Otišla sam na godišnji odmor prvi put nakon par godina i nisam znala što ću sa sobom. Plivala sam ujutro i popodne, sunčala se, na plaži pijuckala koktele. U Solinu sam slušala koncert jedne kubansko-jazz grupe, koja se sastojala od kontrabasista, saksofonista i pjevačice. Buljeći u saksofon, ugledala sam Stipu kako mi govori: „Uf, kako bi ti svira“, pa me guta svojim sveprožimajućim očima. Sve je, međutim, ostalo na planovima: saksofon je prodao davno prije nego što je mene upoznao da se izvuče iz nekog škripca, a i prekinuli smo vrlo brzo, tako da nije ni stigao kupiti novi da me raspameti svojom melodijom. Sedam godina je prošlo od našeg zadnjeg susreta, kad mi je rekao da sam frigidna i da ću završiti sama s mačkama. Dugo sam za njim tugovala, ali nikad ga više nisam ni kontaktirala ni srela. Tko zna zašto me je onda, nakon sedam godina neznanja, jedan nebitan koncert potaknuo da ga potražim. Stipe je na profilnoj slici stajao oslonjen o zid u šarenoj majici i kratkim zelenim hlačama, i dalje jednako kul i jednako zgodan. Još jednom mi je izbio dah iz pluća, istom silinom kao kad smo bili zajedno, kao da mi se srce popelo u vrat. Imala sam tada dvadeset i pet godina, a prije njega nisam osjetila ni želju ni znatiželju za tajnama tuđeg tijela. Stipe je bio posve druga priča, ali kad bih se našla s njim, razmišljala bih jedino o tome radim li sve kako treba, paralizirana od straha da mu neću biti dovoljno dobra. Stipe je bio uvjeren da sam nezainteresirana, a ja previše nijema da mu objasnim razlog svog ustručavanja. Godinu dana sam se oporavljala od naša tri zajednička tjedna, ljuta na sebe što se nisam prepustila. Završila sam kod psihijatra, koji mi je rekao da patim od jedne vrste erotofobije, pronikle iz moje opsjednutošću perfekcionizmom. Želja da sve napravim kako treba me navodno sjebala totalno, činjenica da nikad nisam zakasnila na dogovor, da sam u školi na sebe preuzimala grupne projekte, da nisam ostavljala mjesta za spontanost. Kod mene se uvijek znalo kad je vrijeme za što: ujutro dvije šalice kave, potom prevođenje, kratka pauza za ručak, opet prevođenje, čaša vina, Netflix, spavanje. Ponekad odlazak u kino ili kazalište, pub kviz ili čitanje knjige koja se nije ticala prava (koje je bilo moje područje interesa), i ništa drugo mi nije trebalo. Nisu me brinule klimatske promjene, ni geopolitičke krize, ni izgarajući svijet. Voljela sam informacije zato što sam htjela znati, nisam se zanosila idejom da ću time ištapromijeniti, kao neki koji su vjernički pratili vijesti pa o njima beskrajno razglabali. Na kvizevima bi moj tim redovito pobjeđivao zbog mene, ali zato mi je bilo kakva nova aktivnost stvarala anksiozne palpitacije. Stipe nije bio takav. Na instagramu sam saznala da je otvorio vlastiti restoran, isprobao rafting i zipline, učio je jedriti. On se ne bi mogao opisati ukratko kao ja, niti ga se moglo raščlaniti na par prostih faktora. Njegov restoran se zvao „Udica“, što mi se činilo prikladnim jer je hvatanje ljudi u mrežu za njega bila prirodna stvar. I uhvatio ih je podosta; sudeći po internet portalima dobro mu je išlo. Jedino sam gossip rubriku redovito zaobilazila, pa me nije čudilo da mi je promaknula vijest o Stipi kao velikom kuharu i seks