavnosti“.
U nastavku jedna kratka priča ovog iznimno zanimljivog autora, koju sam za ovu prigodu preveo sa njemačkog jezika:
Priča „Vučja djeca“ Kristijana fon Kampa
Sjedim sad ovdje, gore na brdu, i jako sam tužna. Iza mene se nalazi ulaz u špilju biblioteke, gdje smo moj brat blizanac i ja privremeno smješteni. On upravo peče ribu iznad ognjišta. Zovem ga braco, kao što on mene zove seka. Imena, koja su nam dali odrasli, kad su nas uzeli našoj majci, vučici, mi više ne upotrebljavamo. Tamo daleko, u daljini, noću, kad je lijepo vrijeme, vidimo svjetla velikog grada. Mislim da znanstvenici, kako sebe oni nazivaju, ovdje više neće doći. Sad će biti šest mjeseci, kako nijednog od njih nismo vidjeli. Oni ne znaju, da smo ovdje pobjegli. Sigurno su nas već zaboravili. Tu smo odrasli. Na početku ne na brdu, nego dole u šumi. Prvo su nas doveli ovdje gore, kada su nas uzeli od naše majke i htjeli „eksperiment dovesti do odlučujuće faze“, kako su oni rekli. Mi nismo razumjeli, šta su oni time mislili. Oboje bismo željeli znati, koliko tačno imamo godina. Trinaest godina? Ili već četrnaest? Želim ovo, što ovdje pišem, dovesti do kraja, prije nego što postanemo odrasli. I možda postanemo kao ostali u gradu. Želim u špilji biblioteke sačuvati dovršen izvještaj. Možda bude od nekog pronađen. S nadom da bude znao čitati. Da li ćemo nas dvoje tada živjeti, ne znam. Brat misli, da u šumi ima dovoljno hrane. Ali kako će biti tokom zime? Mi više nemamo majku, koja bi nas dojila, niti braće i sestara, s kojima u toplini možemo spavati. Uostalom, mi živimo u šumi tri-četiri godine i poznajemo hladnoću. Također, u špilji biblioteke nije tako hladno. Ali želim objasniti sve od samog početka, koliko je to moguće. Inače, drugi koji ovo čitaju neće sve razumjeti.
Prvih dana našeg života se jedva sjećam. I braco je gotovo sve zaboravio. Znanstvenici su nam jedan dio toga ispričali. Oni su nam rekli da su naši pravi roditelji poginuli u jednoj nesreći, dok smo još bili sasvim mali i dok još nismo mogli hodati. Ljudi iz „Instituta“, znanstvenici, su nas pronašli. Kako bi nas sačuvali u životu, doveli su nas ovdje u divljinu, našoj majci, vučici, koja nije imala djece i koja nas je uzela kao svoju djecu. Ona nas je odgajala više godina, zajedno s našom vučjom braćom i sestrama, i cijelo vrijeme smo živjeli u velikom čoporu. I jednog dana su znanstvenici ponovo došli. Kako smo se uplašili, kad smo prvi put ugledali druge ljude – ili bolje rečeno: mislili smo da smo ih vidjeli, jer se više nismo mogli sjetiti našeg prvog susreta s njima. Odvojili su nas od naše majke vučice i naših braće i sestara i doveli nas ovdje na brdo. Brat i ja smo se uistinu prepali, kad su nas oni oprali vodom i odjenuli u odjeću. Tako nešto ranije nismo poznavali, nama je bilo strašno neugodno, da osjetimo tkaninu na koži i obuću na stopalima, sputavajuću i ograničavajuću! Uvijek smo ih htjeli skinuti, ali su nam odrasli nazuvali novu. Onda smo se na njih malo navikli. Ali sada, nakon što smo pobjegli, ponovo smo ih odbacili. Mi oblačimo odjeću samo onda, kada je previše hladno. Oni su sagradili oko brda ogradu. Radi naše sigurnosti, kako su nam kasnije objasnili. Kako nas ne bi ozljedile „divlje životinje“. Ali ograda nas je