PJESMA O OBIČNIM STVARIMA
na trotoaru žena
sjedi na gajbi
prodaje cigarete i satima
bulji u rupu na asfaltu
koja će jednog dana
progutati i nju i ulične mačke
i sve naše razmirice i oblačna jutra
u kojima smo sa šoljicom kafe u rukama
maštali o sretnom mjestu
ne primjećujući da smo već tamo
kupi bijeli luk, spanak i nelikoliko limunova
odzvanjale su tvoje riječi u mojoj glavi
a ja sam samo pokušavao zaobići
rupu na asfaltu i ženu na gajbi
misli o propuštenim prilikama
koje su me salijetale poput prosjaka
ili o ratovima koji gutaju
djecu na drugom kraju planete
dok su duhovi Roberta Bolaña i Maria Santiaga
na trotoaru prekoputa Markala
žicali cigarete od prolaznika
i zavijali kao pokojni romantični psi
odavno znamo
da sve ima svoju istoriju bolesti
i da je slučajnost rjeđa od smaka svijeta
da zakoni fizike zvuče pretenciozno
da im je potrebna nova forma
kostur haikua
ili zimske gume
koje će stvarnost zaustaviti
nad provalijom zaleđene empatije
osim u tvom zagrljaju
ni na jednom mjestu se ne osjećam sigurno
pa ti se prepuštam kao Kazuo Shiraga blatu
zato ne brini za moje duševno zdravlje
ovo je samo još jedna pjesma o običnim stvarima
kao što su ljubav
ili smrt
MAMURLUK U PARKU
ležim na klupi u parku
progutao sam A-bombu
burek jačine pedeset megatona
sinoć sam bio obogaćen urinom
biti danas je 1987 plus trideset i četiri
iz slušalica radio emituje vijesti iz kulture
jedanaest hiljada ljudi prijavilo se na talent show
pripremam novi Projekt Manhattan
otpuhujem dimove u obliku gljiva
odlaze osamnaest kilometara u nebo
heterotrofni sam organizam
pjevam pod tušem i uspijevam u mraku
hranim se pažljivo pripremljenim
ugljikohidratima – pita i pivo
iza tamnih naočala oči su mi zatvorene
u utrobi sam Trojanskog konja
mnogo je H-bombi u parku
uz njihove tople i vlažne upaljače u helankama
orbitiraju buduće eksplozivne naprave sa cuclama
slušalice najavljuju
nove ratove & još smrtonosnije viruse
razmišljam o prošlim životima
znoje mi se dlanovi
stara majka ne vjeruje
da nije bilo dana mira
otkad postoji čovječanstvo
stara majka voli vjerovati
da je soda bikarbona
neprijatelj farmaceutske mafije
nakon potpunog pomračenja
otvaram oči
dječak stoji iznad mene
sklanjam naočale i ljubazno ga pozdravljam
on isplazi jezik i pobježe
kao godine usamljenosti
koje će tek doći
KAKO UBRZAVAM STARENJE
uporno živim
među Bošnjacima, Hrvatima i Srbima
radim sporadične i teške poslove
potiskujem emocije i pijem
iako brže starim kad ne pijem
sretno sam oženjem
ali i to je nekako ubrzalo proces
u trideset petoj
upisao sam fakultet
i u odnosu na učenje
starenje ide dobro
brinem oko krupnih
ravnodušan sam prema malim
stvarima
(za usporeno starenje
radim obrnuto)
kad se pojavi ljubomora
pružam otpor
ali tvrdoglava kurva
s apetitom posiše nekoliko dana
na kauču isprobavam
poze za mrtvački sanduk
dok mi žena objašnjava
kako da se organizujem
dnevnim boravkom sati
prolijeću kao papirnati avioni
od umjetnosti
najviše konzumiram kulinarstvo
od specijalnih vještina
samosažaljenje
živim
najbolji mogući život
svjestan
da je malo toga
u mojim rukama
ČEKAJUĆI PRESUDU
tipke na tastaturi
pločice u WC-u
klizavo je u posljednje vrijeme
kiša na prozorskom staklu
slaže tetris
samoprezir dočekuje zoru
s potkošulje upaljačem
odstranjujem stršikonac
stežem prst dok ne pomodri
nemam kome opisati bol
osim ženi koja je uplakana
zaspala na kauču
ako jutarnje izvinjenje
njene bradavice uspravi
kao kobra merkate iz Kalaharija
znaću da sam
vjerovatno posljednji put
nezasluženo dobio pomilovanje
KAO DA SUTRA POSTOJI
imam
pasoš kratkog dometa
protraćene godine
uokvirenu diplomu
na zidu majčine sobe
ljeto je
i ljubomora me probada
kao štikle istopljen asfalt
Australci me nerviraju
kad se žale na vrućinu
i dok me ispituju o ratu
simuliram eksploziju praznog tetrapaka
pod dječjim stopalom u dvorištu
čudno me gledaju dok to radim
kažem trauma od granata
i nazdravim kao da sutra postoji
in bosnia, in bosnia ponavljam
dok se planiram ženki kengura
uvući u tobolac
okružen crkvama i džamijama
naboran kao reljef moje zemlje
ujutru čekam znak od Boga
ali ovdje nema nikoga
kaže i nasmiješi mi se
čovjek iz ogledala
FLERT U SUPERMARKETU
još ću malo ostati u supermarketu
posmatrati ljude kako se trude
biti ljubazni
mirno čekati u redu za vagu
dodavati osmijehe i fišeke jedni drugima
želudac će se grčiti tek na kasi
visok račun neće popuniti police frižidera
hrana jede režije i obratno
kirija je čudovište iz Loch Nessa
vidim i neka sretna lica –
bivšeg prijatelja
sad člana vladajuće partije
na odjelu suhomesnatih proizvoda
komšinica Vida s umjetnim kukom
vješto manevriše najvećim kolicima
sin iz Njemačke poslao je devize
poznanik Harun s podvrnutim nogavicama
korpu puni datulama iz Irana
njegov osmijeh nije s ovog dunjaluka
još ću malo ostati u supermarketu
flertovati sa indijskim orasima
i dok niko ne gleda zavesti ih
pod šifrom za sjemenke suncokreta
NIKO I NIŠTA U BERLINU I KOD KUĆE
za Miu i Ismara
prijateljica me preporučila
kao pjesnika iz podijeljenog grada
i sa mnom popunila upražnjeno mjesto na festivalu
tako sam se na jezeru Wannsee
gdje je potpisano konačno rješenje
mjesec dana osjećao jako važnim
nisam se družio s prevodiocima i drugim autorima
honorar mi je bio više nego dovoljan
i diler nikad nije kasnio
od svega se najbolje sjećam spremačice Gabrijele
ujutru me pozdravljala sa Guten Morgen, Herr
sve dok nije opsovala na našem jeziku
kad sam joj prišao i rekao da smo zemljaci
potapšala me po ramenu uz opasku
kako je mislila da sam neki ozbiljan pisac
kasnije smo pušili u vešeraju
i osjećali se kao kod kuće
Mili Đukić, Rezervni upaljač, Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2023.
