…Uskoro će zima. Bjelina će pokriti golotinju svijeta. Kao uštirkana lanena spavaćica. Na njoj ću odmarati oči. Sve će konačno biti u skladu. Soba u kojoj sjedim i gledam kroz prozor. Teški metalni krevet. Moja pidžama. Zidovi su sterilna gaza prijatna prema tijelu, mekana je i čuva me poput brižnog roditelja. Radni stol za kojim sve ovo pišem. Sve će uskoro biti u skladu. Bijelo poput nevinosti ili konačnog odgovora na sva ljudska pitanja.
Park, dvorište preciznije, na koje gledam polako gubi boje. Zelena prelazi u žutu ali nikakve smrti ne vidim u tome. U staklu iza rešetaka vidim svoje lice. Blijedo lice jedva mi poznatog čovjeka. Koža izgleda beživotno i zato čeznem zimu. Još čeznem da se sakrijem. Lutam pogledom i tražim mjesto poput zime u koje bi se moglo skriti. Travnjak poprima boju zemljanih staza koje ga presijecaju, poprima boju kore drveta. Sve postaje jednobojno ali nedovoljno. Neće biti dovoljno dok sve ne postane bijelo, jedno s mojim licem i zidovima i krevetom i, najbitnije, nebom. Kada travnjak poprimi bjelinu neba, kada staze učine isto, gole krošnje i kada se u bjelini bude nazirala jedino krhkost debla, tih drhturavih nožica samo da me podsjete kako će se kad-tad sve opet preobratiti u životu nalik sočan prizor labav kao staračke pelene u kojima luta čovječanstvo odbačeno od dementnog boga.
Moja soba je mala i bijela. Kupaona i wc su na kraju dugačkog hodnika kojim ječe koraci i svaka izgovorena riječ i, katkad mi se tako čini, ječi i svaka misao, ono neizgovoreno, sve se otkriva jer ovdje ništa ne mogu skriti. Zato rijetko napuštam sobu. Sakupljam nepovezane žvrljotine i pokušavam ih uvezati u smislenu cjelinu o nemiru koji me ovdje doveo. Prepisujem i slažem, povezujem komadiće priče. Pola notesa je iskidano, neke nisam uspio pokupiti i ponijeti sa sobom. Nedostaje gomila papira kojima ne znam sudbinu. Tako da sakupljam crtice, nejasne i nepovezane kao i one dovršene misli i isprintane dijelove priče. Ne ide mi najbolje.
Misli lutaju. Često to vidim. Između nas je vrt. U vrtu zriju jabuke i breskve. Ona je na drugoj strani prizora kojeg poželiš zagristi. Iza vrta. Možda sam, zapravo, ja taj koji je iza vrta. Lišće joj zaklanja lice. Kosa joj je plava. Ima velike čvrste grudi koje stoje kao mladost. Noge poput plesačice. Bijela je na suncu. Šeće i ne primjećuje da je gledam. Žena mojih snova koju nikada nisam tražio niti sanjao. Ne bih je prepoznao, osim ako bi s listom na mjestu lica prošla pored mene.
Između mene i dolazeće zime je prozor s rešetkama. To je stvarnost daleko od vrtova u kojima zrije voće. Moje lice je ispresijecano za svakog tko bi pogledao u moj prozor. Srećom pa nitko ne podiže pogled. Mogu bez bojazni biti blijed kao soba, biti njezin dio, pripadati bjelini umjesto vlastitom licu i svemu na što me ono podsjeća.
Rijetko napuštam sobu, sakupljam žvrljotine ili, kao sada, tek gledam u veliko dvorište, toliko veliko da ga mnogi nazivaju parkom, ali iz njega je nemoguće izaći pa je bolje, preciznije, nazvati ga dvorištem. Na njegovom kraju je visoka željezna kapija uglavljena među jednako visoke i glatke zidove. Dvorištem šeću oni koji vole šetati ili oni kojima je netko došao u posjet. Katkad sjede na klupama i ponašaju se ljudski glupo. Gledaju u daljinu. Uglavnom praznim pogledima, bez ikakve misli. Ja se držim svoje rutine i trudim se što rjeđe napuštati sobu. Čekam mir, bjelinu ili novi silazak. Nekoga tko će me uzeti za ruku i odvesti izvan mog očaja i samoće. Zamišljam kako će me odvesti u bjelinu. U sklad. Sve iza i ispred mene, mjesto na kojem sjedim je san.
U hodniku iza mojih leđa čuju se koraci.
Netko dolazi…
… Mogao sam sve shvatiti kao upozorenje. Ali nisam mario za upozorenja. Ništa se strašno u životu ne može dogoditi. Život je strašan sam po sebi. Sve drugo je nedostatak sna. Umor. Izmaglica. Mučnina. Snažna potreba za pišanjem u autobusu punom ljudi na međugradskoj liniji. Dreka na tržnici. Tisuću zapjenjenih zubala. Još jedno jutro. Volio bih znati tko si ali, molim te, ipak, nemoj me buditi.
(LOM, Beograd, 2019)
Fotografija autora: Aleksandra Stojkov