simbolu. Shvativši moje preference, Google je sada nadoknađivao propušteno, servirajući mi članke, intervjue, fotografije. Saznala sam tako da je Stipe prednjačio na listi najpoželjnijih neženja sve dok se, „na žalost ljepšeg spola“, nije skrasio s Lori Matić, talentiranom glumicom u usponu. Upravo je njezina monodrama nedavno proglašena najboljom predstavom na Marulićevim danima i ja sam tu predstavu čak i pogledala, onda kad još nisam znala da je Lori Stipina žena. Svejedno, nije me oduševila – u njoj je jednostavno bilo previše deranja. Ali Lori je bila prekrasna, u svojoj dugoj crnoj haljini i s divnim ekspresijama, hrabro je i samouvjereno cijeli komad nosila na svojim leđima. Ta žena sigurno nije frigidna, pomislila sam kad sam ih ugledala zajedno na jednoj slici kako se ljube uz zalazak sunca. Odmah sam je zapratila. Njezin instagram profil mi je otkrio da je opsjednuta zdravim životom, napitcima od celera i batatom u svim verzijama, zelenim čajem i jogom. Vidjela sam da je označila mjesto yoga corner, pa sam ih bez razmišljanja nazvala da se upišem kod instruktorice Marije, koju je Lori javno pohvalila. Odlučila sam zauzdati svoj strah pred novinama; više od svega sam htjela shvatiti što to znači biti Stipina žena. Lori je obasjala cijelu prostoriju čim je ušla, u svojoj roza tuti, s mirisom naranče na koži. Na kraju sata sam odvažno rekla trenerici: „Kao da sam dobila nova leđa“, na što se Lori nadovezala: „Joga uistinu preporodi čovjeka.“ Nastavila sam ići na trening. Progutala sam sve knjige Taylor Jenkins Reid jer je Lori na instagram stavila #t.j.reidloveofmylife. Napravila sam smoothie od celera i umalo povratila. Kupila sam haljinu u Zare, naušnice u Manga. U kafiću sam naručivala bezkofeinski kapučino. Pročitala sam sve Lorine intervjue i proučavala svaki komad njezine odjeće. A onda me nakon par treninga Lori pozvala na kavu nakon što je čula melodiju zvona iz Daisy Jones and the Six na mome mobitelu. Razgovarale smo o Daisy i Billyu, pa o Sedam žena Evelyn Hugo, o veganstvu i prirodi.
Lori je rekla: „Kad sam pročitala Carstvo životinja o uzgoju svinja, prestala sam jest meso.“
Ja nikad ne bih mogla prestati jesti meso, ali rekla sam diplomatski: „Svakako je to bolje za planet.“
„Jel tako?“, povikala je Lori. „Ja to stalno govorim Stipi!“
„Stipe je tvoj muž?“, pitala sam nevino.
„I kuhar“, rekla je Lori. „Ima specijalitet koji se zove juha sa sedam vrsta mesa, ma zamisli to! Nekad stvarno mislim da nismo jedno za drugo.“
Postale smo nerazdvojne. Išle smo na kupanje na Žnjan, na koncert Emili Sandé na Tvrđavu u Šibenik, upoznala sam njezine prijatelje nakon predstave „Gazdarica“. Ispijale smo Aperol Spritz kao sok gotovo svake večeri, ili plesale na Zvončacu na Split Park Festivalu. Nakon svakog takvog izlaska bih očajnički htjela pojesti ćevape u „Medenog“, ili barem piletinu u lepinji. Jele smo orašaste plodove i lubenicu. Mjesec je te noći bio pun, a mi smo šetale od Marjana prema rivi, i tad sam joj rekla: „Prekrasna si.“ Ona je rekla: „I ti si.