KAD PREDMETI HODAJU
Sat je stao
Naočale su odlučile otići
Napustiti mjesto
Zaboraviti što su vidjele
Plastična bubamara koja je dugo spavala na prašnoj polici
Odlutala je nekom nepoznatom
Dva loša zamijeniše dva dobra znaka
U knjizi spašenoj od zaborava
Doputovala mi je sasušena djetelina s četiri lista
I novčić se odnekuda dokotrljao pred moje noge
Stvari hodaju pred našim očima iako ne vidimo
Od našeg okoštalog praha
Udahnut im je dah
NAPUŠTANJE
Napustili me prijatelji,
ili ja njih, kako s uzme,
napustili me dragani,
ili ja njih,
ovisi tko govori
(ljubavnici je prejaka riječ: kao vatra i voda i ispunjenje).
Napustile me žudnje. Što je mnogo važnije.
Izblijedjele su, kao isprane, pa se pitam:
Tko je prošao, vrijeme ili ja?
Gledam ruku punu pjega, da li je milovala,
bila milovana, ona ili neka druga?
Ako ju ispustim, izgubim,
hoću li imati koga napustiti?
PAPUČE
U hodniku uvijek stoje tvoje papuče,
za dane kada dolaziš s djevojčicama,
ili da se odmoriš, na kratko, uvijek žuriš.
Htjela bih ponekad imati
pun hodnik razmetanih cipela,
odjeće na vješalici, možda radno odijelo,
uvijek treba nešto popraviti.
Znam da mi zamjeraš posloženu kuću,
da ti fale muške košulje,
pomiješane papuče,
kava i smijeh iz kuhinje.
Božić je, ti još nisi pronašao
način da primiš blagoslov.
ZABORAV
Pred staklenim očima žene stala sam kao pred zidom.
Nekada si bile lijepe,
nosile su sjećanje na jednu tek rođenu djevojčicu.
Držala me na krštenju i poklonila zlatne naušnice s plavim kamenčićima.
Odavno su izgubljene.
Susrele smo se na groblju, ona je dolazila, ja sam bila na odlasku.
Nije me prepoznala, jer me nije vidjela, tek obrise.
Tražila je nešto u torbi neuspješno, nije se mogla sjetiti naziva.
Pošla je u dućan, nedjeljom je zatvoren, vratili su je prolaznici.
Morala ići na grob svojemu, uporna je.
Stala sam kao ukopana pred zidom zaborava.
Niti sam je mogla ostaviti niti poći dalje.
Jesi li to ti?, pita, Htjela sam ti reći da ijepo izgledaš; prisjeća se načina.
Bol u koljenu podsjetila me
da nikada neću saznati jesam li bila lijepa djevojčica,
je li mi se obradovala kada bi me vidjela u prolazu.
Nikada neću saznati zašto se ničega ne sjećam.
Dok gledam njene staklene oči shvaćam da je na djetinjstvo pao zaborav,
iako uporno razgrćem, tražim pukotine.
Bila je posljednja koja me mogla kroz njih provući.
MOŽDA SE PRESELIM NA ZVIJEZDU
Srebrni je prah posrebrio vlas,
rascijepio dan, spustio mrak,
iako mu se još otimamo.
U hladnome stanu palimo svjetla i sjedamo za stol.
TV je ugašen i pred njim sjedi starica.
Riječi pažljivo oblikujemo kao da je još živa.
Zvjezdano prostranstvo stisnulo se u strah.
Ovdje je sve sazrelo, cvijeće,
trešnje u svibnju, sve što može bez mene.
Sutra ćemo morati srušiti drvo
ili nešto drugo što ne mogu podnijeti.
Možda se preselim na zvijezdu.
Daleko su zvijezde jedna od druge,
iako se čini da ih je prepuno nebo,
ponekad, kao dana što su bili pred nama.
Sada je kraći put od mene do nje.
