Čišćenje
Žena od šezdesetak godina ušla je u naš stan i čistila ga tako revno da je ubrzo ušla u područje metafore, i kad sam kasno poslijepodne ušao u stan – „kao nov“ – lako sam pao u vrijeme, i sve što više nisam htio da mi se događa događalo se ponovno, sve do izbavljujućeg trenutka kada je na vrata pokucala ta žena umorna lica – premda tad nisam znao da je riječ o istoj budući da sam je vidio prvi put – i rekla da ju je moja supruga naručila da nam očisti stan, povoljno, 30 kuna na sat. Otvorio sam vrata i pustio je unutra ne znajući što će mi se uskoro dogoditi. Und so weiter. Und so viel zurück.
Dvije liepe plavke
Bile dvije dugoljaste plave šljive koji su htjele biti okrugle pa su se seksale svako popodne poslije povratka s tržnice. Ondje su povazdan lijeno ležale na hrpi s ostalim beznadnim šljivama. Dok su druge šljive širile defetizam, davale sarkastične ili pak cinične komentare, naše dvije šljive su se seksale. Dok su poslije seksa ležale u mraku hladnjače na zelenoj tržnici, ona okruglija reče manje okrugloj: „Ako preživimo sutrašnji dan na tržnici, obje ćemo biti savršeno okrugle! A onda, tko vas šljivi!“
Vojnik bez lica
Nitko ne zna vojnika bez lica, a od kobnoga dana čak ni on ne zna tko je. Je li to tužna priča ili je sretna ali s „felerom“ nitko nam ne umije kazati. Zato tog vojnika bez lica svake nedjelje izvodimo na ručak, govorimo mu kako nam je na poslu, što je novo u obitelji, kakvi su nam planovi, a on se samo zadovoljno smije i kima glavom. Poslije po običaju plati račun, a onda šutke pješačimo kući.
Ruka
Ispružio sam ruku i gledao kamo će otputovati. Izgubio sam je već iza ugla unatoč tomu što sam brzo za njom trčao, no malo poslije pojavila se iza jednoga stabla ne znajući da sam je upravo ondje radosna lica čekao i ispružio ruku da se rukujemo.
Nevjerojatno lako rješenje
Troje ljudi bilo je nepodnošljivo, nisam ih nikako mogao podnijeti, sa mnom ih je bilo četvero, a bi li bez mene bili nepodnošljivi – nisam znao. No kada sam jednom od njih izglancao cipele, nazuo ih je i otišao. Dvoje koji su ostali bili su još nepodnošljiviji. Žena se cijelo vrijeme pozivala na Bergmana, a njezin navodni muž na Meg Ryan. Zašto Meg Ryan? Zato što on ne podnosi da mu mrtvi popuju ma kako im riječi bile žive. Ali Meg Ryan?!? Meg Ryan poslije plastične operacije? Kad je Meg napokon stigla, navodni muž žene koja se pozivala na Bergmana odmah je otišao s njom. I tako smo ostali nasamo, ljubiteljica Bergmana i ja. Ne znajući što bih započeo, čučnuo sam da joj izglancam cipele, no ona mi je šapnula: Nemoj, dušo, jer otići ću i ja. A napokon smo sami.
Dvoboj s Cioranom
Ah ti Rumunji što nemaju novca da odu na ljetovanje pa u podrumima umjesto kanistara s benzinom čuvaju svoje dnevnike u tisućama bilježnica ispisanima sitnim a kvrgavim rukopisom! Ah taj mrak i vlaga! Ah ti usahli krumpiri i miševi!
