(Hadzem Hajdarević: Kiša rujanka ušiva rasute nerve, Dobra knjiga, Sarajevo, 2018)
Načinivši od pesme „Naslijeđene uznemirenosti, sumnje“ svojevrsni prolog svoje nove knjige, pesnik Hajdarević upoznao je čitaoca sa osnovnom emocijom zbirke pesama Kiša rujanka ušiva rasute nerve.Ta emocija uznemirenosti i sumnje deo je naše kulture, ne preuzeta, već nasleđena, ne po literarnoj, već po životnoj liniji stradanja – emocija subjekta okrenutog hartiji, kako bi to Selimović rekao, onoga koji počinje „ovu priču, ni za što, bez koristi za sebe i druge“, jer svaki čovek je uvek na gubitku. U tom smislu, „Pišem i govorim sebi“, ispisuje pesnik prvi stih predajući se ideji o čoveku-palimpsestu, duhovnom svetu čoveka kao ponavljajućoj kategoriji, rečima današnjim kao nastavku neizgovorenog: „Tvoje su rečenice/ nepovezani patrljci dalekih drevnih rečenica/ koje drugi ne stigoše izgovoriti“, budućnosti kao novom tekstu preko postojećeg: „I neki će drugi nastaviti slagati/ iste ove stihove a da ni ovu/ ni ikoju tvoju pjesmu/ nikad neće pročitati“.
Hiljadu godina pre i posle nas, posle drevnih rečenica, a pre nastavka stihova, trenutak je u kojem pesnik razgovara sa sobom ispisujući pesme – svoje i naše danas: „Danas svako može biti ubica, kao što svako/ može praštati i ponašati se kako mu je sve/ dostupno i u sva suštastva može bezbrižno zaći“ („Iznuđene reminiscencije“), stoga iz okvira Oholih zidovamože se izaći kroz „postojani trenutak“, trenutak kroz koji se putuje zatvorenim očima neizvesnim putem sa kojeg se ne vraća („Jutarnje otvaranje prozora“). U prvom ciklusu zbirke dominira motiv „teškog“ buđenja, a osnovni hronos je jutro ili neki trenutak pre svitanja i početka novog dana. Za pesnika je ulaženje u novi dan zapravo ulaženje u diktat istorije koja briše čovečnost i humanost, gde neizgovorene reči postaju rugalice. „Šta još može biti stvarnost ako je/ historija jedino što nam preostaje/ nakon dugih godina uzaludne patnje“, ako je jedino što preostaje trajno progonstvo i strah koje „nasljeđujemo i s koljena na koljeno/ pronosimo zbunjenom našem potomstvu“ („Jutarnje otvaranje prozora“). To nasleđe i zapitanost o stradanju čoveka na Balkanu upotpunjuju osećanja uznemirenosti, tuge i sumnje, jer radost dolazi paradoksalno samo onda kada nove nesreće zaobiđu naše kuće. S tim u vezi, u drugom ciklusu zbirke Groblja koja uporno pužu za nama, Hajdarević konkretizuje motiv rata i stradanja na području Bosne, ali ukazuje i na „Tri generacije“ boraca (deda, sin i unuk) gde se još samo u sećanju ili virtuelno, u igrici, odrubljuju neprijateljske glave da bi odmah u narednoj pesmi „Starci na Balkanu“, jednoj od antologijskih, čitaoca dočekala slika pravih stradanja na Balkanu uz ironičnu poentu: „Uvijek je na generacijama koje dolaze sveta obaveza/ da budu dostojni nastavljači djedovske tradicije“. Majka Hava, masovne grobnice, povratnik, izgnanik, mala bosanska sela – slike su koje niže pesnik podsećajući da tuđe smrti idu za svima nama kao opomena i podsećanje na stradanja, ali ne i nauk.
