KAKO SE PRIPREMAM
Pijem danima
i u svakoj prilici
pokušavam podmetnuti
svoje slomljeno srce pod kotač kamiona.
Kada pomislim da je bilo dosta
ispeglam omiljenu košulju
i postanem neranjiv.
Zaljubim se u neku divnu suprugu
i prevarim je s prvom koja nasjedne
na moje depresivne meditacije o ljubavi i smrti.
Zatim se ponovno napijem
i izrugujem svemu što drugi misle o književnosti.
Stvar je, zapravo, izrazito komična.
Netko će kupiti moju iskrenu patnju
nazvat će me pjesnikom
a ja ću ih pokušati nagovoriti
da svi skupa odu u krevet.
NEMOJ SE ZALJUBITI U MENE
Nemoj se zaljubiti u mene
Nijedna ljubav nije pomakla planine
A noć će uvijek vonjati na kafanu
Ubojice neće položiti oružje
Proljeće će izbiti iz neba i zemlje
Rijeka će ostati rijeka
Nekoj drugoj mladosti
Mostovi će imati drugačija imena
Živjet ćemo i voljeti se surovo
I ništa neće promjeniti
način na koji smo usamljeni
KAKO STVORITI USAMLJENOG ČOVJEKA
Ne mogu se rješiti odgoja.
Naslijedio sam neprijatelje za cijeli život
prije nego sam stekao ijednog prijatelja.
Slušao sam kako se umire
prije nego sam postao svjestan života.
Uvučen sam u neke stare razmirice
i sad nemam izbora.
Oprost ne mogu tražiti niti dati.
Toliko je jednostavno stvoriti
usamljenog čovjeka.
Htio bih biti luđak,
čudak koji u znak prosvjeda
jede cvijeće na glavnom trgu,
htio bih cijelom svijetu objaviti
neki nježan, nepredvidiv rat.
UTJECAJ LATINOAMERIČKIH SAPUNICA NA SUVREMENU
BOSANSKOHERCEGOVAČKU ARHITEKTURU
Ne postoji ništa savršenije
od sunčanog kasnorujanskog dana
koji bubri na gradskim ulicama.
Tvoje lice, treba to naglasiti,
upotpunjuje to savršenstvo.
Ozbiljnost je smiješna i suvišna
i mogla bi nas uništiti
ako na skretanju iz Cernice na bunurski most
ne primijetimo prašinu
kako s bolnom grimasom
trulim zubima žvaće
antikne knjige i značke.
Znaš, sve što spolja raste
iznutra se urušava, implodira,
ta nekrotka gradnja,
mesingani bodež zariven
u nešto što je nekad bila pitomost
prijeti probušiti oblak
kao cigareta dječji balon.
Ovdje više nitko ne zna reći:
dobar dan, kako ste?
Nitko ne poznaje naše roditelje
pa su naši životi naslijedli tu neveselost.
Evo ti sad kolač od osmijeha
samo zato što smo se prepoznali
u jednoj vjetrovitoj noćnoj elegiji
i samo zato jer smo sposobni
zbog malo jesenjeg sunca
narugati se sudbini
koju su namijenili našim čežnjama.
JEDAN PETAK U STIHOVIMA
Pokušavam te ušetati u pjesmu
pločnikom kojeg je prekrilo lišće
pa je pjegav kao mjesec
na tvojim obrazima.
Neuobičajeno se ne događa
u jesen, u Splitskoj ulici,
osim, možda, ako u nekom od prolaznika
gori neostvarivo koje će prešutjeti supružniku.
Kako od svih tih trivija
isplesti zemljovid
naše mucave ljubavi?
Izgubio sam se u tvojoj odsutnosti.
Moj pas njuši zrak kojim dolaziš.
Neke postavke svemira se ruše
u krilo platana
ljubeći njihovu ofucanu koru.
U predvečerje
svijet ostaje bez riječi.
Pritaje se sve nijanse žute.
Stvari navlače kaput od kašmirske tišine
pomalo nespretno, poput pijanca
koji ne može pogoditi rukav.
Tako se i mi srećemo
jednog petka u ovoj pjesmi.
PJESMA KOJU SE NE USUĐUJEM NAPISATI
Pjesma koju se ne usuđujem napisati
ima dvadeset godina i savršene zube.