“ U sobi sam je razodjenula polako, pitajući se što je Stipe kod nje najviše volio. Zamišljala sam otiske njegovih ruku na njezinim bedrima i nisam se bojala: ulozi su bili niži, a i imala sam godine prakse diranja vlastitog tijela. Lori je uzdisala i govorila i govorila i vrištala, srušila me na krevet i cijelu me polizala. Ležale smo jedna kraj druge, a ja sam razmišljala kako ću baciti svo meso iz frižidera, živjet ću od dinje i njezinoga tijela. U danima koji su uslijedili rijetko smo izlazile iz kreveta. Bilo je uzbudljivo živjeti tu novu stvarnost u kojoj je Stipino ime postalo višak. Stipe je ionako bio suviše zauzet sezonom, turistima, planiranjem menija. Jezikom sam brisala sve njegove tragove, zamišljajući ostatke njegove sperme kako putuju mojom utrobom. A onda sam se vratila na posao i šefica mi je rekla: „Bez tebe ništa nije kako treba.“ Bila je to molitva, naredba i zahvala; ništa ljepše u životu nisam čula. Znala sam da sam bila najučinkovitija u toj prevoditeljskoj firmi i time sam se ponosila. Još jednom sam se bacila na posao, uzbuđena zbog novih zadataka kao nekad zbog Lorinih uzdaha. Rijetko sam odgovarala na njezine pozive, koji su usred obaveza postali gnjavaža. Ignorirala sam glasovne poruke o tome da će ostaviti Stipu sve dok napokon nije iščezla. Nedugo nakon toga sam se vratila iz Bruxellesa s jedne konferencije kad ono – Stipe pred mojim vratima. Pomislila sam da haluciniram od umora, ali ne – Stipe je stajao ispred mene, veličanstven, baš kako sam ga i pamtila.
Rekao je: „Lori je depresivna otkad si je ostavila.“
Primijetila sam tada podočnjake ispod njegovih tamnih očiju, pognuta leđa. Stajala sam kraj njega bez riječi, nastojeći smiriti drhtaje vlastitoga tijela.
„Jesi joj rekla da se znamo?“, pitao me tada. „Jel’ ovo neki bolestan način da mi se vratiš, Patricija?“
Otključala sam vrata, on je ušao za mnom.
„Jesi ti lezbijka, a? Jel me zato nisi tila?“
„Zašto ništa ne govoriš?“
„Sjebala si mi brak i sad šutiš?“
„Lori je trudna, Patricija.“
Bacila sam se na kauč, Stipe se naslonio o zid.
„Rekla je da ne želi živit bez tebe.“
„Patricija, ja ne znam kako ćemo mi bez tebe.“
Spakirala sam najosnovnije. Nosili smo kutije, Lori nam je mahala s prozora. Smjestili su me u malu prostoriju gdje je prije bila Lorina garderoba, u kojoj nije bilo prozora. Lori se uvukla kraj mene već prve noći, ali nisam se usudila dotaknuti je. Motala sam se po njihovome stanu potpuno izgubljena, u stanju konstantnog hiperuzbuđenja. Priznala sam joj da sam nekoć bila zaljubljena u njezinoga muža. Lori nije izgledala iznenađeno. „Ovo više ne može ovako“, rekla je jednom, dok sam joj držala kosu nad zahodom jer je povraćala svako jutro. „Odsad ćemo spavat zajedno.“ Učila sam kako staviti tijelo na raspolaganje, kao da se radilo o projektu koji je morao ispasti savršeno. Lori je cijelo to vrijeme rasla i rasla, Stipe je tetošio, sa mnom je bio gotovo vulgaran. Bila sam tako napaljena, a Lori sve umornija, natečenih stopala. Svi troje smo išli na ultrazvuk i oboje bismo je pritom držali za ruku. Lori je pisala novu dramu, rekla je: „Otvorila si me cijelu.“ Rekla je: „Prozori nisu čisti.“ Rekla je: „Ne mogu dobavit nokte, oćeš ti?