Kuća
Otkrio sam svoju kuću, tako jednostavno, a dugo je, predugo trebalo. Da me nije malo stid, možda bih bio i uskliknuo – imam kuću, skućio sam se, ali urođena bojažljivost vješto mi je zašila usta, ništa nisam rekao. Usne su bubrile, htio sam nešto reći, bio je to snažan doživljaj. Detalje vam ne mogu reći. Osim da, tako je, pogodili ste. To je kuća bitka. No o ostalome moram šutjeti. Oprostite, križamo ovo „moram“. O ostalome se šuti. Tako. Ionako sam dovoljno rekao. Što rekao, izbrbljao se. Paf, opet sam ostao bez kuće!
I
Hodao sam po crti a onda se odjednom našao ispod crte. Bile su tu još i gumica i olovka. Od straha pred gumicom olovka je stala ubrzano disati i drhtati, špica joj je sve više tupjela, sve dok nije nestala, a olovka postala tek obično stablo bez krošnje, i ja bih se možda lako sakrio iza njega ali sam se pišući prekomjerno udebljao – dok pišem gutam pečene krumpire, i čokoladu za desert, i strepim što će dalje biti tu, ispod crte.
Kraj prvog svjetskog rata
A kad je počeo? Imam li se vremena presvući? Renata mi je rekla da požurim.
Moja konzervativna svijest
Moja konzervativna svijest rodila se točno 12. srpnja 2017. godine kada sam zaključio da je na ovom svijetu ipak sve dobro i da bismo trebali biti zadovoljni. Svidjelo mi se to što mi je tada sinulo i nipošto se nisam htio lišiti toga zadovoljstva. No, uplašio sam se što će se dogoditi kad zaspim – što ako budem nešto ružno sanjao? I još da napomenem – u tom času, dakle u 11.29 pio sam Oranginu i gledao kako se muha udaljava od moje čaše.
More
Mi smo more najlonskih vrećica bacili u more.
Lektira
Paolo Coelho je čekao tramvaj. U 13.47 na uglu Šubićeve i Zvonimirove. To nikako nije mogao biti Paolo Coelho a izgledao je upravo kao Paolo Coelho. Imao je sve što i P.C. I zlatni lanac oko vrata i uredno potkresanu sijedu bradicu. Prepoznao sam ga upravo zato što nisam pročitao niti jednu njegovu knjigu. Da sam ga čitao, ne bih ga prepoznao, zato što bih znao nešto o njemu i bilo bi nemoguće da je 25. svibnja 2017 u 13.47 Paolo Coelho bio na uglu Šubićeve i Zvonimirove, i da mu je bradica bila uredno potkresana a zlatni se lanac klatio oko njegova vrata. Sve je moguće,od anđela do demona, pa ekonomista do političara, pomislih. Ali to je već napisao Paolo Coelho, nesretni Paolo Coelho iz Zvonimirove ulice, Zagreb, Hrvatska.
Minute prije odlaska na posao
Minute prije odlaska na posao provodim ispred Spara. Evo kako to činim. Dođem ispred Spara, približim se vratima i ona se automatski počnu otvarati. No ja ne ulazim već zakoračim unatrag, i vrata se stanu zatvarati. Tu radnju primicanja i odmicanja ponovim nekoliko puta. Gdjekad netko drugi uđe, kao da me pretekne, jedva se suzdržava da se okrene, da mi to dade na znanje. Gdjekad vrata samo prazno lamataju, kao drvena vrata na nužniku na opustjeloj plaži koncem ljeta. Gdjekad ja uđem pa brzo iziđem. Pa se slatko smijem – ta mi je malena prijevara najdraža. Za promjenu, gdjekad donesem štap ili veliki kišobran pa ga gurnem u pravcu vrata, a ona se otvore, pa guram i povlačim štap-kišobran, kao da u ruci držim veliku pilu i njome pilim stablo svog razuma. Kada se to naposljetku dogodi, taj pad stabla, koji nitko ne čuje, jer sȃm sam u šumi, odlazim na posao.
Tadijanović je još živ
Dragutin Tadijanović je još živ. Točka.
Kiša
Još nisam riješio problem kiše. Čim iziđem, ona padne. Uđem u kuću, prestane. Sa sobom uvijek teglim teški engleski crni kišobran. Uđem kod prijatelja u kuću, kišobran ostavim vani. Odlazim poslije dobre crne kave i razgledavanja njegove biblioteke. Na izlasku glumim da ne vidim svoj kišobran polegnut pokraj ulaza te brzo hodajući, trčeći, jureći odlazim doma ne bih li izbjegao kišu. Ulijećem u kuću s prvim kapima. Razgrnem zavjese i u polumraku zgusnuta neba tiho se cerekam.
Ljeto
Ljeto je i užasno vruć dan. No ništa lakše, premjestit ću radnju u zimski dan. Ali tek sam sad u problemima – trebao sam otići na bazen, tako to obično biva na vruć ljetni dan. U bermudama i bijeloj majici na kojoj piše Sonic Youth Goo Tour sa sladoledom u ruci trčkaram kvartom i izbjegavam ubundane susjede jer ne znam što bih im rekao. A Death Valley’69 svirali su tek jednom, drugog rujna 1990. u Dublinu. U Ljubljani nisu. L
Blagajnik
Sjedim za blagajnom i zamišljam kako umjesto litre ulja, dva jogurta, litre mlijeka, dviju čokolada, vrećice zobenih pahuljica, vrećice Franckove kave, svežnja mladog luka, salate u celofanu, dvaju patliđana, deterđenta za pranje suđa Čarli i vrećice Vegete prema meni nezaustavljivo idu riječi i riječi, rečenice i rečenice, u nepreglednu nizu, samo dolaze, naviru, bez stanke, zareza, ičega, zatrpavaju sve preda mnom, brišu sve iza, pa se tako više ne vide ostali kupci sa svojim košaricama obilja, ni police sa strpljivom robom, odjednom utihnjuje žamor veselih reklama i najava, spušta se tamna zavjesa, gušća od najave oluje uslijed dugotrajna sparna vremena negdje u tužnoj provinciji čije je početno slovo na B, i ja moram odatle, što prije, ustajem, odlazim, ali nešto mi ne da, ne, ostat ću.
Kamion
I došao sam tako i do kamiona zaustavljena na blagoj uzbrdici. U kabini nije bilo vozača. Jedino ako je unutra ali leži na podu poslije čina neviđena nasilja. Ili čina osamljena opijanja. Kamion je nemoguće izbjeći, a ja neodgodivo moram otići onamo kamo sam se namjerio, i upravo taj put vodi ispred kamiona zaustavljena na blagoj kosini. Svakoga časa kamionu mogu otkazati kočnice upravo onda dok prolazim ispred njega idući polako onamo kamo sam se namjerio.Desna mi je noga već malo „pobjegla“, zakoračila u sjenu što je baca korpuletna figura kamiona, no uspijevam je povući na vrijeme, ili sam bar uvjeren u to, budući da se kamion nije survao niz kosinu, nikakva se nesreća nije dogodila, a što ipak ne znači da neće. Još me neka nepromišljenost stigne gurnuti pred kamion, nekakav odveć opušten i lakomislen razgovor s, recimo, nepoznatom ženom koja je odnekud izronila i zatekla se sa suprotne strane kamiona, a njezina je pojava toliko zagonetna da ću, čim riješim tu golicavu zagonetku, naivno uletjeti u klopku i neću stići onamo kamo sam se namjerio.