Netko mi je rekao da rat završava zaboravom
i to mi je skrenulo pažnju
na mjesečinu izgubljenu u granju
i nisam uspio otvoriti dušu pjesme.
Riječi su me napustile i ostavile nagog,
zgrčenog i znojnog
na madracu ljetnog popodneva
dok sam pokušavao uvjeriti sebe
da trebam živjeti na nekom otoku.
Trebao bih barem istetovirati neku poruku
na savršenoj koži
pjesme koja mi izmiče.
Moram je zapisati, makar i potpuno pogrešno,
suočiti se sa strahom od njezine mladosti.
Moram odustati od drugih pjesama
dok pažljivo ne izlistam njezinu kosu.
Moram naći način za opisati
kako savršeno dišu njene grudi.
Njeno je koljeno hladno kao mjesec.
Volim tu pjesmu i to me čini tužnim.
Moram stati pred svijet
i ispričati se zbog toga
što nisam u stanju
satima sjediti u lotusovom položaju.
ODGOVOR
Jednom si pitala zašto tvrdim
da kad pišem o ljubavi
zapravo pišem o smrti.
Netko negdje nekome
u rukama nosi cvijeće
i posipa večeri prah šećerom.
I ne primjećuju smrt
te budale
kako im se prikrada kao mačka.
Moj problem s tobom
je taj što uz tebe
i ja pomislim da sam besmrtan.
Ljubav pretvara čovjeka
u neopreznu budalu.
Zato je ona isto što i smrt.
PTICA
Kada bi samo čežnja
mogla pisati ove stihove
umjesto mene.
Kada bih njenim očima
mogao pročitati
zakon tvoje mladosti
i pratiti kako hodaš niz ulicu
ili plešeš.
Kada bi tvoje tijelo
izraslo iz ovih riječi
bila bi to pjesma
od koje zastaje dah
i makar nastupila vječna jesen
nitko više ne bi bio
u zavadi s kišom.
VJEŠALA
Nije ovo nikakav kraj.
Samo otvaranje krajolika neminovnosti.
Nijedna pjesma nije koristan izum.
Ništa vrijedno rata i smrti.
Možda tek poljupca.
Toplog. Kojeg se nikad ne zaboravlja.
Treba pisati o kiši onako kako ona pada.
To je jedino pošteno.
Treba pisati o poljupcu
onako kako se usne primiču.
Kad napišem ljubav
hoću da svatko zna što to znači.
Ja sam noć u noći, tama u tami.
Nutrina u nutrini.
Maskiran, neotkriven,
odvratan poput heroinske mučnine.
Nisam lud, ja jesam ludilo.
Ključam kao sunce.
Zarastam kao đumbir.
Ubit ću Anu.
Ubit ću je zato što je lijepa.
Treba mrziti cvijeće i livadu.
Prezrijeti nebo, rijeku i more.
Život je nemoguć. Ljudi su jadni.
Riječi se propinju kao uplašen konj.
Hoću da mrzim svoju poeziju.
Hoću da mrzim mjesto na koje me dovela
njezina oznojena ruka.
Hoću da je uhvatim za sisu i istrpim šamar.
Poezija je bolest i smrdi kao mokar pas.
Ovo je toliko jadno da nije čak ni pornografija.
Iščupan jezik laje na prolaznike.
Glup kao politika.
Ubit ću Anu,
a onda plakati zbog toga.
ZBOGOM, PESSOA
Tako završava ljubav.
Uvijek u tuđoj zemlji,
pod nebom koje netko prisvaja
nazivajući ga svojim
niječući njegovu beskonačnost,
zaboravljajući da čak i kiša putuje
poput zgužvane košulje
u kuferu oblaka
od grada do grada
od jedne do druge
podstanarske sobe.
Bacio sam oblutak naše sreće
na dno rijeke,
u Tagus, šutljiv i mrzovoljan,
trbuh koji može
progutati i ljubav i život
i sve što inače ide k vragu.
Prozori Alcantare
otvoreni poput lepeza
na ljepljivom morskom vjetru
saučesnički su namigivali,
jataci odricanju prava na utjehu.
Moram ostaviti nekom drugom
da ti govori o ljubavi.
Napustit ću Lisabon,
neću se osvrnuti na ocean,
otići ću kao lopov
koji je ukrao zlatno srce jeseni.
LOM, Beograd, 2015.
Fotografija: Radmila Vankoska