sprečavala, da se ponovo vratimo u šumu. Često smo uz ogradu čekali da nam dođe majka. Na žalost našu vučju braću i sestre, i druge vukove, nismo više nikada vidjeli. Mi nismo znali da li su otišli negdje drugdje, ili im se nešto dogodilo. Dugo vremena smo bili zbog toga vrlo, vrlo ljuti. Ovdje gore na brdu, živjeli smo u pećini biblioteke. Zovem je tako, zbog mnogo knjiga koje su tu donešene. Pored pećine je bila mala kućica, koja se sada napola raspala. Tu su obično stanovali znanstvenici, dvije žene i dva muškarca. Osim što smo morali nositi odjeću i što nismo smjeli izlaziti iz ograđenog prostora, prema nama su se ponašali vrlo ozbiljno. Mi smo htjeli raditi, što smo željeli. Učili su nas kako pravilno hodati i trčati, jer smo do tada puzali na četiri noge i nismo se mogli držati na nogama. To je uistinu bilo zabavno. Preko njih smo naučili jezik, i kasnije pisanje i čitanje, ali samo onda kad se nama to prohtjelo. I razne druge stvari su nam ponuđene za učenje, kao na primjer računanje i zoologija. Samo za nas dvoje su donijeli mnogo knjiga, kako bismo mogli čitati koliko želimo. Mnogo toga smo željno gutali. Uvijek su budno pratili šta radimo i koliko brzo učimo, te su sve zapisivali. Oni su nam često govorili da smo draga i pametna djeca. I kada su između sebe razgovarali, jednom sam ih čula da govore, kako mi pravimo „zadovoljavajuće iskorake“ i da se „pedagoški eksperiment“ isplati. Mi nismo znali tačno, šta oni time misle. Brat je rekao, da su oni sretni, jer mi učimo o tome kako je svijet bogat. Ali u svakom slučaju smo oboje vjerovali, da nam oni žele učiniti mnogo dobra. Ponekad nismo imali nikako volje da čitamo. Potom smo lutali po livadi, ili se sakrivali iza drveća, ili smo skakali u potok koji teče ispod brda. Braco je pritome vježbao, da lovi ribe rukom. Ja sam, također, pokušala, ali meni nije uspjevalo; no, zato umijem bolje pisati nego on. I, ponekad smo on ili ja bili u toliko lošem stanju, nismo gotovo nikako imali zadovoljstva i negdje bi legli u travu, po mogućnosti, da nas niko tako brzo ne pronađe, jer smo htjeli biti sami. Više puta su drugi ljudi ovdje dolazili. Nas dvoje smo na početku uvijek imali strah, kad bismo vidjeli nekoga koga ne poznajemo, a potom smo najradije htjeli pobjeći. Ali vremenom smo se navikli, potom smo nalazili dobrim, kad bi stranci svraćali.
Jednom smo s drugima imali problema. Bila su to djeca, koja su nas posjetila; prvi put u našem životu smo vidjeli ljudsku djecu! Mi sami smo tada imali otprilike deset godina. Nismo znali, šta bi trebali učiniti. Pokušala sam s njima razgovarati, ali su samo šutjeli. Dječak se nasmijao i rekao nešto o vučjoj djeci, ali su ga naši odrasli ljutito pogledali. Naša četiri znanstvenika su imali imena, i mi smo ih tako trebali nazivati. Mlađi muškarac se zvao Pau, i mlađa žena, s kojom je on bio zajedno, Jurii. Starija žena je htjela da je zovu imenom Maanua, ona je bila najdraža od njih četvoro. Ona je živjela sa muškarcem, koji se zvao Rusch, koji je bio stroži od ostalih, i koji je imao sijedu bradu. Njega sam se najviše plašila. Dva puta nam je uspjelo da pobjegnemo, zato što su odrasli zaboravili da zatvore vrata. Mi smo imali čežnju za tim da ponovo živimo kao prije, možda smo stari život