Dobro se sjećam toga zimskog podneva, prozirnog hladnog dana, čitavih jata svraka na golim
granama drveća u parku kod Jugodrpa. Bila je veljača 1961., sjedio sam u kavani Manjež i
dulje od sata čekao svojega pajdaša Torija. Pribojavao sam se da nije prošle noći, nakon što
smo se u kasne sate rastali u kavani Skadarlija i dogovorili sastanak u Manježu, u jedanaest
sati, negdje zaglavio ili napravio skandal, što je počesto činio; njegova su napijanja bila
samoubilačka, pa sam svaki čas pogledavao na sat i kroz staklenu stijenu čekajući ga da se
pojavi ili barem pošalje glasnika da bih doznao što je s njim. Kad god bi zazvonio telefon kod
šanka, obuzela bi me strepnja. Naše prijateljstvo bilo je jače od krvnog srodstva, mi smo čak u
jednoj oporuci išli toliko daleko da smo istaknuli kako se naši potomci ne bi smjeli ženiti
između sebe; bilo bi to rodoskvrnuće. Iako smo taj zavjet napisali u stihovima, nije to bila
samo dosjetka ili razbibriga, nego i naše uvjerenje, naš pečat prijateljstva. Torijeva braća,
blizanci, znala su reći da su ljubomorna na mene, jer sam im preoteo brata. I nakon duga
čekanja ugledao sam ga kako izbija iza kazališta; na sebi je imao crni šešir s velikim obodom i
dugački grombi kaput, a na rukama kožnate rukavice, to je bio moj poklon, pošteno sam ih
zaradio u jednom skladištu Crvenog križa gdje me, s ulice, odvukla postarija magacionerka i
rekla mi, “Ako bude dobro, ako me zadovoljiš, možeš izabrati što hoćeš s ove gomile”, pa
sam pred zoru, čim se razdanilo, počeo rovati po hrpama stare robe, bila je to mahom dječija
roba, pa ipak sam pronašao te rukavice točno po mjeri Torijeve male ruke i kratkih prstiju, a
za sebe sam iskopao duguljastu torbicu s remenom na kopču, te još i kratkom drškom, mogla
se nositi obješena o ramenu ili u ruci, a u nju bi stalo par knjiga, bilježnica i pisaći pribor.
Vrlo lijepa torba, s nekoliko džepića; u jednome sam pronašao malu olovnu kuglu, nisam je
vadio niti previše zurio u nju, sve više sam vjerovao da ima neko značenje ili nosi simboličku
poruku, ne baš onu o kojoj je Tori raspredao kao olovu samoubojstva, prije bih rekao da je ta
kuglica nekomu služila kao amajlija. To je inače bila američka roba, pa ako je toliki put
prevalila, a olovna kugla nije ispala, onda se taj obični predmet ušuljao i u moj život, čvrsto
sam ga prigrlio i čuvao, to prije što olovo u simbolici ima značenje “preobrazbe u duh”, a ne u
smrt, kako je Tori govorio.
“Što će ti ta torba?” upitala je magacionerka brišući se ručnikom koji je potom bacila na hrpu
prljavog rublja. “Imaš li nešto staviti u nju?” upitala je.
“Imam. Svoje rukopise”, rekao sam.
“Kakve rukopise?”
“Ja sam pisac.” “Ne zajebavaj me”, rekla je. “Pisci su gospoda. Ti si kurvar. Jebeš starije žene za torbak i
rukavice”, rekla je i počela se cerekati gurajući me prema izlaznim vratima.
