SLIKA SEZONE
svaki dan rad i disciplina
ustaljeni raspored gradova
iza mene
kilometri užarene ceste
zategnuto platno i besprijekorna projekcija
male pobjede
stvaraju velike uspomene
ovog ljeta ova zemlja
fudbalski je viceprvak svijeta
radost je oseka straha šapće mi more
ali sol je u mojim ušima i sezona se zahuktava
u slučaju prekomjerne stvarnosti
u novčaniku tvoja slika.
NASLJEDNIK
nije me strah novog rata;
naučio sam da se ljudi
da bi ostali ljudi
redovno moraju igrati rata
klimatske promjene
nisu loša stvar;
depresivci sjevera
prehladit će jugovinu
siromasi juga preznojiti sjever
napredna tehnologija
umjetna inteligencija;
pogledao sam sve nastavke Terminatora
i ko ga jebe
uvijek će ispadati glup
među rajom u mahali
vrijeme je bitno
bez njega bi se izgubili;
pošto vrijeme ne postoji
ispostavit će se
nikad se nismo pronašli
iz paradoksa nastali
u paradoks ćemo se vratiti
ne isplati se gubiti živce
zbog gripe životinjskog imena;
neko nimalo kreativan
popunio je radno mjesto u mašineriji
nepotizam je incest u tajnim dimenzijama svemira
vanzemaljci su uistinu bezopasni;
iz zajebancije ih zovemo mali zeleni
osim E.T.-a i Maradone
oni su giganti
ni oko čega ne treba razbijati glavu;
možda jedino zbog male crvene kutije za lijekove
(sa ispisanim danima na njoj)
mjesec dana nakon očevog infarkta
stara majka je umrla
u maloj crvenoj kutiji
njegovi lijekovi zamijenili su njene
mala crvena kutija
sablasna je stvar
neprestano me vreba
sa komode ispod prozora
mala crvena kutija
jedino je legitimno porodično naslijeđe
a naslijeđe se kao i geni
iz sentimentalnih
ili pak ozbiljnih naučnih razloga
ne odbija
ja sam princ
sljedeći nasljednik
a najradije bih ostao porodična luda.
IMAMO SVE ŠTO NAM TREBA
mantramo iz pećine
molitvu usamljenog čovjeka:
imamo
praznu flašu sjećanja
i sjećanje na njeno pražnjenje
divljaju
uragani želuca
požari i cunamiji
među nogama
ubijaju
planine što pritišću grudi
misli sa bezbroj brava
film što se neprestano vrti
polažemo
nojeva jaja
da uklonimo paučinu mržnje
iz grandioznih potkrovlja naše duše
žvačemo
bijeli luk
nespremni za srebrni metak
pregovaramo predaju sa vlastitim vampirima
plešemo
starim strahovima
iznenađeni novim koracima
mantamo dok ne bacimo ključ
đubrimo ljubav
podižemo revolucije
nakon kojih
u najboljem slučaju
poluludi skičimo pod dekom
brojimo
rupice na roletni
i uvijek ih je manje od godina
koliko je potrebno da naučimo voljeti
pa ponovo
bacamo ključ
pred patetičnom pomisli
o našoj smrtnosti:
ti
lijepa usamljenosti
izvoru našeg bogatstva –
hvala što si nas zaposlila jako mlade
i pružila mogućnost da upoznamo jedni druge
da naučimo da se zagrljajima
mjeri tvoje prisustvo
da smo linije na cesti postavili
jer smo se zamjerili intuiciji
da Zemlju pretvaramo u planet putokaza
a mi sve izgubljeniji –
da shvatimo
da smo tvoji najveći dužnici
da ćemo te isplaćivati dok smo živi
da si jedina istina
stroga i nepromjenjiva
ali prema svakom
drugačija –
najviše ti hvala
na podrumima u svakom od nas
gdje naše izopačenosti i frustracije
potisnute igraju odbojku
prebacujući emocije
preko mreža trauma
na nepreglednim plažama samosažaljenja –
zahvalni
na svemu što je tvoje
što ima funkciju
što je radnik što je bit
što je dobro i zlo
u istom
žuč i sperma
koje ponekad izbacimo pred drugima
ali opet
suština je vidljiva samo tebi –
kao i osmijeh
što nam zalijepiš na lice
pred porivom za ružnim
pod životom fantastičnim
dok teško podnosimo
ljepotu:
draga usamljenosti
zaslužujemo da se rađamo
slijepi
poput leptirica
u mraku magistralnog puta
letimo u tišini dok nas svjetlost ne pogodi
i na vjetrobranu ostavimo
tjelesne tečnosti
dušu i snove
posljednji zamah krila
svoj ključ:
ti slatka
dvostruka usamljenosti
kodnog imena međuljudski odnosi
kako je dobro povratiti
nakon noći provedene bez tebe
u susret novom danu ući čist i mantrati
mantrati mantrati neprekidno mantrati
molitvu usamljenih ljudi:
imamo sve što nam treba
a ono što nemamo dobit ćemo
kada usamljenost odraste
i baci ključ posljednjoj zori
sa posljednjim pogledom na ljepotu
pred polazak iz posesivnog ljudskog želuca
ka ostatku svemira.