zamišljali ljepšim nego što je on bio. Braco i ja smo se dobro sakrili u šumi, ali ipak su nas oni odmah našli. Prilikom drugog bijega smo ostali sami više dana. Nama je to zaista dobro uspjelo. Ali mi nismo našli dovoljno hrane, samo bobice i takve stvari, koje nas nisu učinile sitim. Onda smo se, kada je glad postala previše velika, sami ponovo vratili. Rusch se malo ljutio na nas, a ostali su se ponašali kao da to i nije toliko loše. Ali mogli smo zapaziti, da im je laknulo. A onda je došao dan, kada smo našu domovinu napustili i došli u veliki grad. Tamo su oni htjeli „nastaviti projekat“, kako bi utvrdili, kako ćemo se „ukopiti u postojeće društvo“. Mi nismo bili radosni zbog toga. Šta je značilo to, jedan grad? Tamo bi trebali živjeti brojni ljudi. Znanstvenici su nam mnogo o tome pokazivali u knjigama u našoj pećini biblioteke. Brat i ja smo imali veliki strah, čak toliki kao nekada, kada smo bili odvojeni od naše majke-vučice. Kako bi to trebalo dobro proći? Mnogo, mnogo hiljada novih lica oko nas! A ko bi znao, možda su neki od tih ljudi bili ljuti na nas i htjeli nam učiniti nešto nažao? Sada nam je bilo jasno da smo nekako drugačiji od ostalih. S užasom smo pomislili da su neki posjetitelji na brdu zurili u nas kao u čudne životinje. Dugo vremena smo se vozili putem kroz šumu, u jednom vozilu, koje se pokretalo samo od sebe.
I onda se pojavio pred nama, taj veliki grad. Osjećali smo se čudno, kada smo ga vidjeli prvi put. Te beskrajno brojne kuće, a u svakoj su živjeli ili radili ljudi. Ono što smo odmah primijetili: Svaka je kuća izgledala drugačije nego sve druge zgrade u njihovoj okolini. Nekada su bile velike, onda male, nekad široke, a nekad uske. Neke su izgledale kao kugle ili jaja, druge kao zdjele, vaze, čunjevi ili piramide. Neke su imale vrlo široke prozore, neke tako visoke, da su sezali od podruma do krova, a na nekima su prozori bili vrlo sićušni. Svi su ulazi, također, izgledali drugačije: glomazna vrata ili mala vrata. Mnoge kuće su imale krovove, u različitim oblicima, oštrim ili ravnim, a ponekad su visili daleko preko zidova, sve do tla. A onda sve boje na zidovima, i oslikane šare. Inače, sve smo to već naučili ranije, čovjek nam je pokazao slike i rekao, kako se zovu pojedini dijelovi. Ali stvarnost je bila zapanjujuća. Također smo usput vidjeli mnogo ljudi. Svi su nosili različitu odjeću. A tih samopokretnih vozila je bilo dosta na ulicama. Naravno, niti jedan od njih nije ličio na ostale. Naše vozilo nije otišlo daleko u grad. Nisu nas htjeli zbuniti s previše dojmova. I bio je još tu Institut, koji se sastojao od niza zgrada na jednom velikom komadu zemlje. Nas dvoje i naših četvoro staratelja smo dobili jedan stan u maloj kućici, usred polja. Ali mali brat i ja smo dobili odvojene spavaće sobe, i to nam se nije dopalo, prije svega stoga, što nam je ovdje sve bilo strano. Spavali smo zajedno cijeli život i grijali jedno drugo. Prva dva-tri dana morala sam stalno plakati, tek postepeno sam se smirivala. Mali brat se snalazio u toj situaciji bolje od mene, on je uvijek bio znatiželjniji nego ja, i nakon kratkog boravka na Institutu bio je potpuno uzbuđen zbog toga, što može upoznati grad. Ali on je definitivno želio biti uz mene noću. Uskoro je on