Tori je veselo skakutao stazom kroz park, pokatkad bi zastao ispod nekog drveta i prislanjao
uho na stablo; što li je osluškivao, zar se imalo što čuti u gluhom vremenu, ili se samo ludirao,
onda bi poskočio da dohvati najnižu granu, s jedne je prhnuo zaleđeni prah i to ga je otjeralo,
pa je požurio prema Manježu. Lijepo je kad netko tako vedro dolazi, makar i s velikim
zakašnjenjem. Ušao je u kavanu, naklonio se gostima kao glumac na sceni, desnom je rukom
skinuo šešir, lijevu je stavio na prsa, potom je raširio ruke prema meni, pa sam ustao i zagrlio
ga, ostali smo malo dulje u zagrljaju, a čim smo sjeli, rekao je da se zadržao na probnom
snimanju, dobio je veliku ulogu u novom filmu Joce Živanovića Čudna devojka. Skinuo je
rukavice, pa je počeo trljati dlanove uz onaj šum suhe kože; odavno ga nisam vidio tako
ushićenog, ali ja sam bio suzdržan, a da sam bilo što rekao, prasnuo bi u smijeh, takve sam
scene i prizore već doživio. Sada sam otpuhnuo s njegova ramena biserje koje je tu palo sa
zaleđene grane. Skinuo je kaput i bacio ga preko naslona stolice, zagledao se u mene, a ja sam
u hipu prepoznao sjetu i tugu u njegovim krupnim očima, dok je vedrina bila hinjena; to mi
nije promaklo, u dušu sam znao svojega prijatelja.
“Dok sam čekao probno snimanje, napisao sam pjesmu”, rekao je Tori. “Ti znaš da me i dalje
muči ona olovna kuglica”, rekao je i pokazao mi zgužvani kockasti papirić na kojemu se teško
čitao njegov sitni ćirilični rukopis.
Neko nam je poslao iz Amerike
Možda Kafkin Karl Rossmann
lepu olovnu kuglicu
da prosviramo vlastiti mozak
ali taj dečak nije znao
da u ovom delu sveta
niko nema muda
da se odjavi sa svoje
zemaljske adrese.
Odmah sam mu rekao da je to njegova slabija pjesma, da je dobro što je zgužvao papir i što ga
nije potrgao; talent uvijek sumnja, ali ima pravo i na lošiju stvarčicu, samo te ko Boga molim,
ostavi se već jednom te olovne kugle, rekao sam, to prije što poezija nije samo misao ili
emocija, nego i prolepsa, anticipatio, jer nešto naslućuje i dodiruje tajnovito, predviđa ono što
će se dogoditi ili vratiti ono što se jednom već dogodilo. Zgužvao sam taj papirić, pomalo
ljutito. “Suzdrži se pisanja loših stihova”, rekao sam, ali papirić nisam bacio, nego sam ga
diskretno, da autor ne vidi, stavio u džep; to je moja stara navada čuvanje bezvrijednih stvari,
posebice svega što je pisano rukom. Naručili smo dvije kuhane rakije, imali smo novaca,
mogli smo i ručati, ali naš je nedjeljni ritual u Manježu bio kuhana rakija. I tek što smo se
kucnuli, “uzdravlje, za novu filmsku ulogu”, čuli smo vijesti s radija koji se nalazio na polici
iza šanka, do nas je doprla samo istrgana rečenica da je preminuo neki mladi pjesnik; njegovo
ime u tom kavanskom žagoru nismo razabrali, naš je stol bio podalje, uza staklo koje je
gledalo na ulicu i park, pa smo s čašama u rukama pohitali do šanka; valjda je ondje netko zapamtio ime pjesnika. Šankerica je rekla da ona sluša samo muziku i jedva čeka da prođu
vijesti, dok je konobar, stavljajući prazne čaše na šank, s nekom hladnom ironijom izustio da
mu se čini kako je danas upokojen neki hrvatski pjesnik, ako je Zagreb u Hrvatskoj, rekao je
seljački cinično. Mi smo stajali pokraj šanka pijuckajući svoju rakiju, a nakon male stanke i
krčanja iz radija, vijesti su nastavljene da je ruski Sputnjik lansirao sondu Venera 1 na
Veneru, a potom izjave političara o smrti nacionalnog heroja Patricea Lumumbe. Neki gosti
raspitivali su se o Lumumbi, zna li se tko ga je ubio i hoće li doći do građanskog rata u
Kongu? Tada se Tori okrenuo prema njihovu stolu, dobro ih je osmotrio i rekao: “Eto, ode još
jedan naš čovjek”, a potom se naklonio iskazujući sućut nepoznatim gostima; to je tako dobro
izveo da nisu osjetili ironiju. Časak kasnije, shvativši da njegov žalac nije pecnuo te ljude,
Tori je uzviknuo:
“Boli me kurac za Lumumbu i Afriku, zanima me koji je naš pjesnik preminuo!”
