PLAVI ADIDAS TOP
Natalija je na sistematskom pregledu nosila plavi adidas top. Već u šestom razredu njena leđa su bila sigurna i čvrsta kao da je ćerka upravnika sportskog centra. Doktorke su konačno našle svoj eksponat s kojim će moći da mašu i govore: „Ovako, devojčice, ovako, i nikako drugačije! Vidite li Nataliju, e pa, tako treba da izgledaju vaša leđa! Kako mislite da idete kroz život ako vam leđa nemaju dobru posturu, pa pobogu, jednoga dana ćete rađati decu ili ćete nositi pune torbe sa pijaca, biće potrebna izdržljivost.”
Pozavidela sam Nataliji na njenom držanju. Ne mogu reći da mi nije bilo krivo što nisam imala takvu gracioznost, tu svest da je moje telo poželjno. Koliko god da je bila u uzrastu devojčice, Natalija je tu svest morala imati, inače ne bi tako bila napadna u svojoj savršenosti, koja je, doduše, tek počela da se razvija.
Ubrzo me je napustio taj osećaj zavidnosti jer svoje telo nisam ni osećala, nisam znala šta znači razgovarati sa njim, ugađati mu ili ga disciplinovati. Kao da ga nisam ni posedovala.
Roditelji su iz dana u dan jačali moj duh suočavajući me sa raznim životnim neprilikama. Uveravali su me da ću samo snagom svog duha moći prebroditi sve krize i teškoće koje me čekaju. O telu nismo pričali jer je ono bilo marker naše porodične nesigurnosti. Telo je prestup, telo je greh, telo je seks, a o tome se ćuti.
U takvom svetu se nisam osećala loše, naprotiv, mislila sam da me to čini uzvišenom u svojoj generaciji. Nisam se, kao druge devojčice u svlačionici, tokom oblačenja za fizičko, opterećivala veličinom brushaltera, niti svoje tek osenčene kružnice grudi merila sa drugim, već uveliko nabujalim i zrelim. Osećala sam duboko u sebi da moj razvoj ženskosti s razlogom kasni, da nisam od onih koje prebrzo sazru da bi prebrzo i uvenule.
Naša razredna je bila krupna žena. Njene haljine-džakovi u kojima je dolazila u školu, bile su uvek široke, tamne, lepršavih i svilenkastih materijala. Tako se branila. Nasuprot njoj, bila sam uvek mršava, ravna, bez ikakvih oblina. I sama sam se smeštala u široke i duge suknje, pokrivajući ramena maramama.
Na sistematskom sam dobila papirić na kom je na latinskom pisalo Scoliosis. Ništa strašno u tim godinama, ali dovoljno ozbiljno da to ne smem da zanemarim. I da treba to da pokažem roditeljima. Osetila sam užasnu sramotu, kao da je to nešto nepopravljivo, drugim pogledima nepodnošljivo. Presavila sam brzo papirić i zgurala ga u džep. Roditeljima to nikad nisam pokazala. Nisam htela da unesem nemir i razorim našu zajedničku tajnu – da tela nema. Papirić sam sakrila na dno polurazvaljene fijoke, za koju sam znala da je niko ne otvara.
Nakon nekoliko godina, u srednjoj školi, opet na sistematskom, dobila sam istu dijagnozu, samo sa mnogo većim stepenom zakrivljenja. To me je ozbiljno zabrinulo. Znala sam da više nema prostora za negiranje. Istog dana pozvala sam svoju najbolju drugaricu Jasnu i zajedno smo otišle u bolnicu. Proseda doktorka me pitala da li sam ikada obukla kupaći i terala me sve vreme da se posmatram u izduženom ogledalu naslonjenom na zid, dok je ona slepo kucala na staroj pisaćoj mašini. Zamišljala sam da umesto svih tih dijagnoza, opomena i preporuka ispisuje samo jednu rečenicu u hiljadu primeraka: Ona nikada neće spavati sa muškarcem. Hahahaha. Ona nikada neće spavati sa muškarcem. Hahaha. Ona nikada neće spavati sa muškarcem. Hahahah…
Ordinaciju sam napustila istovremeno tužna i besna, rešena da zauvek zaboravim na svoje telo. Prestala sam da nosim kupaći. Leta sam provodila kod dede na selu, bežala sam iz grada i od mogućnosti da me neko pozove da se kupamo u reci ili na bazenu. Prezirala sam leto i samo sam želela da se što pre završi, kako bih mogla ponovo da se uvučem u široke džempere, ležerne kapute i tako ponovo stupim u svet. Tad mi je već bilo jasno da moje telo nikad neće biti oružje, da ću morati naći druge načine da drugima privučem pažnju.