pronašao način da jednom žicom otvori vrata sobe kako bi noću mogao doći do mog kreveta, gdje je on uz mene mirno zaspao. Znanstvenici su nam postepeno pokazivali mnoge dijelove grada i sve moguće važnije objekte. Oni su nas okolo vozali automobilom, ili su nas uzimali za ruku i sa nama hodali ulicama. Svaki put sam se osjećala neugodno, sve mi se činilo nekako suludo i zbunjeno. U našoj vučjoj porodici bilo je više reda i u cijelom čoporu je svako znao gdje pripada. Ljudi su ovdje djelovali nesretno, kao da im nešto nedostaje, barem je takav bio moj osjećaj. A onda su nas naši znanstvenici zamolili da idemo u javnu školu. Danima smo se opirali, jer nismo htjeli biti s drugom djecom; sa odraslima smo se bolje razumijevali. Ali oni su tako dugo razgovarali s nama, dok nismo na kraju pristali, barem da probamo. Kada smo došli na školski sat, vladalo je veliko uzbuđenje. Željeli smo se najradije vratiti u Institut, ali su znanstvenici odjednom nestali i došli su tek poslijepodne, da nas preuzmu. Drugi učenici su buljili u nas, mnogi su nas ismijavali. Puni straha smjestili smo se potpuno pozadi u prostoriji. Ali tada se djeca nisu obazirala na nas. Učiteljica sprijeda je pričala, također je bila jako draga prema nama. Većina djece nije obraćala pažnju na ono što govori, mnoga su čak i zaspala. Naša majka vučica ne bi dozvolila takvo ponašanje, dok nas je učila životu. Kako smo s vremenom primijetili, većina učenika nije znala pisati, pa gotovo nikako ni čitati, čak niti oni najstariji. Mlađi brat je s velikim zanimanjem slušao što učiteljica govori, a i ja sam odlučila učiti od nje. Činila se jako zahvalnom, zbog toga što smo joj visili na usnama. Tako smo danima išli u školu i učili smo mnogo toga, što nismo znali. Nakon kratkog vremena se ispostavilo, da nas dvoje brže učimo od ostalih. Sada je naša učiteljica imala veliki problem, jer nas dvoje zapravo nije smjela učiti više nego drugu djecu u učionici, stoga da ne bi, kako je rekla “niko bio u nepovoljnom položaju“. No, potajno nam je ubacila knjige i bilježnice iz kojih smo mogli naučiti više od ostalih. Da, onda je došlo vrijeme, kada smo dobili nove roditelje. Mi smo trebali naše konačište u Institutu napustiti i biti „priključeni jednoj porodici“. Gradonačelnica okruga Sjeverni Grad nas je htjela „usvojiti“. I opet su naša četiri znanstvenika razgovarala s nama, kako bi nas uvjerili da bi to bilo najbolje za nas. Mi smo napokon pristali. Gradonačelnica, „Mama Rieke“, bila je ljubazna prema nama, baš kao i „Tata Nald“. Dospjeli smo u jednu kuću, koja je bila jako velika i izgledala je kao velika glavica kupusa. Iznutra je bilo zaista ugodno, što nas je podsjećalo na pećinu biblioteke. Na žalost smo nas dvoje ponovo dobili razdvojene spavaće sobe, ali braco je uskoro brzo pronašao način, da nezapažen noću napusti svoju sobu, kako bi došao u moj krevet. Mama Rieke se često jadala. Požalila se da je svijet sve gori i da su ljudi lijeni i letargični. Malo je učenika spremno učiti, smatrala je ona, i opsovala je da će „svijet uskoro propasti“. Od nje smo uvijek čuli riječi „pokvareno, ništa drugo nego pokvareno“. Posebno je bila sretna zbog bratove i moje želje za učenjem. „Jednog dana će vas to učiniti velikim“, govorila nam je.