PETA NEDJELJA KAKO ČEKAMO
PASOŠ ZA NAŠEG PSA
otac me budi svakog jutra
u telefon psuje veterinara
pizdi zbog dugog procesa
iako ne namjerava iseliti ni sebe ni našeg psa
što se tiče mog odlaska
još nisam siguran
znam samo da sam ovdje
neispavan i neispravan
i da čitava ova stvar sa
pasošima i odlascima i psima
postaje opsesija svim ljudima koje znam
jedinog koga se ništa ne pita
i koga uopšte nije briga
je naš pas koji trenutno
naslonjen na balkonski prag
razgovara sa suncem i insektima.
LJUDI KOJI NIKAD NEĆE
SRESTI ANITU PAJEVIĆ
juče sam bio šaren
danas bukvalan i tup
pravi bijeli čovjek
zemlje moga jezika
često mijenjaju horoskopske znakove
kontinuitet je ovdje poražen u startu
oduvijek sam bio nepovjerljiv
prema ljudima koji ranim jutrom
izgledaju svježe
da li će ovaj grad izaći iz ormara
i konačno priznati da je umoran
kažem sebi: zadrži fokus Mili
već se godinama vrtiš oko svoje osi
stvarnost ti je ptica na grani
tvoje misli su petarde
unaprijed jedino znaš
da žališ ljude koji nikad neće
sresti Anitu Pajević.
NA SUDNJI DAN PREPUSTIT SE DOSADI
pišem pjesmu
na ekranu pred očima
broj dva je ljubav
ljubav je broj smrti
palamuđenje
osim kao zbroj slova
postoji još i kao:
moralna prodika
precizno rezanje hljeba
hvatanje za slamku
raspored escajga
pjevanje himne
priprema za praznik ili rat
dok umjetnik traži prirodno
umjetnost je stub umjetnog
i dobro bi bilo
da je bijeg još uvijek moguć
moj prijatelj Željko prosto bi uživao
ovako moramo pisati pjesme
lagati sebe lagati sve nas
na sudnji dan
prepustiti se dosadi
od literature za samopomoć napraviti lomaču.
VLAŽNO I TAMNO MJESTO
dobro je dok možeš
pomicati prste
stiskati ih dok ne čuješ “klik”
repetirati samog sebe
za ko zna šta
smišljati uzbudljive scenarije
pun života
ali zarobljen u krevetu
bez snage za većim
pokretom od onog prstima
dobro je dok možeš
sjećati se bivših
i budućih
žena prijatelja života prilika
koje si teškim osjećajem krivnje
unaprijed i unazad
potrošio
ali spoznaja
da je svako djelovanje
samo energija utrošena u konačni nestanak
povremeno pruža
smiraj i oprost
dobro je dok možeš
istezati kičmu
iz fetus položaja
prelaziti u mrtvački
repetiranih pršljenova
napustiti krevet
ispaliti se u život
koji te uvijek
dočekuje spreman
kao i prije mjesec dana
kada te u krevetu uzeo za taoca
ili je ipak bilo obratno
dobro je dok možeš
vjerovati da je protraćen život
zapravo ispunjen
isto kao što je ispunjen
u konačnici potrošen
i da nije toliko loše što si još uvijek
živi primjerak vrste koja iznova
kvari stvari da bi ih popravljala
izmišlja ratove da bi izborila mir
razboljeva samu sebe da bi se liječila
i svoje djelovanje naziva humanim
dobro je dok možeš
ostati kontradiktoran
to znači da si
još uvijek
u igri.
LJUBAV JE TEČNOST A MARS
NOVA AMERIKA
prsti žuti od mandarina ili crni od kestena
jesen je ponovo došla u grad koji ljudi stalno napuštaju –
jutro je pravo vrijeme za prekomjernu stvarnost
a posteljina tek reljef sinoćnjeg sna
era velikih diktatora je završena
iako su sinoć svi prijatelji redom
agresivno nametali isključivo
svoje stavove i načine života:
Mars je nova Amerika
Zemlja više nije u modi
ljudi su užasno usamljeni –
potrebno je sreću dobaciti do Marsa
osvojiti dodatno osamljen prostor
ispuniti ga lažnim osjećajem trijumfa
sinoć si me zagrlila kao Nietzsche konja
tvoja briga za mene jača je od malih diktatora –
jutros sam hitno morao pronaći novu tečnost
nakon suza i rijeke i piva šta je drugo preostalo
čovjeku kojem je jedino stvarna ostala njegova žena.
Mili Đukić, “Ljetno kino”, Vrijeme, Zenica, 2021.
Knjigu možete nabaviti na: Vrijeme
