Čarape su bile vječito neoprane. Svako me jutro budila svađa zbog neopranih čarapa. Sjećam se: hladno je u nedovršenoj kući od betonskih blokova i sve je u njoj, poput tih blokova, šuplje i vlažno; ne da mi se izaći iz kreveta, pa se pokrijem preko glave da ne čujem svađu koja kreće od čarapa, a završava prijetnjom odlaska, zauvijek; ne znam kada su počeli sukobi, kao da cijelo vrijeme spavam, a budim se samo usred vike i svađe. Nakratko odnekud izroni sjećanje (možda izmišljam) na vrisku kroz plač: „Ubit ću sebe i dijete, hitila se budem pod vlak!“
*
Ne znam da li sam sanjala ili sam stvarno mjesečarila. Ponekad mi se javlja slika u sivim tonovima, kako hodam pustom ulici u spavaćici. Slika nalikuje kratkom kadru iz nedovršenog filma, ipak dovoljno dugom da u snu pomislim: valjda nema veze što sam skoro gola, još sam djevojčica…
*
Mama i ja idemo nekamo, kasno je zimsko poslijepodne, već je mrak. Kao da idemo posjetiti djeda i baku, ali ne znam zašto tako kasno. Mama je nervozna, što čujem u glasu dok prigovara kako ružno hodam, vučem noge po asfaltu. Inače šuti. Ne znam da li smo stigle tamo kamo smo krenule. Sjećanje je nedovršeno.
*
Na staroj crno-bijeloj fotografiji sjedim ispod velikog okićenog bora. Snimljena je kod mamine prijateljice, koja je imala troje vesele djece. Ličim na bucmastog, nasmiješenog dječaka, obučena u hlače s tregerima, kratko ošišane kose. Nasmiješena sam. Na svim fotografijama trudim se biti vesela, želim se svidjeti. Nisam se povezala s djecom mamine prijateljice, pa je kasnije ona sama odlazila k njima, a ja sam ostajala kod kuće. Ponekad bi mi kupila čokoladu da me utješi ili da umiri savjest. Često sam bila sama kod kuće.
*
Dok ručamo knedle s pekmezom od marelica, kažu moja djeca: fino je, odjednom mi pred očima iskrsne slika djeteta koje moli knedle s pekmezom, ali ne dobiva, jer šljiva nema, a knedle se prave sa šljivama, s pekmezom ne. Možda zbog toga stalno nešto kuham, eksperimentiram, trudim se biti dobra domaćica.
*
Jednog zimskog poslijepodneva vraćala sam se od bake i djeda. Cesta je bila pokrivena snijegom, nigdje čovjeka ni psa. Odjednom ugledam kako prema meni trči žena, a iza nje muškarac iz čijih ruku suklja vatra. Maglovito se sjećam da je tijelo palo na cestu, da sam nekako shvatila da je ubijeno. Uletjela sam u prvu kuću kraj ceste. Brzo su za mnom zaključali vrata. Sjećam se da su, kada su ih ponovo otvorili, pred kućnim pragom bila još dva mrtva tijela. Otpješačila sam nakon toga kući, mirno ispričala roditeljima što se dogodilo, da sam čula da je jedino dječak ostao živ od cijele obitelji, otac je ubio ženu, punicu i sebe, nakon čega sam krenula na spavanje. Ne sjećam se koliko sam imala godina, niti da me je itko tješio ili se zabrinuo za mene, o tom događaju se nikada više nije pričalo.
*
Kuća u kojoj su živjeli baka i djed bila je vrlo oskudna, iako nije trebala biti. Mama je jedinica, baka je radila u nekoj tvornici u Zagrebu. Ja ju pamtim iz vremena kad je već bila u mirovini. Bila je visoka, koščata, energična žena, ali je ubrzo nakon što je ostala doma, zalegla u krevet i umrla. Djed je, otkako ga ja pamtim, rano ustajao, brinuo se za životinje i radio na zemlji, one dvije njive i nekoliko livada što su imali, a s prvim mrakom odlazio je na spavanje. I on kratko radio u nekoj tvornici, ali nije dugo izdržao. Imao je ustaljene navike kojih se držao, kao što je šišanje i brijanje jednom mjesečno kod brijača, litra konjaka i kila napolitanki što ih je kupovao kada bi dobio penziju (ne znam da li svoju ili bakinu). Bio je već bolestan kada sam zadnji put došla k njemu, ali ni tada nije ni o čemu govorio. Šutnja je ono po čemu ga pamtim.
Kada smo, poslije njihove smrti, prodali staru kuću i zemlju, prebirući po stvarima našla sam samo jednu dopisnicu u kojoj se mama javlja iz nekih toplica, vrlo kratko i šturo pozdravlja roditelje i mene i poručuje da paze na me. Pamtim da mi je baka u kuhinji napravila krevet na stolicama, pomoću velikih, mekih, pernatih jastuka. Morala sam biti na toplome, imala sam mums. Sjećanje je intenzivno, jer mi je bilo lijepo u tom mekom, toplom krevetu i godila mi je bakina briga. Iznenadila me je ta dopisnica, jedino svjedočanstvo povezanosti mame s njenim roditeljima. Moja baka nikada nije dolazila k nama u posjetu, kada bih pitala mamu zašto baka ne dolazi, samo je nešto mrzovoljno promrmljala, kao da joj dosađujem. Djed je pokušao biti kod nas kratko poslije bakine smrti, ali je brzo odustao. Nisam zadržala dopisnicu.
