Tragovi
Živim u sobi punoj sjena.
Posvuda tragovi tebe.
Obrisi tvog tijela
na kauču
na zidovima
koračaju kroz hodnik
uplaše me kad se spustim u postelju.
Pokušavam ih obrisati
a oni ostave ožiljak na dlanu
i ruke mi pune sjenama.
Kada pogledam u prozor
užasnut sam, mog odraza nema
i shvatim da sam jedina sjena u ovoj sobi.
Gledaj, proljeće, tvoj rođendan
Znam, morala si pustiti moj dlan.
Vukao te u tamu u kojoj sam ležao.
Nisam mogao vidjeti proljeće u vrtu,
načine na koje me svjetlost
pokušavala dodirnuti.
Nedostaje mi kako si znala
unositi svjetlo
prije nego je moja tama
postala proždrljiva.
Na rubu sna
Sanjao sam čovjeka
koji je okupirao tvoju ljepotu.
Bio sam mu zahvalan,
trebala si mir,
ništa nedostižno
poput težnje slobodi
koja znači doživotnu borbu.
Ne znam nedostaješ li mi
ili nedostajem sebi pored tebe.
Prešutio sam da bi ti se svidjelo
što je zatvor učinio s mojim tijelom.
Zastao sam na rubu sna,
na početku nepoznate šume,
magla se sporo diže
ispred mene lišće plaho žubori
kao da skriva rijeku u sebi.
Nemoć
Ako sam nestao
prestao sam misliti
o jutru
na tvom licu
dok zagrizam pjegavu jabuku.
Muči me bolesna potreba
za prisutnošću.
Ne mogu učiniti da brda progovore.
Ne mogu ništa.
Mogu sve pomaknuti,
postati čudotvorac,
krasti i lagati, ubijati,
bez tebe osiromašiti
za cijeli jedan jezik,
0no nedokučivo jutro
kojim ništa ne počinje
i sve završava.
Briga
Brine me što je sve smrtno
Izuzev života.
Brodovi plove
i kada ih ne vidim,
plovit će i bez moje svijesti
o plovidbi.
Njima će upravljati život.
Moja žudnja za njim
može biti izuzeta.
Brinem zato
kako se to ja bez tebe
izražavam,
u čemu zrcalim
kao olupina
koju nema tko pomaknuti,
vidjeti, zamisliti.
Marko Tomaš, Odlazak ljubavnika, LOM, Beograd, 2025.