Mnogo je držala do „dobre“ odjeće. Brat i ja smo to mrzili, jer je bilo posebno neugodno, štipalo je i štipalo po cijelom tijelu. Za stolom smo morali sjesti uspravno i vrlo pažljivo uzimati hranu finim priborom za jelo. Iako je Mama Rieke imala uvijek sladak glas, mogao je zvučati i nekako neugodno, kad mi nismo činili ono što je ona htjela. Tata Nald je imao mnogo normalniji glas nego mama, i činilo se da njemu posebno ne smeta, kako se mi ponašamo. Samo je bio ljubazan prema nama, ne tako komično uzrujan. Nakon škole i tokom dana raspusta bilo nam je dopušteno da ostanemo u vrtu, ili da sjedimo u dnevnoj sobi i čitamo. Odbili smo se sastajati s drugom djecom kako bi se „igrali“. Ali Mama je smatrala da ćemo i mi jednog dana biti spremni. Nakon što je isteklo pola godine boravka kod naših novih roditelja, htjeli su nam pokazati, koje „aktivnosti u slobodnom vremenu“ postoje u gradu. Zajedno smo posjetili Muzej, gdje je bila prezentirana „umjetnost“. Braco i ja smo sigurno bili previše glupi, da to razumijemo. Bile su tu i ploče, na kojima su slikali poznati ljudi. Na žalost, nismo mogli prepoznati, o čemu se tu radilo. Okolo su ležale ogromne hrpe pijeska, koje su izgledale kao mravinjaci. Pokraj njih su bile „Meke piramide broj 13 i 14“. Jedne večeri smo išli u „Operu“. Tamo su neki muškarci i žene vikali jedni na druge, i odnekud su dopirali strašni zvukovi, koji su trebali dolaziti iz „instrumenata“. Mi smo najradije htjeli začepiti uši, ali nas je Mama strogo gledala. Tada su se muškarci i žene povukli. Morala sam misliti na slobodan život u našoj domovini, u šumi, i bilo mi je toplo oko srca. Ali umjesto da se raduju, što im je dopušteno hodati bez uske odjeće, pjevači su vikali još gore nego prije i prskali se crvenom farbom, i jedna je žena piškila po podu, dok je jedan muškarac kakio. Publika je pljeskala oduševljeno. Brat i ja smo se bespomoćno pogledali. Kakva čudna poslastica u kojoj uživaju odrasli. Gotovo svaki dan je dolazio jedan od četiri znanstvenika k nama, i dugo je razgovarao sa Mamom Rieke i puno toga je zapisivao. Mama nam je objasnila da je Institut zaista zainteresiran za našu dobrobit i za naš „napredak“. U međuvremenu smo se ovdje osjećali vrlo ugodno i navikli smo se gotovo na sve. Ponekad smo čak popodne provodili zajedno sa drugom djecom i pritome smo, također, učili, kako bismo se s njima mogli dobro slagati. Da, i onda je došlo uistinu strašno vrijeme. Počelo je s tim, da jednoga dana nisam imala volje da idem u školu, jer se nisam osjećala dobro. Potajno sam se vraćala s puta u školu kući i tajno se skrivala u svojoj sobi. Ubrzo nakon toga je došao jedan od znanstvenika u kuću, to je bio Rusch, koji mi se nije baš sviđao. Imao je bučan glas, i mogla sam ga čuti iz svoje sobe. On je rekao nešto o braci i meni, postala sam znatiželjna i tiho sam otpuzala prema vratima dnevne sobe. Još uvijek sam bila, kao i prije, vješta u šuljanju na sve četiri noge. Onda sam čula da Rusch govori Mami Rieke: „Ovdje je novac. Hvala za dobru saradnju. Mi ćemo narednog dana preuzeti djecu i odvesti ih na Institut. Tamo ćemo ih pripremiti, poštedit ću te sada pojedinosti. To je dobro za oboje, a dobro je i za Novi svijet. Nadajmo se, da će preživjeti to putovanje.