“, i pružila mi noktaricu. Vratila sam se u djetinjstvo. Tražila sam pažnju majke koja je toliko bila zaljubljena u moga oca da nikoga drugoga nije vidjela. Imala sam najbolje ocjene, išla na dramsku, svirala violinu. U osmome razredu sam prošla na četiri županijska natjecanja, a majka se ponašala kao da je to ono što se i očekuje, nikakav poduhvat vrijedan pohvale. Čistila sam kuću svake subote, išla u dućan po namirnice. Moj otac je bio prosječan čovjek, prosječne inteligencije, bio je urednik sportske rubrike. Majka je bila zubna tehničarka, lijepa, zanimljiva, duhovita u društvu, zbog čega bi otac nekad bio ljubomoran, što ona nije uspijevala, ili nije htjela, prepoznati. Uzalud sam se trsila da me primijete: s mojim piercingom u obrvi i crnom crtom na kapcima, s kratkom suknjom, izlascima do zore. Sve je bilo dozvoljeno, a ja sam htjela da me barem kazne i tako dožive moju prisutnost. Tako često sam se znala upitati jesu li me uopće htjeli, zašto me majka nije pobacila. Lori je rodila curicu. Kad smo se vratili iz bolnice, svi troje smo je izmijenjivali po rukama. Njihovi prijatelji nisu znali zašto sam uvijek prisutna, ja nisam znala zašto sam prisutna. Po noći me redovito budio djetetov plač, na što bi Lori uzdahnula: „Ajde ti, Patricija, uz tebe se odma smiri.“ I stvarno bi se smirila u mojim rukama, ali zato sam posustajala na drugim frontovima. „Što ti se događa?“, pitala me šefica, a ja sam izmislila da mi je majka bolesna. Pitala me želim li par dana slobodno: „iako nam je sada gužva, ali ako ti treba, ionako može čekati, mislim, nije dobro da čeka, ali ako ti treba“ – zahvalila sam i rekla: „nema problema.“ Po danu sam radila na nekoliko šalica kofeina i energetskim pićima, po noći čistila i čuvala Mariku. Imala sam mlijeka u grudima iako nisam rodila, a Lori bi rekla: „Bar neću dobit strije.“ Kako sam se ovde našla?, nekad bih se upitala, ali onda bi me Lori i Stipe pogledali s divljenjem u očima, ujutro bi me dočekali s riječima: „Ti si upravo savršena.“ A onda me jednog jutra nakon neprospavane noći Stipe upitao: „Jesi stigla proučit pretplate za internet?“, i ja sam pomislila, naravno da sam stigla, idiote, ja sve stižem – znam sve o A1, Telemachu, T-Mobileu, svaku ponudu sam naučila napamet, a čemu – da bi ti gledao televiziju dok Lori i ja uspavljujemo Mariku, kao da si ti jedini koji ima umarajući posao; dok ja čistim sudoper i planiram zadatke za idući dan, a ti se lickaš u zahodu; dok ja samoj sebi režem kosu jer sam potpuno poludjela, poludjela sam totalno. Sjetila sam se psihijatra. Ti se izrabljuješ da ne ispadneš užasna osoba kako se osjećaš. Želiš se očistiti od vlastite sramote, Patricija – od sramote koju si internalizirala jer se nikad nisi osjećala voljena. Psihoterapija je takav gubitak vremena. Rekla sam Stipi: „Jebi se i ti i pretplata.“ Zgrabila sam svoj laptop, obula tenisice i izašla u majici i gaćicama. Lori je vikala s prozora, ja sam marširala. Prolaznici su komentirali da nisam sva svoja i imali su pravo; bila sam prijetnja za ljude oko sebe i za samu sebe, još jedna pošast za ionako bezglavo čovječanstvo. Je li ovo život?, pitala sam se. Jesam li samo dio šizofrene mašinerije ponude i potražnje? Bilo je to zastrašujuće: shvatiti koliki postotak postojanja je anksiozno-frenetično životarenje. Sve te isprazne žudnje. Sav taj umor i dokazivanje. Lori je napisala dramu o nas troje u kojoj sam ispala nimfomanka. Nisam se prepoznala. Nisam više znala koliki dio njezine predstave je istina, a što je izmislila.