*
Kada se baka prestala dizati iz kreveta na kojemu se gomilala nepospremljena roba, na šporetu u kuhinji su se gomilali lonci s ukiseljenim mlijekom i prepečenim maslom, smeće je bilo pometeno iza vrata, pokraj lonca s namočenim krpama u lugu*. Dolazila sam jednom tjedno pospremiti kuhinju, oribati pod, dok sam još bila školarka, dok nisam otišla od kuće. Pomislim često u kakvoj čamotinji su se doživjeli. I sjetim se da mi je baka kupila zlatni prsten na poklon, koji sam prodala jer mi se nije sviđao. Iza nje je ostao puni ormar nerabljene posteljine i ručnika i nešto zlatnoga nakita.
*
Bljesak sjećanja: tata i ja putujemo u Osijek, fićom. Kako sam samo bila bijesna kada bi nas netko pretekao (to se ni do danas nije promijenilo)! Ostavio bi me kod rodbine preko ljeta, tijekom kojeg sam se selila od jedne do druge familije, rasute po cijelom gradu. Sjećam se nepovezanih slika: u kući nekih prijatelja vidjela sam prvi put bide i nisam znala čemu služi; u toj istoj kući upoznala sam dječaka kojemu sam napisala prvu pjesmu. Ulicama Retfale i Starog grada danju i noću je protjecao život kojemu sam prisustvovala kao promatrač, ne shvaćajući mnoge stvari. Kuće su bile niske, ulice široke i obrasle zelenilom, djeca su se cijele noći igrala pod prozorima, a djevojke i mladići hofirali. U igru sam ubrojila i prvi pokušaj pušenja, zbog čega sam bila ukorena od nekog prolaznika. Kada bismo nedjeljom išli u šetnju korzom, nisam se usudila moliti sladoled, pa sam ostajala bez njega. Tata je na kraju praznika po mene došao vlakom. Sjećam se umirujućeg kloparanja kotača i ogromnog paketa koji je tata držao kraj sebe na sjedalu. To je bio neki stari luster u obliku zmaja, što ga je htio postaviti u svoju rustikalnu klijet, kada je bude imao. Mama je poludjela od srdžbe, da što će nam to smeće. Ne sjećam se da me je poljubila kada sam se vratila, ne sjećam se da me je ikada ljubila.
*
Bila sam dobar đak, naročito sam voljela književnost. Nastupala sam redovito u recitalima na školskim priredbama, koje su se prikazivale u ogromnoj dvorani najveće tvornice u gradu. Samo jednom me mama došla gledati, nakon čega je kratko komentirala da sam se držala kao da sam progutala metlu. Tata je govorio da knjige dovode mlade ljude u zabludu, da umjetnici prodaju maglu, a rokeri bunt, dok sami „masno“ zarađuju. Nikada nisam imala gramofon, a kad mi ga je ipak odlučio kupiti, netko mu je podvalio neispravan. Nisam bila navikla buniti se ni tražiti, pa je na tome ostalo.
*
Upisala sam prvi fakultet na koji sam se prijavila i na koji su me primili i završila ga bez previše učenja. Život sam izučavala metodom pokušaja i pogrešaka, uslijed čega sam puna ožiljaka, vidljivih po koži i nevidljivih, zaraslih u korijenje ponašanja. Zatim sam se, kako je i red, udala. Tata je bio ponosan, rekao je da sam sretna što me hoće „takav“ čovjek (bio je zgodan) i zadao mi nezaraslu ranu. Mama je bila sretna što me se riješila. Umjesto nje dobila sam svekrvu. Brak se raspao, ali tek kada sam dobila dijete, postala sam svjesna da volim i da mene netko voli. I počela živjeti.
*
Tata je rano umro, u svojim pedesetim, a ja se vratila u roditeljsku kuću. Opravdavala sam to koječime, nijedan razlog nije neoboriv. Mama je dobrodržeća starica, ja joj postajem sve sličnija. Imam sve bolesti koje je nekad ona imala ili ih izmišljala. Moja unuka je nedavno u školi dobila zadatak nacrtati baku i djeda. Nacrtala je dvije bake, jednu manju, drugu veću.
*
Večeri su duge, pogotovo zimske. Otvaram novu knjigu i odmah ju odbacujem. Prva rečenica započinje riječju „mama“. Govori se o majčinim rukama i mirisu. Moja mama nije mirisala. Moja mama me nije dodirivala. Moja mama je bila dovoljno odsutna, a dovoljno blizu da bi tu odsutnost utisnula duboko u mene, trajno kao ožiljak koji peče kada se sprema promjena vremena. Ti mene nikada ne zoveš majko, kao druga djeca, ti ni o čemu sa mnom ne razgovaraš, ništa mi ne govoriš, slušala sam predbacivanja. Tada se još nisam usudila odgovoriti. S vremenom sam stekla tu hrabrost kojom se ne ponosim, koja omogućuje da se međusobno ranjavamo riječima.
*
S druge strane zida ponekad čujem slabašne, nesvjesne jecaje starice koja se boji smrti. Iznenada, u nekom trenutku, otpuštam ljutnju, što doživljavam kao milost, blagoslov. Zahvalna, dopuštam da se svi njeni strahovi preslikaju na mene. Možda će jednom nestati skupa sa mnom u nekom domu za stare i nemoćne.
lug*- domaće sredstvo za pranje napravljeno od pepela
Priča je bila među 10 finalista natječaja za kratku priču “Marija Jurić Zagorka”, Vrbovec, 2025.