“Ja znam”, dobacio je čovjek u pohabanom vojničkom šinjelu na kojemu je lebdjelo perje kao
da je domaločas ležao u kokošinjcu, bio je zapušten, s riđom bradom i cigaretom na
otromboljenoj donjoj usni, stajao je uz šank i prstima lijeve ruke češkao bradicu, dok je
desnica bila stalno na poslu između cigarete i čašice klekovače. “Ako sam dobro čuo, mislim
da je preminuo mladi pjesnik Zmaj Jova Jovanović”, rekao je i počeo se cerekati.
“Možda imaju vijesti na nekoj drugoj stanici”, rekao sam i pružio ruku prema gumbiću radioaparata. “Ne, ne”, zavikala je šankerica, “ne diraj, jedva smo i to pronašli, to je stari aparat marke Kosmaj.”
“Kosmaj”, začudio se čovjek s riđom bradom i stavio još jednu cigaretu u usta tako da su
sada, kao kakve kljove, virile dvije cigarete na krajevima usana. “Kakav Kosmaj, šankerice
mlada! Od Kosmaja je ostao samo Kosmajski partizanski odred. Uspjeli su sjebati čak i tu
lijepu planinicu, taj brijeg naše tradicije, rodno mjesto Ivana Kosančića. Ali hvala Bogu, hvala
milosnom Bogu, ostao nam je Kosmajski partizanski odred. Kakav vojvoda Duča, kakav
Karađorđe, koji je popalio sve turske hanove u Sibnici, Drlupi, Rogači i Dučini, kakva lažna
historija pred junacima Kosmajskog partizanskog odreda koji nije postojao”, rekao je čovjek u
pohabanom šinjelu ispljunuvši onu jednu poludogorjelu kljovu, da bi drugu odmah pripalio, a
potom me vabio kažiprstom da mu se primaknem. Kada sam prišao, stavio je ruku na moje
rame i upitao me:
“Znaš li tko sam ja?”
“Ne”, rekao sam.
“Ja sam reinkarnacija vojvode Duče, pjesnik, boem i jedan od osnivača nepostojećeg
Kosmajskog partizanskog odreda. Za jedno piće reći ću ti koji je pjesnik danas odapeo. Za
jedno pišljivo piće tako značajna vijest. Može li?”
“Može. Samo da ne zajebavaš i izmišljaš.”
“Bože sačuvaj, pa to će se doznati već u sljedećim vijestima. Nisu pjesnici anonimusi i ne
umiru bez publiciteta”, rekao je.
Naručio sam mu klekovaču, a on je tiho izustio da mu je jutros rano javljeno u njegov kabinet
da se objesio naš mladi neosimbolist Branko Miljković, pokoj mu duši, rekao je i u cugu
trgnuo onu moju narudžbu, čašicu kleke. Prenio sam Toriju što mi je tip kazao, ali on je na to
odmahnuo rukom, ne vjeruje kavanskim grebatorima, “Znam ja to udbaško govno, to je
provokator”, šapnuo je Tori. Mi smo i nadalje stajali uz šank, polako smo pili kuhanu rakiju i dočekali nove vijesti. Patricea Lumumbu ubili su pripadnici separatističkog pokreta Katange;
o tomu je govorio neki politički analitičar, stručnjak za Nesvrstane. Zatim smo slušali
vremeplov, što se sve dogodilo na današnji dan, 12. veljače. I na kraju, doista se potvrdilo da
je vijest koju mi je pijanac prodao za čašicu kleke bila točna. Bila je to posljednja vijest da je
pjesnik Branko Miljković, dobitnik Oktobarske nagrade Beograda za zbirku poezije Vatra i
ništa, oduzeo sebi život, u Zagrebu, u svojoj dvadeset sedmoj godini. Pjesnik će biti pokopan
na Novom groblju u Beogradu, u utorak 14. februara.