“ Bila sam duboko šokirana i počela sam plakati. Brzo sam se povukla u svoju sobu da se ne bih odala. Mnoge misli su mi prošle kroz glavu: Mi smo trebali nazad u Institut, i tamo su s nama trebali nešto učiniti, što nisam razumjela. I onda smo trebali poduzeti jedno putovanje, koje možda nećemo preživjeti. A Mama Rieke, koja nam je uvijek govorila koliko nas voli, pristala je na to i dobila za sve to novac. Popodne, kad se moj brat vratio iz škole – potrčala sam da ga susretnem –, i sve sam mu ispričala. Njemu su zasuzile oči, ali je potisnuo plač. Muška posla. Ali tada se u njemu pojavila žeđ za avanturom, i on je imao jednu ideju, koju je nazvao „planom“. Ono što je smislio činilo mi se dobrim. I tako se i dogodilo. Kada se vani smrklo, mi smo rekli roditeljima, da smo umorni i da želimo u krevet. Mama Rieke se čudila, ali Tata Nald je smatrao: „Mogu razumjeti, jer sam i ja umoran.“ Tako smo se povukli i kratko nakon toga napustili kuću. Srećom smo poznavali put za Institut. Naš plan je bio da pregledamo tamošnje kuće, nismo znali zašto, ali možda bi se mogli domoći nečega što bi nam pomoglo. Iako je široka površina bila ograđena, pronašli smo jedan prilaz Institutu, – s njuhom koji smo naslijedili od naše vučje porodice – jednu rupu u ogradi, zapravo. Provukli smo se i tiho prišli kućama. Premda su neki psi-čuvari trčali preko polja, oni nas nisu poznavali i nisu nas napali. Pomazili smo ih, a onda puzali dalje. Slučajno smo vidjeli kako Rusch izlazi iz jedne kuće i kreće se prema izlazu iz objekta. U tu kuću ranije nismo kročili. Mi smo odlučili, najprije ovdje da istražujemo. Vrata nisu bila zatvorena. Oprezno smo ušli u zgradu i pregledali sve sobe, ali nismo našli ništa, što bi nam pomoglo. Samo vrata jedne sobe se nisu mogla otvoriti. Srećom, mali brat je sa sobom imao žicu i nakon nekoliko pokušaja, njemu je uspjelo da otvori vrata. Tu unutra je izgledalo vrlo lijepo. Posvuda su bile knjige, ali nama nisu ništa značile; ono što se u njima moglo pročitati bilo je prezahtjevno za nas. Bilježnica je ležala na sredini stola. Pogledala sam na otvorenu stranicu, i tamo sam pročitala: „Faza 147: Oduzimanje djece iz porodice domaćina“. Brat i ja smo odmah prelistali knjižicu, nije bila posebno debela. Mi smo bili prilično uzbuđeni, jer smo mi podrazumijevani pod djecom. A kad smo pročitali časopis, morali smo užasno da plačemo. Prema onome što smo tamo pročitali, oboje smo bili ljudski pokusni kunići. Nas su, dok smo bili bebe, našim roditeljima, koji su bili siromašni, oduzeli i njima zauzvrat dali novac. I onda su nas premjestili u vučji čopor, kada je naša majka-vučica rodila mladunce. Ona nas je uzela kao djecu. Čitavo vrijeme su nas nadzirali znanstvenici, i potom, također, na brdu, su prikupljali „činjenice i brojke“ o nama. Ubili su našu majku-vučicu, kako se ne bismo njoj mogli vratiti! Sa uvidima u to kako se ljudi ponašaju u takvim „prirodnim okolnostima“ i kako se „slobodni od ljudskog paternalizma“ razvijaju u prvim godinama života, željeli su osnovati novu teoriju obrazovanja. Narudžbu za ovaj tajni projekat dobili su od vlade. Institut, u kojem rade stotine znanstvenika, osnovan je posebno u tu svrhu. Projekat se zove „savršeno društvo“. Onda smo čitali dalje, o tome da su i druga djeca podvrgnuta ovom ili sličnom „eksperimentu“, svi pod nadzorom „četvoročlanog tima“. Na taj način je čovjek mogao puno naučiti. S nama dvoma bi niz eksperimenata trebao biti dovršen. Nakon toga bi sva djeca, kao i mi, trebala biti prebačena na jedno ostrvo, kako bi se saznanja pretvorila u praksu, i time stvorilo novo čovječanstvo. Na kraju bi se još trebalo provjeriti da li „staro čovječanstvo“ može biti uključeno, ili kako drugačije postupiti, tako da „staro“ nestane u dogledno vrijeme. Ne želim pisati o tome, kako smo se osjećali. Bilo je zaista strašno. Čak nam je i sada neugodno razmišljati o tome. U knjižici je navedeno u kojoj zgradi djeca nakon