U romanu Brodolom Rabindranatha Tagorea je opisana situacija u kojoj žena okrenuta leđima gleda kroz prozor u daljinu, pri čemu je, naravno, neopažen posmatra muškarac koji je u nju zaljubljen. Nema nikakve sumnje da je ova slika zapravo jedan muški pogled na ideal ženske ljepote, koji je zapravo onakav kakav bi muškarac želio da bude, a ne onakav kakav jeste. Samim time u ovoj slici dominira muška perspektiva, dok je stvarno biće žene u sjeni – ono je uronjeno u svjetlost koja se kroz prozor probija u prostoriju. On vidi njenu bijelu, svilenu haljinu, dugu kovrdžavu kosu, na svjetlosti izoštrene konture tijela… Ona je baš onakva kakvom bi on želio da ona bude. S druge strane, sasvim je očito da mnoge žene i svjesno namještaju poze koje se dopadaju muškarcima, kako bi bile privlačne. Dovoljno je ovlaš analizirati muzičke spotove pop kulture, da bismo vidjeli kako ženski vokali zapravo konstantno namještaju poze kako bi bili privlačniji, odnosno kako bi svoju seksualnost istakli na što je moguće bolji i privlačniji način. Slična „slika“, ovoj iz romana Rabindranatha Tagorea, postoji i kod Marcela Prousta – glavni lik Marcel (U sjeni procvalih djevojaka) u predvečerje sjedi na plaži i posmatra crne siluete djevojaka na morskoj pozadini… Smatram da u taj red spada i „slika“ žene koja okrenuta leđima gleda more, i to iz nekoliko razloga. Recimo da je ta žena okrenuta onom ko je posmatra i da su mu crte njenog lica sasvim jasne, ili da Tagoreova dama nije obrubljena svjetlošću ili da Marcel „buljuk“ djevojaka posmatra izjutra, kad one ne bi pred njim bile u vidu crnih silueta – u svim ovim situacijama bi se izgubila metafizička razina koje sve ove „slike“ posjeduju. Ovdje je figura žene položena u jednu kosmičku strukturu Svijeta – jer zalazak Sunca iznad površine mora predstavlja jednu kosmičku sliku. Nema sumnje da je žena zagledana u beskraj i vječnost sama po sebi jedna istrošena literarna slika. To je samo jedan pokušaj da se ženskoj ljepoti pridodaju konotacije neprolaznosti, odnosno vječnosti i beskraja. Pokušat ću najprije jasnije predstaviti „sliku“ žene koja gleda more okrenuta leđima. Recimo, sklanjam zavjesu, blago nadimanu vjetrom, koja zastire vrata što vode na terasu, i posmatram ženu u bijeloj haljini. Vjetar što dolazi s mora nadima njenu svilenu haljinu i pramenove kose. Kontrast između boje njene haljine i puti i plavetnila neba i mora u pozadini je izrazit. Ukupna atmosfera bi bila upečatljivija i efektnija ukoliko bi terasa bila okrenuta prema izlazećem Suncu, pa neka bude da ona posmatra svitanje nad morskom pučinom. Čitav bi taj prostor, kao i figura žene, bio uronjen u crveni odsjaj koji se širi nad morem i sve do rubova horizonta. Moji prvi dojmovi o toj situaciji, u kojoj je zatičim, bili bi uvjetovani s nekoliko bitnih stvari. Ili je prvi put vidim, pa čeznem da ugledam lice koje se krije iza pramenova kose, pa je ona za mene u tom trenutku nepoznata i mistična. S druge strane bi moglo biti da je to žena koju poznajem godinama, a koja je ustala prije mene, i izašla na terasu da posmatra jutranji morski pejzaž. U tom slučaju je nepoznato, mistično u njenom biću također prisutno, samo što bi me ono sada možda iznenadilo, pa bih je posmatrao pažljivo, ispitivački – kao da je zatičem u nečemu nedozvoljenom, ili bih je posmatrao tek znatiželjno, prepuštajući se tih nekoliko trenutaka pogledu na nju, kao što se ona prepušta pogledu na morsku pučinu. U oba slučaja se radi o nekoj ljudskoj čežnji za vječnošću, odnosno potrebi da se nadvlada prolaznost koja je prisutna u svemu što je ljudsko – i što čovjeka okružuje. Uzgred rečeno, u slici žene koja se potpuno predaje pogledu na more odraženo je i ono rijetko, ali uopšteno (tiče se i muškaraca i žena) prepuštanje kosmičkom i stapanju s njim. To je ono kranjčevićevsko prepuštanje „opojnom viru svemirske pjesme“ (Iza spuštenijeh trepavica) ili kosmičkoj harmoniji, dok se kroz poluzatvorene kapke posmatra život prirode. Tada u nama, u našoj svijesti, dolazi do potiskivanja svega onog što je uobičajeno, od čega se sastoji naš svakodnevni život, a tu „prazninu“ ispunjava spomenuta Kranjčevićeva „svemirska pjesma“, odnosno u prvi plan isplivava kosmička strana našeg bića. Možda bi se slični trenuci mogli nazvati vrhuncima života, a ako ništa, takve su slike (u proustovskom smislu) najsnažnije u našem sjećanju. Međutim, ovdje se radi o nekoj vrsti uduplanog estetskog i emotivnog intenziteta – o ženi koja posmatra more bi se moglo mnogo pisati (iz njenog ugla) upravo u tom