“Svaka mu čast”, rekao je Tori. “Skidam kapu”.
Okrenuo se prema gostima u kavani i uzviknuo svojim snažnim glumačkim glasom da ustanu
i minutom šutnje odaju počast velikom pjesniku. Začudo, svi su to poslušno prihvatili, jedino
se vojvoda Duča uzvrpoljio na rubu šanka, odmaknuo se i rekao, “Da prostite, moram pišati”,
potom je oteturao prema WC-u. Nakon minute Tori je tiho izustio, “Slava mu”, gosti su
uzvratili istim riječima, sjeli i odmah nastavili čavrljati. Mi smo naručili još dvije vruće rakije
i vratili se za naš stol. Tori se počeo tresti i cvokotati zubima, pa sam ga ogrnuo kabanicom i
navukao mu rukavice na ozeble prste. On je gotovo cvokoćući govorio da tako okončava
pjesnik kad shvati da više neće isklesati iz vatre svog bića nijedan stih o smrti, rekao je. On je
iskrvario mnogo prije samoubojstva proboden spoznajom da je isto pjevati i umirati, rekao je.
Obojica smo poznavali pjesnika, Tori mnogo bliže, ali čak i da ga uopće nisam znao, vijest o
samoubojstvu, ma tko ga počinio, uvijek je u meni izazivala tjeskoban osjećaj, potištenost i
depresiju. Nisam se divio samoubojicama; nekako sam vjerovao da je teže i hrabrije živjeti i
da teži put ima više plemenitosti. Pa ipak, ne bih se usudio sa sigurnošću tvrditi da je baš tako;
između ta dva puta postoji izbor, iako oba vode u istom smjeru. Ili je i sam život
“samoubojstvo koje traje”, kako to veli jedan mađarski pisac.
Na dan pokopa bili smo dobro raspoloženi, “dva vedra prijatelja daleko od smrti”, kako je
govorio Tori. Među prvima smo stigli pred kapelu na Novom groblju; lijes, vijence i cvijeće
tek su unosili, pa smo nas dvojica zavirili i u druge kapele; u jednoj su “pojali” svećenici, dim
kandila otuda je izvirao, a širio se i miris tamjana. Za taj dan ja sam posudio lijepi crni kaput
od mojega drugara Erosa B., iako sam imao svoj mantil, u to vrijeme vrlo šik, malo je tko u
Beogradu nosio takav kroj, šivan je za mene u Teslinoj ulici u Zagrebu, postavljen kožuhom
na smičak, čim otopli mogao sam ga skinuti, ali svijetla boja toga ogrtača nije bila prikladna
za pogreb, odudarala bi u tužnoj povorci, tako da bi svi gledali u mene. Tori mi je darovao
jedan plitki crni šešir, dok je on nosio onaj svoj već glasoviti klobuk s velikim širokim
obodom. Obojica smo očistili i izglancali cipele kod uličnih čistača. Odavno nismo bili tako
dotjerani i namirisani. Hladan zimski dan nije nas ni dotaknuo. Torija je zabavljalo sve češće
skidanje desne rukavice da bi se pozdravio s onima koji su pristizali. Ja bih povremeno
zavukao nos ispod svog toplog vunenog šala. Prišao nam je jedan pjesnik, veliki cinik, neću
spominjati njegovo ime, živ je i čuvam ga, pokrio je dlanom usta i rekao da će ovo biti najveći
pogreb u povijesti književnosti ako dođu sve pjesnikove kurve. Nas dvojica nismo padali na
njegove jeftine štosove, pa nam je, uvijek gladan divljenja, okrenuo leđa i udaljio se do zida.