Pokušaji da se ne uspije biti terorist
Koliko god se trudio da ne postane terorist u tome nije uspijevao iz bar jednog razloga – već je bio terorist. Tako je rečeno. Neobično dobar i uljudan susjed, svi se u tome slažu, i Ana, i Slavko i Marija, svatko za njega ima samo lijepe riječi. Profesor geografije omiljen među učenicima. Pun zanimljivih priča koje voli podijeliti s drugima. Toplih očiju, riđe bradice, mršav, uvijek u trapericama i kariranoj košulji. Često komentira zapuštenost zgrade i predlaže zanimljiva no nerealna rješenja. Jednoj je starijoj gospodji još prošloga tjedna pomogao na treći kat nositi dvije velike vrećice iz mesnice – vjerojatno zalihe za Božić i doček nove godine. Kad su ga jednom prilikom vidjeli ispred lifta kako na koljenima pere pod nemalo su se začudili, čak i zaprepastili i inzistirali da ustane i okane se toga ponižavajućeg posla, pa nije on napravio te gadarije. No on se lakonski oglušio na njihove rečenice, nešto je promrmljao i nastavio. I to bi bilo to, ne znam zapravo što je bilo s njim – je li on je zaista terorist kako kažu ili nije. Nije to lako doznati, a već na njega pada nepovratna stigma. A ni nositi vrećice s mesom na treći kat ili ribati pod nije lako. Vas nisam vidio!
Majstori
Jutros sam, kao što je bilo dogovoreno, pustio majstore u kuću. Dva starija i jednoga mlađeg. Šegrta. Odmah prionuše poslu, ne otežu praznim pričama uz čašicu rakije, tu su da ugrade nove prozore, kažu unoseći prozore u spavaću sobu. No, čim se povukoh u svoju sobu, začuh lomljavu, kao da demoliraju stan. Otškrinuo sam vrata sobe u kojoj rade. Sve normalno, mlađi upravo dodaje prozorsko krilo iskusnijem kolegi. Nasmiješih se ne rekavši ništa i zatvorih vrata. Čim sam se vratio i sjeo za stol kako bih nastavio s radom opet začuh lomljavu , a ovaj put i galamu, zvuke ljute prepirke. Ovaj put potrčah ne bih li ih uhvatio „na djelu“. U sobi, opet mir, prozor je već ugrađen, majstori prekriženih ruku sjede i zadovoljno ga promatraju. Stariji se majstor već bio pripremio da zapali cigaretu i ispuši je nalakćen na prozor, ali ju je nabrzinu ugurao u džep čim sam otvorio vrata. „Što se događa?“, htio sam znati. Najmlađi zine da izusti odgovor, ali odgovor je, prijatelju, istog časa odnio vjetar.
Neposlušna ruka
J.K. je cijeli život ispisivao bilježnice gusto zbijenim rečenicama, slično kao i E.C., i R.W., i F.K. Ono što je kao svoju želju istaknuo F.K, požurio se istaknuti i E.C. Ne objaviti – uništiti, spaliti. Pa ipak, bilježnice su uredno posložene u ladici čekale neposlušnu ruku koja će ipak učiniti ono što je trebalo učiniti, a s one strane, u golemoj čekaonici, prolomit će se pljesak iznevjerenih.
Ljubav života Michaela Krügera
Imao sam djevojku iz Agrama, najveću ljubav svoga života, ali njoj se nije sviđalo to što sam svuda hodao u trenirci. Vukla me je na plesnjake, ali ja nisam htio ići, bio sam beznadno loš plesač. Htjela me naučiti govoriti hrvatski, htjela je da joj u ponoć čitam Krležu, ali samo sam uspio promrmljati krž, krž, krž. I potom se okrenuo na drugu stranu kreveta i zaspao. Sanjao bih potom da imam djevojku iz Sarajeva, a ona me učila govoriti po bosanski, htjela je da joj ujutro uz kafu čitam Andrićevu Prokletu avliju, a ja sam samo ponizno lajuckao av, av, av. A kada sam se uz krik probudio, kraj mene je opet bila ona, djevojka iz Agrama.
Žene koje vežu i odvezuju čvorove
Žena koja veže čvorove stoji uz rub vaporetta, a kad on dodirne obalu vješto baca uže i mota ga oko dvaju stupića na vaporettu i ograde u pristaništu. Dok su čvorovi čvrsto zategnuti putnici se osjećaju sigurnima pa s vaporetta stupaju na čvrsto tlo. Tad s obale druga skupina putnika ukoračuje, i čim ta žena odveže uže vaporetto opet krene, a u njima se zaljulja kao za nevremena, jer svako je vrijeme nevrijeme, bar dok su uzlovi razuzlani, a žene koje vežu i odvezuju čvorove prekriženih ruku zure u pučinu.