Treba naći polje u kom ću biti najbolja, zbog kog ću jednog dana moći da odškrinem svoju slabost, a da se niko ne zgrozi. Uveravala sam sebe da ljudima jednoga dana neće biti važan moj izgled, ako ih potpuno sludim svojim znanjem. Neće imati snage ni da me pogledaju od sramote i bezverdnosti u koje ću ih dovesti.
Muškarcima nisam bila neprivlačna, ali su me se plašili. Kod većine sam izazivala strahopoštovanje. Ne samo što sam bila najbolja u svim predmetima, već sam i do kraja gimnazije pročitala celu školsku biblioteku. Izbegavali su diskusije sa mnom. Plašili se njihovih ishoda.
Imala sam lepo, čisto, filmsko lice. Ono je izazivalo još veću pometnju i nesaglasnost. Već sam bila navikla da se oblačim tako da ničim posebno ne ističem svoju posturu leđa, pa su muškarci dobrim delom počeli da primećuju to izazovno i netipično lice, pomalo nalik skandinavskim prostorima.
Lako je bilo privući muškarca. Tu veštinu sam dobro izučila. Bilo je dovoljno izoštriti pogled, pogledati ga ravno u oči, pomalo sanjivo i neodlučno. Ubrzo bi se stvorio preda mnom, želeći da bude uvučen u više nivoe moje igre. Zavođenje je bilo jedini teren na kom sam se osećala dobro i nadmoćno. Ali kao i na svakom terenu, igra ima svoje vremensko ograničenje. Šta ćemo kad pištaljka označi kraj? Gde završavaju pobednici tih sportova?
Znala sam da je ljubljenje pod drvetom ili u noćnom klubu moj limit. Sve do dvadesete godine sam mislila da nijednom muškarcu neću izložiti svoje telo. Odnosila sam se nemarno prema njemu, stegnuta siromaštvom koje mi nije dopustilo da ga negujem. Telo je bilo luksuz, nešto što se nije smelo.
Sa svakim bih se ljubila po četiri do pet sati, potom nestajala bez objašnjenja i razloga.
Najednom mi se učinilo da bi to moglo da se promeni kada sam upoznala Luku. Luka je bio zgodan, sa prelepim crtama lica, ali je imao fizičku manu. Hramao je. Pri hodu bi mu se telo savijalo u desnu stranu. Posle mi je ispričao da je to posledica saobraćajne nesreće koju je jedva preživeo. To je takođe značilo da više nikad neće moći igrati profesionalni fudbal. A živeo je za to. Ništa nije značilo ni što su mu roditelji za osamnaesti rođendan kupili stan, što su mu posle nesreće kupili nova kola, finansirali ga da upiše sportski menadžment. Tu noć smo se ljubili sve dok nas nisu izbacili iz lokala jer su morali da ga zatvore. Hodala sam prateći njegov tempo i nijednog trenutka nisam htela da se oseti drugačijim, izopštenim. Pravila sam se kao da inače ne hodam brže, usmeravajući pogled uvek ka njegovom licu i blago ga spuštajući ka njegovim jakim, sportskim leđima. Ako ti imaš manu jednog stepena, a ja imam manu drugog stepena, da li to znači da smo jedino tako ravnopravni? Htela sam da ga pitam. Ali nisam bila spremna da mu pričam o svojim mukama. Brzo sam zavukla svoj jezik u njegova usta želeći da na trenutak zaboravim na sve. Na njegov osećaj besmislenosti i na moj jak starački duh, na moju krhkost u leđima. Umesto kratkotrajnog mira osetila sam kako sva plamtim od svih tih nedostataka. Kako me pali njegova šepava noga. I kako ću uskoro svršiti tu u odelu ako ne izvučem taj prokleti jezik. Posle se više nikada nismo videli. Ja sam otišla u drugi grad na studije, i retko sam dolazila da bih posećivala mesta na kojima smo se znali ranije sresti.