Ta nećemo baš danas, na pjesnikovoj sahrani, dokazivati svoju duhovitost ili svoj cinizam!
Pred vratima kapele stiskali su se jedni uz druge oni koji žele ući da bi izjavili saučešće; bila
je tu uža i šira rodbina, možda će mnoge od tih uplakanih žena u crnini ostati u kapeli
raspoređene posvuda oko lijesa. Sačekali smo da to jato čavki uđe u kapelu, pa smo polako krenuli. Čuli su se jecaji; pjesnikova majka izgovarala je riječi koje se nisu mogle razabrati.
Pridržavali su je s obje strane, a ona se naginjala kao da će svakog časa pokleknuti i pasti. Ja
sam još s vrata cijelo vrijeme gledao tu korotnu ženu; hoće li izdržati na nogama tako teško
breme, taj kamen ispraćaja vlastitog sina. Tori mi je pokazao i pjesnikova oca Gligorija, čika
Glišu; stajao je sa strane, kod uzglavlja lijesa. Bilo mi je žao što ga nisam ranije upoznao,
sada ću pokraj njega proći kao jedan iz mnoštva neznanih. Pa i njegova pokojnog sina znao
sam tek površno, sjedili smo nekoliko puta za kavanskim stolom, a na ulici smo se
pozdravljali tako što bi on skinuo svoj šešir, a ja kačket od tvida i lijepo bismo se razminuli.
Možda nekih šest-sedam tjedana prije smrti sreli smo se u zagrebačkoj kavani Korzo, ondje
sam se nalazio sa svojim prijateljima filmašima, kovali smo filmske planove. Pjesnik je čekao
nekoga, pa ipak smo kratko porazgovarali, a ja sam o tome susretu napravio jedan mali
poetski zapis. Tori je pak bio blizak s njim, imali su više ludih terevenki, spašavao ga je i
vadio iz blata; čak ga je jedne večeri na leđima donio do njegove male obiteljske kuće na
periferiji Beograda. Uza sve, Tori je znao napamet mnogo stihova “princa poezije”, kako su
Miljkovića zvali, često ih je govorio u krčmama ili na književnim večerima. Sada sam hodao
iza Torija, obojica smo bili gologlavi; šešire smo držali u rukama. Kako smo se lagano
pomicali, promatrao sam čika Glišu i zapazio da nije nikog zagrlio od onih koji su iskazivali
sućut, samo je otaljavao to što mora. Tori i ja zastali smo kod uzglavlja, a kroz staklo
prozorčića na poklopcu lijesa vidjelo se blijedo, bucmasto lice mrtvog pjesnika, njegov
razgolićeni vrat bez ikakvih tragova omče. Tori je spustio usne tamo gdje je bilo čelo
pokojnika, ali tek što bješe dotaknuo staklo jedan ga je čovjek otraga povukao, jer to nije
dopušteno, ne ljubite staklo, mladiću, nije potrebno, ako svi tako krenu prozorče bi se
zamaglilo i ne bi se vidio pokojnik, rekao je taj čovjek i narušio onu svečanu tišinu koju
uzdasi i jecaji samo pojačavaju. Ja se nisam ni naklonio, niti sam uopće rukama dodirnuo
lijes, a oni koji su dolazili iza nas samo bi zastali, poneko bi se krstio, dok je jedna nafrakana
dama u staroj astraganskoj bundi jeknula i kratko zaridala, možda je izustila, “slavo moja”,
tako sam barem čuo njezine nejasne riječi, potom se povukla u drugi red onih koji su stajali u
kapeli. Kada se Tori našao ispred čika Gliše bolno je izustio njegovo ime, a on ga je samo
blago odgurnuo prema supruzi i ostalima koji su primali saučešća. Tada se dogodilo nešto
posve neočekivano: Gliša me naglo privukao k sebi, čvrsto me zagrlio naslonivši bradu na
moje rame, “Ovo je zločin od Boga i od ljudi”, rekao je ne puštajući me iz zagrljaja, plačući
potresno na muški način. Bio sam začuđen zašto je baš mene izabrao da iskaže svoj jad.
