Ujutro me čeka ispred zgrade.
Kaže: „Ubit će me moje žudnje.“
Sjedi na motoru pognute glave, poput pale zvijezde koja se skinula s neba samo za mene.
„Odakle ti?“, pokazujem na suzuki motor na koji se udobno smjestila, kao da je na photoshootingu za časopis namijenjen muškim pogledima.
„Od prijatelja.“
„Kojega? Gustava, doktora Freuda?“ Bilo bi mi draže da mi se u glasu nije nataložila ljubomora.
„Freuda?“
„Al tebi ne izgleda ko Freud?“
„Ostavila san ja Gustava. Lascia stare, dai.“
Stojim u kupaćim gaćama i nekoj Tomovoj majici, namjerio sam se na Žnjan. Omotan svojim ciljem ne dâ mi se slušati je. Želim biti sâm sa sobom, analizirati i prostudirati svoje postupke, razložiti vlastitu osobnost na pojedinačne blokove. Osim toga, živcira me. To njezino pokajničko raspoloženje, tuga, ispričavanje, koje skriva tko zna kakve druge namjere. I ljut sam na sebe jer joj u isto vrijeme opraštam kao i uvijek. Jer sam toliko željan njezinoga tijela, lud za tim prekriženim nogama kojima se naslanja na motor kao da je izašla iz nekog časopisa, čije stranice golih cura na zidove garaža postavljaju improvizirani automehaničari, provoditelji jeftinih fatureta.
„Ža mi je.“
„Uvijek ti je žao. Šta si rekla Sari?“
„Isto šta i tebi.“
„Zašto uvik pričaš sranja?“
„Ne znam, Marco, ža mi je, šta da ti kažem. Ponese me. Nemam filtera, samo kažem.“
„Jedno je nemat filter, drugo je govorit neistine.“
„Ja ne znam šta je istina; jel ti znaš šta je istina? Osjetim bijes, razumiš? Nekad osjetim takav bijes da ga ne mogu kontrolirat… Trebala bi nać nešto da napravim da me smiri kad to osjetim… taman prije nego ću eksplodirat da se polijem ledom ili zaplešen sambu, šta ja znam.“
„Ti se samo sprdaš.“
„Naravno da se sprdam. Ne znam kako riješit taj problem. Neman pojma šta drugo da radin osim da se šalim, šta drugo da radim, a?“
Pruža mi kacigu. „Amo negdi. Oš ti vozit? Amo do Dubrovnika, ajde, pliz.“
„Ne želim.“
„Još samo ovaj put, Marco, aj. Molin te.“
Nisam vozio motor od prve godine faksa, kad sam izgubio vespu na jednoj okladi jer sam bio budala. Zbog jedne cure zbog koje sam na sebe navukao svu silu batina. Hrabro sam se borio, ali nije me niti poljubila. Otišla je s bivšim momkom skinhedske frizure i neonacističkih pogleda.
Ema namješta kacigu, pita me jesam li spreman. Moja uživljenost u motore seže do djetinjstva. Čak i kad bih na televiziji vidio snimke stradalih, iskasapljenih, s dijelovima tijela razasutim posvuda i u crvenoj lokvi, moje oduševljenje ne bi jenjavalo. Privezujem kacigu, Ema me grli.
„Vodi me odavde, tako sam tužna.“
Divljakuše, Nova Poetika, 2021.