[navodni kraj svijeta]
Naglo nestaje ljudi u selu. To je činjenica i nije činjenica. Nitko ne provjerava. Kao da su opet mračna vremena pa netko dolazi i odvodi ljude tijekom noći, a nisu, uvjeravaju nas, ta mračna vremena, opet je dobro, kažu. Vrate se ti ljudi, viđa ih se, da, ponovno sve tegle u najlonskim vrećicama, i onda porazmjeste to malo imovine po kući koju su s mukom obnovili, a njihov život naizgled zasvijetli i zacvrkuta. Premda cvrkuću uglavnom hrapavim staračkim glasom. Bebe tu radosno ne plaču, ne plaču uopće, a starcima nitko pažljivo ne briše guste osamljeničke suze. Netko potom nadobudno kupi traktor, izore polje, zasadi lješnjak, kukuruz ili borovnice, zaplamsa maleni topli život. A je li to korov ili nešto ipak raste ondje na polju? Katkad, nekoga se može ugledati kako ogrnut gunjem zamiče za ugao kuće, a pojavi se tako u proljeće i dim na brežuljku ispod šume, krave mašući glavama polako gegaju cestom, dobro je, lijepo je, uvjerava nas i Ivica Prtenjača.No jutros je nešto prije zore tim istim putem otišla skupina nekih čudnih seljaka, ovaj put bez najlonskih vrećica, zapravo bez ičega, i još goli golcati poput Boschovih likova iz njegova vrta užitaka. Kada su napokon stigli na kraj sela, bar su tako pomislili, ondje su navodno našli kraj svijeta. Bar ako ga se tumači kao ravnu ploču, gigantski frizbi koji se lagano kotrlja svemirom. A ta skupina seljaka kao da je odlučna u nakani stala na rub bazena pa skače te skače u tu crnu prazninu, a nitko da im kaže kako u tom kozmičkom oceanu uopće nema vode.
[debbie harry]
U mrtvom rukavcu sela živi Debbie Harry, tužna raskuštrana plavojka rođena u obitelji roditelja koje je Bog zaboravio, a država nije znala što bi s njima. Kao dijete preživjela je još neutvrđenu bolest zbog koje je neobično polako otvarala očne kapke, a čemu stanoviti muškarci nikako nisu mogli odoljeti. I još je usto ostala napola pismena i napola bistra. No jedno je sjajno znala – pjevati pjesme koje su išle ravno u srce. Nazovi me, Maria, Nedjeljna djevojka … Pjevala je dok je muzla njihovu jedinu kravu, pjevala je dok je kupovala kruh u dućanu, pjevala je dok je golim rukama brala koprive za svinje.
Jednom sam imala ljubav i to je bilo žestoko
Uskoro se ispostavilo da ima srce stakleno
Činila se pravom, samo da bih shvatila
Nije bilo povjerenja, ljubav je nestala
Jednom sam imala ljubav i bila je divna
Ubrzo sam shvatila da sam izgubljena
Činila se pravom, al’ bila sam tako slijepa
Nije bilo povjerenja, ljubav je nestala
Udala se gotovo još kao djevojčica, pomalo na prepad, ni sama nije znala kako se to zbilo, a do punoljetnosti već je bila sama. Muž je pobjegao, roditelji ubrzo pomrli. Od samoće spasio je rat, otišla je u Njemačku. S novcem zarađenim tko zna kako, vratit će se iz gastarbajterstva i začeti novu obitelj. Naravno da nitko nije znao da je ona Debbie, svi su je znali kao Maricu. Iskopavajući krumpir na polju u jesen tiho bi znala zapjevati, no samo bi zaista dobar poznavatelj pop glazbe u tom pjevušenju jednoga tugom razderanoga grla mogao prepoznati elemente pjesme Srce od stakla. A drvena joj se kuća, dar Savezne Republike Njemačke, tad nagne kao kosi toranj u Pisi i nikad više ne progovori.
[zvjezdani biciklist]
Kada okreće pedala, kao da pokreće zimsko zvjezdano nebo – zvijezde se beskrajno sporo pomiču, a to što pred sobom imaju cijelu bogovetnu noć samo im još više ide u prilog. Vidio sam ga kod lipe u Gupčevoj, tamo gdje je autobusna postaja, gdje je nekoć bio i kiosk i svježi miris Alana Forda i Bleka Stene, ravno iz tiskare. To što radi taj čovjek na biciklu gotovo nepristojno iskušava zakone fizike – je li moguće toliko sporo okretati pedala, voziti se gradom a da bicikl ne stane, slomi se njegov mlaki otpor zraku kroz koji se probija, i on klone na pločnik, a taj se pad uopće ne zabilježi kao pad? Ili je možda riječ tek o njegovu disanju bez disanja (oni koji bi bili s njim u društvu nisu mogli ne zapaziti da on gotovo i ne diše), tri udisaja u minuti, isto toliko punih okretaja kotača? To kretanje, naoko ničim ometano, pogoni se unutarnjim mirom i skladom, onako kako se u njemu pod tim njegovim kaubojskim šeširom svakodnevno slažu i preslaguju misli. Kao da ga ništa ne dotiče, nikakvi prijepori ni sukobi, tko god da s njim razgovara mora znati kako uranja u posebnu dimenziju vremena i da postoji mogućnost da u tom krajnje usporenom vremenu i ostane, da više nikad ne pronađe izlaz iz njega i spasi se skokom u vrijeme-planinski potok, vrijeme-rijeku, vrijeme-Dunav … Samo ti pedaliraj, kažem dok me naizgled pretiče kod mosta, a to njegovo pretjecanje čista je kontradikcija zato što je nemoguće da ikoga pretekne. „Koncepcijom sporog vremena“ on otkupljuje od povijesti sva ona mračna i tragična događanja u koja smo se prebrzo zaletjeli jer nismo imali od koga učiti, bolje rečeno, ni od koga nismo htjeli učiti. Ali nije kasno, ne, još nije, eno ga na biciklu, još nije sišao, još nije spustio noge s pedala, blizu je parka, a još nije stigao na svoje odredište (a i nema ga, je li?). Još nije kasno da mu se pridružimo, pa zar nije on kao onaj čarobni frulaš iz Hamelina, samo što on nikad neće zasvirati u frulu, samo će polako okretati pedala, a slijedit će ga svi oni kojima se život ionako previše usporio u ovome gradu da je postao jedva zamjetan pa jedan po jedan u dugoj koloni napuštaju grad.