Nisam imao nikakvu karizmu da bih mogao utješiti neznanca, ili ga primamiti da mi se
povjeri, a sve one tadašnje priče da me s nekim zamijenio bile su nelogične, jer i kasnije, za
cijelo vrijeme toga obreda, nikoga više nije zagrlio, a bilo je tu najboljih prijatelja njegova
sina. Ako se dobro sjećam netko me iščupao iz Glišina zagrljaja tako da sam se brzo našao
vani i pridružio se Toriju kod niskog zidića. Tu smo podulje stajali, a u više navrata peli smo
se na zidić da bismo bolje vidjeli što se dešava u kapeli. Dok je izjavljivao saučešće pjesnik i
filmski epizodist Drumski nije skinuo svoju crnu šubaru, a na izlasku iz kapele, valjda je
napravio neki nespretan korak, šubara mu je spala s glave, ali on ju je nekako ulovio i zadržao
u rukama. Kada je prošao pokraj nas rekao je da Branko nikad nije bio ljepši nego danas na
odru. Tori je tada isklesao stih da smrt proljepšava pjesnike.
Priticao je svijet na glavnu kapiju, bilo je mnogo poznatih lica iz javnog i kulturnog života, ali
neće svatko stići iskazati sućut ucviljenim roditeljima, jer povorka kreće točno u 16 sati. Jedan zadihani čovječuljak, gologlav na zimi, s pramenovima kose koji su tek djelomice
pokrivali ćelu, prišao nam je tako usplahireno kao da je zakasnio na neki događaj od životnog
značenja, na nešto što ga je mimoišlo i ostavilo u njegovu malom i tužnom svijetu. Oči su mu
suzile, a s vrha nosa bješe se izdužila jedna kapljica kao tanka prozirna igla leda. I upravo se
meni obratio taj uznemireni čovječuljak i pitao me tko će nositi ordenje.
“Ordenje?” začudio sam se.
“Zar nije pokojnik nosilac nekoliko ordenja”, upitao je.
“Ne vjerujem”, rekao sam.
“Bila bi mi velika čast nositi na jastučiću njegovo ordenje”, rekao je.
“Njegovo je ordenje od rana i modrica”, rekao je Tori. “Sam će nositi vlastito ordenje ispred
vlastitog lijesa”, rekao je.
“Ali meni je obećano da ću nositi ordenje pokojnog generala Miljkovića”, rekao je.
“To vam je tamo, treća kapela”, rekao sam.
“Aha, tako, hvala vam”, rekao je čovječuljak i odskakutao prema kapeli.
Nas dvojica, kao kakvi ekscentrici s crnim šeširima, bijasmo privlačni za sve one koji su tuda
morali proći, a i poznavali smo mnogo ljudi iz umjetničkog svijeta, bome i podzemlja; ta i
sami smo bili dio oba ta isprepletena sloja. Kod nas se zakratko zadržao školski drug Branka
Miljkovića, također talentirani pjesnik zvani Rade Krleža; zajedno su pohađali nišku
gimnaziju i djelovali u literarnoj sekciji Njegoš.
