Periferni vid
Kako si postao tako nestrpljiv? Ne znam, nisam ojanjen s boljim pojmom vremena. Kako ne shvaćaš, više je stvari nego što ih vrijeme može obuhvatiti – treba djelovati. Zajebi to, jedna je vječnost. Moja vječnost je dosad naučila samo pužev korak, žurim polako, spor sam a nedostižan itd. Nije vrijeme novac pa da se s njim samo tako zajebava.
Lopta je okrugla, tramvaj je star, ptice se mrze, a bodljikava živad na svakom koraku. Dobro je dok ljudi još iscrtavaju linije po cestama. I dobro je da u Americi ima snježnih vrhova – bez njih ne bih imao kud pobjeći. Zbog njih mi, naime, djed svake godine šalje razglednice. Djed koji nije nacist.
Nisam ti ja čovjek od muzike. Harmonika me rasteže, čelo mi izaziva znoj, a zvuk piana nikako da uhvatim. Zato radije plešem na ljudske korake, a patim na tišinu. Ipak, jednom ću obući najfiniji smoking, postaviti se na jedan od gradskih repetitora i predstavljati muziku za sve uši.
Avantura po jednom od hrbata šume je završila. Sada ju mijenjaju bodljikava stabla. Da si samo vidio, lisica se ondje pod prirodno umrlim stablom skrivala od kiše. Što ćeš, onda smo naišli nas dvojica i prekinuli nježan san. Nije šuma za ljude.
Taj netko, nažalost, ne zna što je tečnost. Zna da voli sibirsku zimu i sve što na njoj raste. U šetnji s troje pasa i jednom kukavicom uberu si ponedjeljkom gljivu (ostale dane šumoopskrba ne radi). Gljiva je, naravno, lijepa i ružičasta, i, naravno, raste iz đavolske glave, ali, pazi, okrenute naopako.
Kad sam ono jednom u Berlinu iščitao plakat, uhvatio me poriv da budem kaput, sto godina i sve oko sebe u, recimo, smeđem. Nije Berlin, što jest da jest, kakav je bio: nije voda u njemu ista. No, znam, itekako znam da je u njemu lijepo umrijeti. Pjevaju ti na grobu lijepe pjesme i baš tad te uhvati žar revolucionarnosti.
Zamisli najljepši vrt u Kaliforniji. Zatim zamisli dječaka koji po njemu pleše. Zatim zamisli da ti usred ljeta krepa frižider. Ako si sve to zamislio, alal ti, dobra ti je mašta. Ja ju već godinama tražim za sitne pare po pijaci.