O Luki skoro da više i nisam razmišljala. Dugo sam već bila zaljubljena u Igora. Jednog dana sam čak rešila da mu se otvorim. Predložila sam da dođe u moju studentsku sobu, kupiću neko vino, malo ćemo se opustiti. Kad se pojavio, ja sam već ležala otkrivena u krevetu. Svetlo je bilo ugašeno još otkad mi je u poruci odgovorio da dolazi. Ustala sam na sekund, sa prozora dohvatila dve kristalne čaše i zamolila ga da nam sipa vino. Vratila sam se u krevet i započela: „Igore, ja sam nevina. Htela sam to da ti kažem pre nego što se išta desi među nama. Možda si očekivao da te je na seks pozvala jedna iskusna devojka, ali moja hrabrost zapravo i nema veze s tim. Hoću da se suočim sa svojim telom, neću više da bežim od njega.”
Pre nego što je na eks ispio treću čašu i obukao se, Igor mi je ispričao kako je jednoj devojci bio prvi i da se devojke često posle prvog odnosa toliko jako vežu, da kao kakve hobotnice svim pipcima pokušavaju zadržati te uz sebe. On to nije mogao. Opet biti razbijač nečijeg himena. To bi ga užasno opteretilo i učinilo njegov mladalački život nepotrebno odgovornijim.
Razmišljala sam, kako mahom svakom samosvesnom muškarcu, pa i onom koji žene ne smatra po svaku cenu slabijim polom, ne može biti privlačno ako mu žena kaže da je nevina. On u njoj tada ne vidi dostojnog rivala za koji se vredi boriti. Ta vrsta igre je dosadna, unapred znaš ko se predao.
Igora sam posle te noći smatrala za kukavicu. Moja je zaljubljenost prema njemu polako splasnula. U folderu kompjutera ostale su samo skice za pesme koje sam mu nekad ranije posvetila.
Nedugo zatim, posle šest meseci, upoznala sam Sašu, koji mi je u jednom trenutku strogo tehnički rekao: „Slušaj, sutra sam u šest kod tebe, lišićemo te tvoje nevinosti. Što pre moraš da se baciš u svet i u njegovu surovost, jer od tad tek kreće tvoje računanje vremena.”
Saša je stigao kod mene već uveliko pijan, takođe pod dejstvom vijagre. To sam saznala tek nakon nekoliko sati kada smo rutinski obavili sve što je bilo potrebno da samu sebe nazovem ženom. Pitala sam se zašto bi nekom naših godina palo na pamet da uzme vijagru? Saša se plašio, znala sam to, da neće uspeti. Koliko god da sam ga privlačila, bila sam početnica, a muškarci su takvi da ih stalno moraš podsticati. Kakav sam ja užitak mogla da mu pružim, kad sam od njega očekivala sve? Tokom odnosa bio je grub i nasilan. Možda mi se svetio što sam njegovu muškost stavila na probu.
Sa Sašom nikada nisam ostvarila veću bliskost, iako smo se jebali još nekoliko puta. Završio je sociologiju kao najbolji student sa prosekom 9,91. Bio je dete imućnih roditelja koji su imali potrebu da ga stalno kontrolišu. Majka je subotom dolazila da mu donese masno testo sa višnjama, njegov omiljeni kolač, a onda je ostajala da očisti ceo stan. Taj prećutni dogovor činio je njihov odnos stabilnim. Saša se ionako nikada nije bavio kućnim poslovima, smatrao je da mu to samo odvlači pažnju i razara fokus od velikih i važnih tema današnjice. Sećam se da mi je jednom prilikom rekao: „Zamisli da ti se desi prosvetljenje, znaš onaj osećaj kad ti se misli napokon slože, da kažeš baš ono što nikako nisi uspevao, i to ti se sve desi dok ribaš kupatilo. Pa, sve bi za tren nestalo dok bih ostavio sunđer i skinuo rukavice!”
Prilikom našeg poslednjeg susreta poklonio mi je Sto godina samoće od Markesa, napisavši posvetu: Ovu knjigu čitaj samo gola. Saša
Par godina posle, u svojoj kućnoj biblioteci videla sam majku kako među pregršt drugih knjiga sa police skida baš tu i otvara je. Obe smo u istom trenutku zanemele oborivši pogled.
Naša porodična tajna je razbijena.
Telo je oduvek bilo sa nama.