“Znate li da su pokojnika dovezli vojnim kamionom”, rekao je Rade Krleža. Mi o tome nismo
ništa znali, a bilo nam je svejedno kako je lijes dopremljen iz Zagreba. “Razmislite malo,
pjesnik i vojni kamion, to nije slučajno i nije bezazleno, sve je isplanirano, ubojstvo i
samoubojstvo”, rekao je i uputio se tamo gdje je stajao njegov zemljak Ognjen, a kako nismo
shvaćali skriveno značenje vojnog kamiona, za nas je to bila samo neka čudna metafora, to je
ponukalo našeg sugovornika da se nakon par koraka vrati i privuče naše glave do svoje kako
bi nam što povjerljivije saopćio tajnu koju je nekim čudom znao: “On se nije objesio, Udba ga
je ubila”, rekao je i ostavio nas da o tome sami razmislimo i donesemo neki svoj sud. Tori je
to odmah opovrgnuo, “Čisto je jedino samoubojstvo, sve ostalo je dnevna prljavština. Još se
nije ni ohladio, a već kaljaju i osporavaju njegovu lucidnost”, rekao je Tori tako jetko, a
istodobno i nemoćno, kao kakav povrijeđeni čuvar neke svetinje koju rulja oskvrnjuje pred
njim. I ja sam stajao uz Torija i njegove misli o čistoći samoubojstva kao izbora, unatoč tomu
što sam bio daleko od takvih razmišljanja. “Ovdje sa radi o duši”, rekao je Tori. Uostalom, na
sumnje i dvojbe imaju pravo jedino roditelji čak i kad točno znaju što se dogodilo s njihovim
djetetom. I kad čovjek vlastitim očima vidi nečije stradanje uvijek pomisli da se moglo sve
drukčije dogoditi.
Najednom je u kapeli kao u košnici zabrujalo mnoštvo glasova, jecaja, plača i teških bolnih
uzvika, što je značilo da se iznosi lijes, da se cijeli taj korotni skup pomiče i premješta ispred
kapele gdje su čekala mrtvačka kola. Pjesnikova majka nije pristala da je posebnim autom
odvezu do parcele i groba, da bi ondje na stolici sačekala povorku koja će gmižući stići do
odredišta. Noge su je boljele, od ranog jutra stoji, ali bila je uporna, čak je i podviknula, “ne
odvajajte me od mog djeteta”. Pomagale su joj dvije jake mlade žene dok je hodala iza lijesa i
mrtvačkih kola. Većina ljudi koja se našla u povorci znala je poneki pokojnikov stih, pa su
oko nas brujale lijepe riječi. Ne sjećam se da je netko pokopan u takvu ozračju; stihovi su zvučali kao da su pisani za taj dan. Svaki taj stih spajao se s pjesnikovom sudbinom, čak i
jednostavni stih poput onoga moj je završen dan, sada je imao neko više značenje i dopirao je
do najtvrđeg srca. I ja sam bio glas u tome zboru, član toga orkestra. Imao sam potrebu više
puta izustiti stih: Psi me recituju i gluve poljane, a kad god sam ga izustio, okrenuo bih se
prema lijesu kao da me mrtvi pjesnik čuje i mirno odlazi jer je pogodio da će njegovu poeziju
svi čitati, makar samo na dan pokopa. I kad je tijelo spušteno u raku, kad su zabubnjale prve
grudice zemlje po sanduku, a primjerak knjige Vatra i ništa odletio u grob, slavni glumac
Ljuba Tadić izgovorio je posljednje oproštajne stihove:
Mene ničega više nije stid
klonu sunce preko sveta…
I doista, zubato ledeno sunce u veljači naglo je skliznulo i nestalo na sivom smrznutom nebu.
Nekih tjedan dana kasnije pao je veliki snijeg, pa su neke zakazane sahrane odgođene za dandva.
Tori je odlazio na groblje, a tek nakon tri pokušaja uspio se probiti do Brankova humka.
Pričao mi je da je to bila mala uzvisina, jer je hrpu vijenaca i cvijeća snijeg uobličio u
brdašce, a kako je mrznulo, to je ubrzo postalo nepristupačno i sklisko brdašce učahureno u
tvrdu snježnu skramu. Svi oni koji su opsjedali grob da bi zapalili svijeću za pokojnikovu
dušu, morali su pomagati jedni drugima, to prije što je svatko želio da njegova svijeća gori na
vrhu toga otočića. Mraz nije popuštao, a to snježno brdašce, izbušeno i načičkano svijećama,
sve više je nalikovalo izrešetanom bunkeru. Posvuda bijahu ostaci svijeća, tankih crnih fitilja i
naslaga istopljenog voska. Bilo je mirno, ništa se nije događalo, samo bi neka grana pokatkad
škripnula, a s nje bi prhnulo nešto malo snježne prašine.