[jezivi jozo i ćopavi ćoro]
Jozo ima šiltericu, i mornarsku majicu, i kratke hlače, i višak kila, i kuću kojoj je zaboravio adresu. Jozo je naš optimistični prorok, i kad grlenim glasom vikne Dobar daaan, dobar daaan!, to vikne kabasto dijete od četrdeseeetak godina, pa se nespretno okrene na petama i nasipom hoooda unatraške istodobno u ruuukama premećući štaaap kakav nose i mažoreeetkinjeee. Dobar dan, uzvraća mu malo poslije Ćoro, koji poslije kiše redovito bere mlade koprive na nasipu, zar nije danas baš dobar dan? Jozo malo zastane pa ispali: Dobar sam, dobar sam! A Ćoro se nato u koprive strovali.
[pogo na pigiku]
U sjeni hotela podno brežuljka koji će uskoro u eksploziji tajnog skladišta oružja biti srušen je curak, izvor, a uz njega reljef što prikazuje bračni par još iz rimskoga doba. Lijep bračni portret, uokviren nekom vrstom pletera. Sve se između njih dvoje već davno bilo poravnalo, nestale su sve nesuglasice, zato su i bili spremni da tisućama godinama miruju jedno pored drugoga očiju uprtih u svakodnevicu nekih drugih ljudi – brkata muškarca koji je čučnuo da natoči vodu prije odlaska u vinograd, djece koja vodu piju iz svojih skupljenih ručica, biciklista koji je zastao da napuni svoju bocu. Kada su krenula nova ratovanja, taj se par jednostavno i bez mnogo premišljanja vratio u dubinu svog kamena, što da sve to ponovno gleda, ta nagledali su se stoljećima, a reljef je potom potpuno iščeznuo, vratio se u svoj početak, ponovno postao tabula rasa. Na tom je mjestu još neko vrijeme bila kamena gromada prekrivena lišajem i mahovinom koji su je nezaustavljivo izjedali, no onda ju je netko teškim čekićem ili maljem razlomio na manje komade i ugradio u temelje kuće koja će, treba li to uopće reći, u ludo doba noći plesati svoje poganske plesove.
[kerber, zvali su ga kerber]
Kerber, zvali su ga Kerber, bio je mnogoglavi pas, čuvar javnog vecea na plaži tokom ljeta. Navodno ga zovu »okrutnim psom Hada koji ima glas poput zvuka bronce i pedeset glava«. No nisu ga niti jednom čuli. Kao da Kerber bezglasan ide svijetom i dovodi ga u red. Niti su vidjeli sve te njegove glave. Zapravo ima samo jednu, no ona se doima jednako opasnom kao da ih ima tri. Mitovi dolaze i prolaze, Had je onomad bio jedino mračno mjesto, mjesto jeze. Sad ima mnoštvo takvih mjesta u svijetu. Gejmerski saloni, naprimjer. Kerber, naizgled krepak starčić u dobroj formi aboridžinske prosjede brade vječito šuti, ležerno se premješta iz hladovine na sunce, izlaže svoju ljetnu broncu. Jeste li ga čuli govoriti? Naravno da niste. To još nije zabilježeno. Njegova je dužnost oštro paziti da nitko ne umakne iz javnog vecea a da ga nije ostavio u najboljem redu. Čim netko izađe iz vecea, Kerber iz prikrajka uleti kako bi provjerio. Sve mora biti besprijekorno. Kerber pazi da je boca dezificijensa puna, da nitko ne može u njega poslije upirati prst i govoriti kako se bolesnik zarazio upravo u veceu koji je on nadzirao. Mediji bi govorili o još jednom slučaju pojave korone, plaža i čitav grad u trenu bi opustjeli, grad bi bankrotirao i uskoro bi ga zatrpala kalvinovski gusta i neprozirna prašina. Zato Kerber dobro pazi da se jasno zna razlika između podzemnog i nadzemnog svijeta. Tko god uđe u vece uđe zapravo u podzemni svijet i nije zajamčeno da će se poslije opet vratiti u nadzemni svijet. Nedavno je jedno gologuzo dijete smijehom junački svladalo Kerbera bez oružja i odvelo ga na lažinu ispod romaničke crkvice gdje je Kerber krotko legao i zaspao. Kada je ponovno ugledao sunčano svjetlo, sam je sebe uvjeravao da ga je onamo odvukao neki snagator koji se predstavio kao Heraklo. Što je dalje bilo, ne zna se, ljetna je sezona minula, a s njom se u nepoznatom pravcu izgubio i Kerber, među domaćim ljudima znan i kao Psoglavac. Navodno živi „negdje istočno“, ali ni to još nije potvrđeno.