Bliži se Jurjevo, praznik zelenila, najljepši dio godine. U to vrijeme po cijele dane sjedim kraj prozora i promatram dvorišta na susjednom brijegu. Šljive, marelice, breskve, sve su u nježnom, rozo bijelom nabubrenom cvatu, prošarane intenzivnim ljubičastim, crvenim i žutim bojama, u sveopćoj globalizaciji ispremiješanog bilja. Ispod nabujale cvatnje budi se i pomalja mlado, svježe zelenilo.
Ne miruje ni priroda ni ljudi, no danas je nedjelja, dan za odmor. Pred lijepo uređenom, modernom zidanom klijeti sjedi društvo, uživa u proljetnom suncu, prirodi i lanjskom vinu. Zagorci već odavno ne proizvode kiseliš, poslušali stručnjake, postavili trsje na stupove, a u podrume inox bačve i uređaje za kontrolu topline. Vino je dobro, okrepljujuće, idealno za gemišt. Društvo je malo, intimno, svatko je u današnje vrijeme pri svojoj klijeti, a ni žene ne ostaju doma. Razgovor teče lagano, uz finu strepu. Domaćica slabo prikriva zadovoljstvo zbog pohvale svog kuharskog umijeća, a gosti ne štede na riječima, to je već uhodani ritual. Iako ona ne voli jesti, voli počastiti najbliže prijatelje. Ugodna je u društvu, u svemu umjerena i odmjerena, u ponašanju, hodu, gestama, malčice na distanci i ohola. Ne priča puno i ne suprotstavlja se mužu, iako ga ni ne hvali, niti pokazuje osjećaje, a pogotovo ne razmjenjuju nježnosti ili ne daj Bože, ljutnju. Stasom, pokretima, frizurom, gotovo se nije promijenila od mladosti, a danas je već baka dugo očekivanom unuku. Zbog nečega pritajenog u njoj, prva upada u oči nepozvanom posjetitelju, a tek poslije njen muž. I on izgleda mladoliko, cijelo društvo trudi se ugoditi mu, pažljivo ga slušajući, možda zato što priča polako. On je usporen u razmišljanju, kao zaustavljen u trenutku koji ne može svladati. Teme su uobičajene, već se zna tko će što reći i kako će tko potaknuti ili skrenuti razgovor. No danas je domaćin pomalo odsutan, pogledom luta po vinogradu, a zapravo ga ne vidi, sluša razgovor, a čuje samo ono što ga tišti. I zakvači se na prvi spomen.
Ne vjerujem ljudima koji su stalno pred oltarom, to su licemjeri i lašci, uzjoguni se odjednom.
Neočekivano, žena prihvaća njegovu ljutnju kao svoju i priča započne. Radovali su se unuku, sretni što sin i snaha žive s njima u kući. Sve je dobro započelo. Prodali su dobro uhodan posao i uputili se u penziju, kao u nekakav obećani i zasluženi raj. Kao mirnome obiteljskom čovjeku, njemu je jedina želja bila provoditi dane na dvorištu, oko kuće i u vinogradu, a da mu društvo bude unučić, koji će trčkarati uokolo i obavljati sitne poslove, kao recimo skupljati rožđe, obrezane izdanke vinove loze.
I zamisli, reče on, da sam u vinogradu i svi nekaj delaju po trsju, dovikujem se sa susjedima na drugom bregu, a oni dozivaju svoje unuke: Marko ili Luka ili Jožek; kak da ja zovem svojega Šemuel, svi buju mi se rugali! Da je bar David ili Jakov ili tak nekak slično, a ne Šemuel! Rekli su mi, pa neka roditelji daju ime svome djetetu kako oni hoće, ali rekao sam ja njima: bi ja videl vas, da se vaš zove Šemuel!
Kad mu je ponestalo riječi, a njegov jad ostao visjeti u zraku, umiješala se žena: Dugo nisu mogli razriješiti dvojbu oko imena, a rješenje im je palo na pamet nakon jedne nedjeljne propovijedi o Šemuelu. I bilo bi tako da se nismo umiješali, jer preko takvog imena nismo mogli prijeći. Od toga su dana stvari krenule krivo, snaha se otuđila, sin je u strahu da ne ode s djetetom. Svaki slobodni trenutak odlaze k njezinim roditeljima. Zamislite, a ja cijele dane besposlena sjedim u kući, nije više mogla skriti suze žena. I još mi kažu da sam histerična.
Društvo ju pokušava utješiti neuvjerljivim argumentima, pitajući zašto je sve to toliko važno, glavno je da su zdravi i da nemaju većih problema. Ta ionako nigdje nije dobro, nigdje se snahe ne slažu sa svekrvama, najgore je kad odvuku sinove od kuće.
A negda je bilo ovak, nastavi glava kuće: mi smo se rano vjutro zdigali na posel, dijete je bilo pospano i stalno plakalo, pa smo ga preselili u bakinu sobu i tak je do škole ostal z bakom.
Mi smo se bavili svojim poslom,a babica se bavila s dečecom, oni su skupa jeli, hranili živinu, igrali se i gospodarili. I denes bi se morale znati tko nosi hlače pri hiži i koga se mora posluhnuti.
Nastao je muk, nitko više nije imao što dodati, ili se svatko zamislio nad svojim jadom, samo je susjeda nekako zadovoljno mrmljala na odlasku: A kaj ćemo, svatko ima svoje probleme i svaka hiža svoga križa!
Trsje: vinograd
Klijet: kućica u vinogradu
Strepa: vrsta slanog kolača od sira
Rožđe: obrezano šiblje vinove loze