Trećim ciklusom zbirke Sve dublja jezerasa spoljašnjeg ne-radosnog sveta pređeno je u unutrašnji čovekov svet gde se traže značenja i odgovori, jer „duša je nešto Božije“ („Duša“), nešto čemu se značenje ne zna i što se ne može izraziti. Ali ona je ono mesto, ono „u nama“, gde se mogu pohranjivati nada i obred naslijeđenih radosti „da će svaka susretnuta riječ pronaći/ svoj najpouzdaniji odsjaj i odzvuk“ („Kasno o riječima“), pogotovo kada se začuje verska pesma i „mujezinov glas strpljivo kaplje/ po stolu i po tjemenu, opominjući da zvonkost/ tih kapi oblikuje sve dublja jezera u nama“ („Ezan u Ferhadiji“).
Četvrti i peti ciklus zbirke, Skupljanje medaiTrenuci s više postojanjapredstavljaju drugi deo knjige kojem vrhune dve emocije: nostalgija ili sećanje na detinjstvo i ljubav.
Skupljanje medaje sintagma kojom nas pesnik vodi putevima svog detinjstva i zavičaja dajući potpuniju karakterizaciju lirskog ja ove zbirke pesama, onoga koji peva sve vreme „pun djetinje radosti“, onoga koga „dozivaju ostavljene rasutosti“, a on se odaziva ili glasom putnika koji odlazi „ili onoga koji je na konju u divljem galopu/ prema obali od koje zavisi sretnija budućnost“ („Zapis u avionu“) onih koji čekaju da stigne. Ovaj ciklus pesama obeležavaju toponimi kao tačke izvesne rasutosti, odnosa malog dela Bosne i sveta u koji se putuje, odnosa prošlog i budućeg između kojih stoji „nesretni tren“ duhovnog susreta dečaka i odraslog lirskog subjekta koji su jedno, a u stvari stranci (otuda poređenje sa Nemcem iz sela Mrkalji). S pravom se pesnik pita: „A šta bi mi rekao onaj govorljivi pjegavi dječak/ sa školskom torbom na leđima, kad bih ga/ susreo, u dnu Kozaravaca, na putu prema Kruševu“, s pravom pesnik zaključuje: „…kad bih/ izustio makar jednu jedinu riječ, ubio bih/ nehotice i sebe i njega“. („S Popova mosta, uz Lisnike“).
Ukoliko se u prethodnim ciklusima zbirke Kiša rujanka…motiv trenutka javljao kao duhovni prostor i jedno brzo iščeznuće onoga što kategorišemo kao sadašnjost, dakle ukoliko je sadašnjost samo susret prošlog i budućeg, tačnije onih kategorija koje karakterišemo kao nepostojeće, onda u izvesnom traganju za smislom postojanja i osećanjem da smo ovde i sada, pesnik ispisuje pesme ciklusa Trenuci s više postojanjadefinišući ih već u prvoj pesmi „Spleteni prsti“: „Gledao sam je u sretnom trenutku/ u kojem sve što vidim oživljava/ nanovo pa nepovratno utanja u se“. Trenuci sa više postojanja trenuci su pokušaja ili sjedinjenja dva bića, trenuci u kojima se ljubav javlja kao jedina istina ovoga sveta.
Zbirku zatvara samo naizgled neodređeni toponim Prostrane jabučiji krošnjeo kojem saznajemo da je metafora Bosne kao geografskog prostora sa kojeg narod uporno odlazi („ptice selice“). Pesnik ne voli jesen, ali jesenja kiša ušiva rasute nerveda bi, kada se sve rasuto sabere, nastala nova pesma. Stoga, čitajući programsku pesmu „Kako nastaje nova pjesma“ iz ovog ciklusa sa poentom iz poslednja dva stiha: „Najviše je puteva sa kojih se umorni vraćamo/ I onda kad nigdje i nikome nismo krenuli“, nalazimo okvirnu ideju knjige kojom dominira izvesna doza umora od tolikih duhovnih napora da se u nepostojećem trenutku shvati suština sopstvenog postojanja, jer trenuci koje preživljava Bosna, datovani današnjicom, nasleđena su budućnost. Zarad koga i zarad čega ovako nevesela? – verujemo da ova zbirka otvara takvo pitanje, moćnom sugestijom opominjući da stvarnost iščezava u samom trenutku nastanka; da poezija nije moćna da nadomesti fizičke gubitke, ali da jeste jedna od onih duhovnih ravni koja može vratiti izgubljeni identitet: pesniku, čitaocu, povratniku i izgnaniku.