TVOJA KUĆA NAPUŠTENA ZJAPI
Srpanjske vrućine, ustajalost maloga grada.
Živim s mamom u mojoj i njenoj starosti.
U drugome gradu, dovoljno daleko za povremene bjegove,
pripremio si objed za mene, ušutkao bolest,
umirio me hladovinom svoje sobe.
Prži podnevno sunce. Vani nema ljudi, savršeno smo sretni.
Gotovo drhteći od radosti susreta, vraćaš se svome domu.
Dugačka cesta, vijugava bjelouška. Na raskršću kuća
u kojoj se za šankom ustrijelila mlada krčmarica.
Na početku, u blatu, nekada su bile ciganske kuće,
danas tko zna čije, okrečene bijelo, uz praznu asfaltnu cestu.
Ni Cigana više nema. Nije li to znak oskudice?
Na obzoru dvije crkve nadvisuju se tornjevima.
U koloni trinaest kilometara dugoj, s jedne i druge strane,
čekaju na pomoć besposlena rala i drljače. U daljini
pod gorućim suncem, u auri prašine, baliraju slamu dva mladića.
Dva su groblja odvojena, jedno do drugoga, zarasla u korov.
Isprepletenih sudbina gledaju u nas grobne slike žena:
mađarskih, hrvatskih, njemačkih. Tvoji roditelji.
Tvoja kuća napuštena zjapi; kroz porušeni zid vidimo štednjak,
možda još upotrebljiv, hodnik, vješalicu na vratima.
Od nemoći sjedaš u travu, znaš da ništa ne možeš učiniti.
Jednoga dana zatvorit će nas u staklenike i zalijevati po potrebi,
njive će cvjetati, rađati i umirati odvojeno od ljudi.
Dok stojim, osjećam pod nogama tutanj zemlje,
snažniji od ljubavnog zanosa, čujem krik kukavice
iz bilogorske šume što se prostire iza trinaestog kilometra,
tamo gdje prestaje cesta i gdje žive oni koji nikamo nisu otišli.
MARINA
Marina je doplovila
Dunavom i Savom
Uzvodno do Zagreba
Na korablji od okamenjenih školjaka
Hvatala rijeku u njedra
Ljubila jednu i drugu obalu
Nosila snagu zemljina rascjepa
Marina je u našem vrtu
Zakorijenila svoju zmijoliku kosu
Sitnim je prstima
Rasipala pijesak
Deliblatske peščare
I sjeme ravnice ranjene
Krhotinama srušena
Nevidljiva aviona
Jedne nam je vlažne zimske noći
Marina zadnji put pjevala
Kristalnim vilinskim glasom
Oko nje se neizbježno
Zatravila mreža od olova
(Topovskog, zaboravljenog)
Oslobodila se
Odletjela
U zemlju
Kojoj ne pripadaju
Ni naši izvori
Ni naša ušća
PUSTINJE
Ni brodovi više ne pristaju ovdje.
Opustošeni hotel,
odmaralište za siromašnu djecu,
pokoji ostarjeli ljubavnik:
pustinja širi se iz nas
i zarasta planinu.
Potamnjeli ljudi vižljastih nogu
skaču po stijenama,
žure prečicama
ususret brodovima što paraju vodu
u potrazi za netaknutim.
Godine slažu se u nabore
golih stijena. Posramljena tijela
izložena nagrizanju soli i besrama.
Pustinja širi se iz nas i u more.
KRISTAL
Kristalne čaše, tanjure za kolače,
boce za fino piće, držače za salvete,
zdjele za voće, svijećnjake,
sve puno sitne prašine,
pažljivo otirem pahuljastom četkom
da ne otresem sanje jednim pokretom ruke.
Pitaju me djeca
čemu sve to služi i kamo s time
u malome stanu iz kojega nećemo uskoro otići.
Neka ostane tu u vitrini, u kojoj nepomično leži
još od moje mladosti neupotrebljavano,
čuvano za svečane dane
koji će doći poslije,
za jednu tihu večer kad ćemo kao na filmu
upaliti svijeće,
napuniti čaše crvenim vinom,
a zdjele raskošnim voćem
i pogledati se bez straha.
Ništa nas više ne može uznemiriti:
bit ćemo kristalne figurice pune sitne prašine.
O MIJENAMA I DOBIMA
Proljeće…
stapka
maslačka
raskoljena
u igri oblika…
za perje
zimskih jastuka
rasuta čipka
dozrelog dana
Ljeto…
na otoku
valovi i galebovi
žudnje zatvorene
svojom aurom
nepomičnost trenutka
hvata beskonačnost
u nama i izvan nas
Jesen…
suha trava preplela
nepokošenu livadu
u boji mrazovca
dozrijeva studen
tek poneki zlatni list
još sja
u herbariju uspomena
Zima…
mijene
zaustavljene
u grudi zime
PERUNIKE
Perunika
Žuti vrisak
Na zelenim sabljama
Tamom močvare obojena
Toplinom zemlje ispunjena
Žena u liku perunike
Lelujava od sjena i sanja
Probuđena bljeskom
Na sunčanom tragu procvala
Perunika i žena
Krhke u snovitosti
Neumitne u stvarnosti
RIJEČI
Padaju s visina
pahulje hladne i guste
Vjerujemo da su nevine
Tvoje i moje
Kristali nepropusni
Neuhvatljivi
Napadat će i nestati
Mi ćemo pamtiti
dan kad je padao snijeg
PATETIKA
Oblačim patetiku
kao bež kostim od šantunga
(skrivam izgrebene noge
od spuštanja prečacima) i šešir od grimiza.
Nošena patetikom pojavit ću se
iza okuke, pod stijenama, nad morem,
jer moram vidjeti onaj tren
kada snijeg napada sve do obale
i neprohodan je život osim tvoj mali dio,
u kojem sjediš i sjediš i sjediš i gledaš u vodu.
Ako svučem patetiku samo smo figure što plutaju
pod suncem nesposobne da ga maknu sa zenita
i što se više trudim i odlazim, sve sam dublje ukopana
kao kornjača u pijesku, u patetično beskrajnoj trusnji.
JESEN U GRADU
Neporecivo lijepa,
raskošna ako i dolazi
u oblacima iznad pobranih
šuma kestenova, razlijeva radost.
Djeca plešu jesenjom ulicom.
Krošnje lijepe se za trenutke
žuto crvenim bljeskom.
Kao mirna voda zvuči njeno ime.
Sakupljam obilje jeseni
kroz zamućenost tramvajskog prozora,
dok mi mladići, crnomanjasti stranci,
oslobađaju mjesto s osmjehom.
Radujemo se darežljivoj jeseni,
možda posljednjoj iz koje nismo prognani.
ŠTO BIH MOGLA POŽELJETI VIŠE
Što bih mogla poželjeti
više nego da budem
po tebi oblikovana.
Lijepa i čedna,
nježna i bijela.
Sva od rosne paučine,
nedokučiva, komplicirana.
Od neuhvatljivosti stvorena
za tvoje prikazivanje.
U tvojoj odsutnosti
boravit ću
u spremištu kućanskih aparata,
među praktičnim stvarima
o kojima ne pjevaju pjesme,
u nekom usisivaču
punom moljaca,
odkuda ću iščahuriti
kao tajanstvena leptirica,
kad budeš poželio.
Potvrda tvoje muškosti.