završetka eksperimenta trebaju biti „uspavana“. Čudili smo se, jer nikada nismo vidjeli niti čuli drugu djecu na terenu. Možda su bili sakrivena od nas, ili mi od njih. Moralo je to biti nešto poput divovske spavaonice u kojoj su spavali noću. Ubrzo nakon toga smo razumjeli, šta se u svesci, koju smo ponijeli sa sobom, podrazumijeva pod „uspavljivanjem“. Pronašli smo zgradu, veličine skladišta, nakon pretraga u nama nepoznatom dijelu posjeda. Vrata nisu bila zatvorena. Ušli smo unutra. Pošto unutra nije gorilo svjetlo i pošto nismo našli šaltere za svjetlo, braco je upalio komad drveta, on ga je donio izvana, sa jednom vatrogasnom olovkom, koju je on pronašao u jednom starom sanduku u podrumu naše sadašnje roditeljske kuće, i potom je kratko trljao po zidu kako bi proizveo plamen. Zatim smo ušli dublje u sobu. Bilo je unutra hladno, i drhtali smo. Isprva smo jedva nešto prepoznali, osim što je na mnogim mjestima u sali zaiskrilo od svjetlosti drvceta. Ali onda smo pobliže pogledali: Tu je stajalo, u više redova, mnogo staklenih komora, u kojima su ljudi ležali i spavali, djeca naše dobi, ili još starija, i mlade odrasle osobe. Svi su izgledali tako mirno. Ali kako su uopšte mogli disati u ovim zapečaćenim komorama, nalik lijesu? Nisu činili nikakve pokrete disanja. Pažljivo smo pokucali na jedan od kontejnera. Bio je potpuno hladan, kao led! Nije valjda da su svi ovi mladići i djevojke, žene i muškarci zaleđeni? Ili su možda mrtvi? Ili još uvijek žive, nekako? Isto bi učinili s nas dvoje. Ah, to je bilo tako strašno. Zajedno smo se stresli! Što smo brže mogli, napustili smo salu. Napolju je brat bacio drvce, i potrčali smo prema ogradi, kako bi napustili ovaj strašni teren. Upravo kad smo stigli i potražili prolaz, začuli smo da glasno laju psi. Nakratko smo se osvrnuli i vidjeli sjaj vatre: nešto gori, možda hrpa drva. Nije nas bilo briga zbog toga, provlačili smo se kroz rupu u slobodu. Tu smo stali, zagrlili se i pokušali utješiti jedno drugo. Šta činiti? Gdje sada? Kući? Možda bi nas sutra tamo pokupili i onda bi se smrzli kao jadnici u dvorani. Ali gdje drugdje? U ovom gradu, tu ne bismo trebali ostati. Bio je užasan, osjetili smo to kao nikada prije. Tako da nam je ostalo samo jedno: nazad u šumu. Znali smo pravac koji tamo vodi. Mnogo udaljena ne bi trebala biti od ruba grada. Putem smo stajali i gledali nazad, duž ulice, koja je vodila prema Institutu, kako bismo utvrdili, da li nas je neko pratio. Tada smo vidjeli blistav sjaj vatre na tamnom nebu. Prema tome, zasigurno se zapalio veliki dio prostorija Instituta, možda jedna ili više zgrada. Bili smo uplašeni, ali povratak nije dolazio u obzir. S ruba šume smo se ponovo osvrnuli i vidjeli smo da se nebo nad velikim gradom prilično zacrvenilo. Međutim, nismo mogli procijeniti koliko se požar proširio. Tek sada smo čuli u daljini vatrogasne sirene. Koliko smo znali, oni dugo nisu bili u akciji, jer već mnogo godina toplina nije više stvarana zapaljivim tvarima, nego bezopasnim hemijskim reakcijama. Dugo smo lutali po šumi, jer nismo željeli koristiti ulice, gdje bi nas najvjerovatnije mogli pokupiti. Onda, napokon, pronašli smo svoje brdo, na kojem smo tako dugo živjeli. Ali u početku se nismo usudili vratiti u špilju biblioteke iz straha da bi nas znanstvenici mogli tamo potražiti. Tako smo ostali u obližnjoj šumi. Ali oni nisu došli, i tako smo konačno zauzeli brdo i špilju. Strašnu bilježnicu koju smo donijeli, stavili smo među ostale knjige.
Od tada živimo ovdje. Možda ćemo jednog dana opet sresti druge ljude. Ali za sada smo siti tih gradskih stvorenja.