smislu, ali pošto se radi o vrhuncu koji se ostvaruje u prirodi (a svitanje nad morem je jedan od najljepših prizora koji se uopšte mogu vidjeti) i vrhuncu na kojem se nalazi žena (u smislu njene mladosti i ljepote), te njihovoj uvezanosti, komplementarnosti (iz ugla onog ko to posmatra), onda se može govoriti i o kosmičkim, metafizičkim dimenzijama ove slike. Za Bulgakovljevu Margaritu se često kaže da je oličenje ženske ljubavi, pa je samim time taj lik izvan ili iznad uobičajenog, dakle, pripada idealističkom svijetu. Margarita je žena u koju se muškarac zaljubljuje na prvi pogled – kao što se on na prvi pogled može zaljubiti i u ženu koja gleda more okrenuta leđima. Žena koja posmatra more okrenuta leđima, pogotovo ako se nalazi između onoga ko je posmatra i izlazećeg Sunca dobija neku vrstu oreola, postaje u najvećoj mogućoj mjeri tip ili tačnije apsolutno oličenje, u ovom slučaju – ženstvenosti. U tim okolnostima, takvom ne postaje isključivo žena (pa time ona ne mora biti tada oličenje jedino ženstvenosti), već to mjesto može zauzeti i muškarac (možda sa oružjem u rukama, ili nečim drugim što odražava muškost). Takve konotacije dobija i lav kada sa velikim Suncem u svojoj pozadini otvara svoje čeljusti – što je slika koju možemo vidjeti u crtanim filmovima. Nema sumnje da se ovdje radi o nekim stereotipnim slikama – a svaki stereotip je istovremeno i jedno veliko pojednostavljenje. Sasvim se pouzdano može reći da bi se feministkinje bunile na tu stereotipnu ženstvenost koja dolazi do izražaja u tom pogledu žene na more. Možemo u tim okolnostima zamisliti i figuru čovjeka, okrenutog leđima i zagledanog u izlazak Sunca nad morem, pa bi on tada mogao biti apsolutno oličenje čovjekovog traganja za razumijevanjem postojanja i tome slično. Budući da ženu ne karakterizira posebna sposobnost razmišljanja, nego isključivo ljepota, ako se držimo stereotipa i predrasuda, onda njena zagledanost u beskraj izražava prije svega žensku ljepotu. Međutim, to što žena gleda more okrenuta leđima ne može nikako biti važno samo po sebi, nego ta „slika“ uključuje i „nevidljivog“ posmatrača. A njegovo je prisustvo nevidljivo i u odnosu na „sliku“ žene koja gleda more. Njega u toj slici nema, već se njegovo prisustvo podrazumijeva. U odnosu na samu ženu, također (jer ona vjerovatno ne zna da je neko posmatra). Ono što je ovdje bitno jeste ta igra perspektivama. Žena koja gleda more posjeduje svoju perspektivu, dok onaj koji je iz pozadine posmatra, također, posjeduje svoju specifičnu perspektivu. Perspektiva koju posjeduje taj posmatrač iz sjene i pozadine je zapravo perspektiva Umjetnika. A Umjetnik iz tame i sjene posmatra ono što je izloženo Svjetlosti, i samo se na principu kontrasta između svjetlosti i tame posmatrani objekat može predstaviti u svojoj punini. Samo iz njegove tačke gledišta, a to bi se moglo univerzalizirati u tački gledišta umjetnika uopšte, slika žene koja gleda more može poprimiti šire, kosmičke dimenzije. Ako je izlazak Sunca nad morskom površinom jedna od najljepših slika – koje posjeduju puni potencijal kosmičkog poretka, onda je i slika žene koja posmatra more, također, jedna slika u kojoj je koncentriran vrhunac ljepote čovjekovog tijela, u sasvim specifičnom kosmičkom poretku, s kojim je čovjekovo biće u čvrstoj vezi. Zamislimo samo da ista ta žena stoji na balkonu i posmatra jutarnju vrevu na pijaci, gradski saobraćaj ili kranove na obližnjem gradilištu, s jedne strane, a s druge, zamislimo da ista ta žena, istog jutra i na istom moru, razgovara na mobilni telefon i svaki čas gleda u sat. U oba slučaja bi bila potpuno razorena kosmička snaga „slike“ žene koja gleda more okrenuta leđima. Isto tako, ukoliko zamislimo svitanje nad morskom pučinom, posmatrano sa vrata koja vode na balkon, a da na tom balkonu nema te žene, onda bi to tek bila jedna lijepa slika koja može poslužiti u turističkoj promociji ljetovališta ili bi mogla stajati na desktopu nečijeg kompjutera. Dakle, slika žene koja posmatra more okrenuta leđima je spoj jedne od najljepših slika u prirodi sa slikom žene u kojoj je ipak najveća koncentracija estetike koju posjeduje priroda u svom stvaranju. U oba slučaja je riječ o stvaralačkom potencijalu prirode koja posjeduje snažno izraženu estetiku u svome stvaralačkom procesu. Na tom mjestu svoju šansu traži umjetnik, koji samo podražava stvaralačku sposobnost prirode i koji naglašava estetske nijanse. Tako da ni ova slika ne bi bila moguća da ne postoji objektiv fotoaparata koji snima iz sjene, odnosno oko Umjetnika.