ZADNJE LJETO U POVIJESTI
Naša tijela, oružja
toliko veličanstvena
da se pred njima srpanj
skrije iza kolovoza
dok nam koža tamni
i prišiva se između
podbuhlih kamenih zidova.
Tako sam otkrio da izuzev tijela
ne znaš ništa o meni
a smatrao sam se dovoljno važnim
da preuzmem tvoj stil
kako bih slijedio vlastito srce.
Spram tog poniženja
moj grijeh je ništavan.
Kažnjavat ću te tijelima
drugih žena
dio svakog od njih
u trzajima donositi
u našu postelju
dok pred tim prizorom
ljeto ne padne ničice
i uvuče se među nas
poput misli svake žene
koju sam nagovarao
da se zaljubi u tebe
kako bih vas volio okrutnije
u ime samoće kojom me ponižavate.
Iza prozora će za svakog od nas
biti po jedan krajolik
koji ćemo morati razoriti pogledom
jer se ne umijemo davati
bez pohlepe za tijelom
a još ni razgovarati nismo naučili.
Jesen će nas osuditi jedno na drugo.
Vani će biti pakao
koji raste unutra.
Što ćemo tada s mesom
i žrtvama koje sam ti prinosio
ludeći što kroz vas
vodi jedini put ka meni?
