KLADIONICA
stajao sam dugo, čekao žena da ode
čitavo vrijeme čuo here I go going down
my mind is a blank, my head is spinning around
žar dogorjele cigarete kresnu mi neurotransmitere
najmanju jedinicu vremena prije toga
istopi kožu prijetećeg i falusnog prsta
izuzmem li jedan ovakav subverzivan trenutak
ni prije ni poslije ne postadoh onaj koji ne posustaje
u mesnatoj punoći boli repetirao sam minijaturnog boga
u svetu cijev psovke da sve to lakše podnesem
a i da sam postao onaj koji ne posustaje
opet bih ostao jedno šturo, vječno ponavljajuće – ja
danas sam se sjetio, pa opet zaboravio
šta stvarnost jeste i kako se ovdje igra
u nesporazumu želja i mogućnosti
isprepletenih pred kladionicom
gdje žudim brzu odluku i dobitak
ponovo ne postadoh onaj koji ne posustaje
a žena se kod kuće sprema na studijsko putovanje
o, Penelopo, sad ću ja tebe da čekam
a trebao bih poći za tobom, na Zapad
u stari muzej iluzije i plodova kolonijalizma
u kuću logike velikih brojeva, da mi u želucu
ako već dlake na prsima neće, izraste
nostalgija za posustalim poluplemenima
ali Zapad je preblizu, čitav planet se skupio
kao majica oprana na pogrešnoj temperaturi
pitanje je samo kome ili čemu predati guzove:
pijanom vožaču, vještačkoj hrani, kladionici
komšiji sa sjekirom, kreditu, novom ratu
novom pobratimstvu lica u vukojebini, umjetnoj
inteligenciji, dokolici, drogi, alkoholu, pornografiji
zelenom kolonijalizmu, snovima onih koji ne posustaju
jutros sam vidio umove svih generacija
uništene dvoumicom kamo da krenu
šta da urade, kako da misle, gdje da skončaju
kako se vuku šetnicom ili sjede na klupi
noseva zabodenih u ekrane tražeći gnjevni like
bio sam jedan od njih, buljio čas u telefon
čas u pokretne stepenice tržnog centra
i tamo vidio jednog čovjeka kako posustaje
kao ni on, ni ja isprva nisam shvatio
da stepenice nisu u funkciji, a onda
čovjek se dosjetio i uspravno krenuo
onim što nas je odvojilo od primata
ipak, trenutak u kojem smo zabagovali
dokaz je da poslije tehnološkog napretka
nema kajanja
podižem glavu, na nebu oblaci užurbano jedre
ispisuju mudrost vidljivu samo za skitnice
i da sam slijep možda bih dodatnim naporom
uspio prodrijeti u atlas slobode, ovako
tajnom otvorenih očiju, zatočen u simulaciji
skrolam, dakle jesam, još jedan u nizu
koji čeka preuzimanje aplikacija u razvoju
prinosim cigaretu usnama
vani zimogrozno zbijaju se ptice
na ekranu hrtovi progone mehaničkog zeca
životinjsko carstvo na izdisaju
u zvjerinjaku, iz printera, kao leptir iz kukuljice
frišak sportski bilten širi krila, grli nas toplinom
nove ponude – samo polako, koeficijenti rastu
prvo black friday, kasnije crno stoljeće
prebirem žute kartone, formu, povrijeđene igrače
konsultujem sveznajuće božanstvo u džepu
kao pokretni kostur na kosmičkoj oranici
cjelokupan u slojevima živim unazad
čekam ekshumaciju da se konačno rodim
i na površinu ledenog brijega prizovem
sjećanje na događaj koji tek treba da se odigra
draga Penelopo, najčešće sam, kao i ti
sve ono što mi se događa kad o svemu tome
ništa ne znam, rijetko pišem, tako doprinosim poeziji
dok vrijeme, proračunato kao maćeha, daje sve od sebe
da me zadrži u što dužem blaženom neznanju
uprkos vjetru kroz grane i godinama kroz kosti
nije mi pošlo za rukom ukucati riječi koje će
istopiti ekran, opisati mehanizme drvene peći
to zajedničko sjećanje na događaje
koji se ionako nisu odigrali
ruminacije prekida čovjek s praga kladionice
psuje prosjake i govori nam:
ciganska minđa toplija je za tri stepena
medicinski dokazano, gurali toplomijer
vani, i kad je snijeg, djeca im bosa hodaju
vrela im krv, majku im jebem!
da se povučem s agore kao Zaratustra
ili se pridružim piscima u popularnim narativima
kao Unabomber da precizno adresiram pošiljke
ili se jednostavno prebacim na online klađenje
umjesto parova, zapisujem: samo loša poezija
je morbidna, morbidna poezija poput Bennove Mrtvačnice
je dobra
gužvam mudroserinu, gađam koš prepun
odbačenih simulakruma sreće, vraćam se kombinacijama
pokušavam ubosti parove koji će me pomjeriti
u kontrapunkt stvarnosti – saudade uz koktel, plažu i suncobrane
ali ja cijelim bićem pripadam zvjerinjaku
nikad neću otići odavde
sarajevski prorok proglasio je br. 104
svetim i svemogućim, danas je to
Milan : Napoli, upisat ću X
kao nerješeno na svim poljima života
kako pronaći smisao kad žena ode
pušim kao neurotičar, od dima jedva vidim
drugu finsku ligu na kraju table, ostani smiren
ponavljam u sebi, ostani smiren među ljudima
s mantrom volim svoje, poštujem tuđe
iz koje zaudara kiselost zadaha vječnih spavača
hrkanje iz kojeg se bunovno oštre noževi
ali na Zapadu još veći nesporazum
oh, Zapade, s početnim velikim slovom, daću ti sve
ali opet neću postati onaj koji ne posustaje
teško podnosim sopstveni um
u krugu porodice i prijatelja
loše glumim zrelost
najteže je biti genije pred domaćom publikom
spreman sam za tvoje rudnike litijuma
zato, dajem ti sve, a ti – pripazi je!
tonem dublje, i tamo dole, gdje ničeg novog nema
vidim Bernhardovu krečanu, lijenost i učmalost
protraćene godine najdužeg poraća u istoriji
vjerske vođe i njihove sljedbenike pred kojima
i Nietzsche postaje herden, moraliste palanke
kako grade tržne centre na masovnim grobnicama
režu vene uz mitove i bajke, ili piju i šute pred majkama
iz drugog poluplemena dok traže sinove koji nikad neće
naći put do kuće
polako se vraćam na površinu i kroz izlog
vidim lijepe prolaznice kako remete
pregaoce vječne tranzicije u srcu kladionice
a lijepe li su naše kladionice, kao naše kuće
sve sa zavjesama na pendžerima, ali ne
da nas se ne vidi ogoljene i isprazne sa izvana
nego da mi, voajeri vlastitih i tuđih života
ćurimo skriveni dok ogovaramo svijet iznutra
– možda i završim ovu pjesmu u jednoj takvoj
grobnici, ili ispunim dobitni listić kad žena ode
odavno ne osjećam sinhronicitet, gubim kontakt
s filmom u kojem sam glavni lik, želudac i žena
to je smisao za stvarnost zapisa negdje Krleža
a ja se trljam kabašom, izbjegavam meso i alkohol
zvijeri mi pod kožom gladne, ali im se ne dam
samo polako posustajem, dok moj jedini smisao
u kofer sprema drvenu figuricu lava
(poklon za prvu godišnjicu braka)
i tiho mi kaže ti si dobar čovjek
ali ja moram otići odavde.
