(“Dobro došli u Sarajevo”, Michael Winterbottom, 1997.)
Agresija i Hollywood
Agresija na Sarajevo je počela 6. aprila 1992. i trajala do 14. decembra 1995. godine. Tokom opsade pobijeno je 14 011 ljudi, od čega preko 1 600 djece. Pokolji u Sarajevu bili su dio kampanje terorisanja Sarajeva od strane srpskih snaga, VRS, JNA i paravojnih formacija, koje su Sarajevo držale u okruženju oko 1 300 dana, što je najduže u historiji savremenog ratovanja. Ipak, ovi podaci ne vrijede ništa, dok se ne pojave u holivudskom filmu i dok ih ne izgovori holivudski glumac. Tek tada, rat postaje globalno prepoznat i priznat kao autentičan. Među filmovima o ratovima na prostorima Jugoslavije 1990-ih, posebno mjesto zauzima film „Dobrodošli u Sarajevo“ Michaela Winterbottoma, kao jedini holivudski film o opsadi Sarajeva. Ipak, kada je u pitanju rat u BiH, na film o istom čekalo se predugo. Međutim, nakon nekoliko neuspjelih pokušaja bh. kinematografije da autentično prikaže stradanje njenog glavnog grada, potrebno je ponovo preispitati značenje Winterbottomovih „snimaka“ opsade Sarajeva, koje je danas, možda, aktuelnije nego ikad prije.
Nakon studija književnosti na Oxfordu i filma u Londonu i Bristolu, Michael Winterbottom se zapošljava kao montažer na Thamesu 1980. godine, a potom prebacuje na BBC, koji će u velikoj mjeri odrediti njegov najreprezentativniji rediteljski opus. Prvi radovi iz 1988. su dva dokumentarca o slavnom reditelju Ingmaru Bergmanu: „Ingmar Bergman: The Magic Lantern“ i „Ingmar Bergman: The Director“, a nakon toga počinje s televizijskom režijom nekoliko filmova od kojih je najpoznatiji za BAFTA-u nominovani „Family“ (1994). Winterbottom je jedan od onih reditelja za kojeg ne vrijedi kliše da stilski uvjerljivi filmski autori „uvijek snimaju isti film“. Naime, Michael Winterbottom je cijelu svoju karijeru snimao različite filmove, i u smislu sadržaja, i u smislu forme: od ekranizacija viktorijanskih klasika, preko naučne-fantastike i mračnih trilera o serijskim ubicama, do dokumentaraca koji tematiziraju rat ili njegove posljedice. Međutim, jedan stil u filmskom opusu njegove karijere se izdvojio kao specifičan i autentičan, nastao iz spomenute stilske nedosljednosti i raznovrsnosti. Upravo ostvarenje „Dobrodošli u Sarajevu“, iako ne i najbolji, predstavlja najvažniji film Michaela Winterbottoma, u kojem on počinje da istražuje odnos stvarnosti i njene medijske reprezentacije, preklapajući i miješajući arhivske i stvarne dokumentarne snimke sa fikcijom (režirane dokumentarne i igrane scene).
Historija može biti kul
Pitanjem odnosa stvarnosti i njene reprezentacije Winterbottom će se baviti u svim svojim narednim važnijim ostvarenjima. U filmu „Zabava bez kraja“ (2002), on ironično rekonstruiše događaje koji prate Tonyja Wilsona, mančesterskog TV novinara koji je vodio muzičku kuću „Factory Records“ i slavni klub „Hacienda“, poigravajući se tako s njihovom tačnošću i istinitošću. Prikazujući Wilsonovu saradnju s bendovima poput „Joy Division“, „New Order“ i „Happy Mondays“, film prati historiju britanske muzike od punka do rave-a. Ipak, Winterbottom u ovome ostvarenju koristi tek nekoliko stvarnih, arhivskih snimaka, dok sve ostalo možemo definisati kao pseudo-arhivski materijal koji je zapravo režiran, a koji nastaje kada fikcija, u službi stvarnosti, gubi svoje istinsko značenje i prelazi na drugu stranu. Winterbottom, na ovaj način, odričući se autentičnog historijskog prikaza, pokušava rekreirati jednu epohu, čineći je drugačijom ili, u ovome slučaju, više kul, od stvarne. On se ne trudi i ne želi da prikaže istinitu priču, već na duhovit i ironičan način kombinuje činjenice, tračeve, anegdote i izmišljotine o stvarnim ljudima i događajima. Tony Wilson, u izvedbi Stevea Coogana, obraćajući se direktno publici i rušeći „četvrti zid“, eksplicitno parafrazira slavni novinarski credo iz Fordovog Libertyja Valancea „When the legend becomes fact, print the legend!“
Gdje završava fikcija, a počinje stvarnost?
Nakon filma „U ovome svijetu“, u kojem prati dvojicu paštunskih dječaka koji ilegalno migriraju u Britaniju, napuštajući izbjeglički logoru u sjeverozapadnom Pakistanu, Winterbottom snima svoj najbolji film – „Put za Guantanamo“ u kojem ponovo ruši granicu između dokumentarnog i igranog filma, nudeći ovaj put i konačni odgovor o besmislenosti postojanja granica između stvarnog i režiranog u mediju kakav je film. Od 2002. godine, a nakon napada na SAD 11. septembra 2001. godine, dio američke mornaričke baze Guantanamo iskorišten je kao zatvor za sve one koji su barem po izgledu podsjećali na teroriste. Jedna od poveznica svih ili barem većine zatvorenika je bila to što su muslimanske vjere i to što su već godinama zarobljeni bez optužnice u onome što se potpuno opravdano može okarakterizirati kao američki koncentracijski logor. Međutim, od strane Američkih medija, ostatku svijeta je reprezentovana sasvim drugačija slika, ona u kojoj je postojanje Guantanama sasvim opravdano te u kojem se ne dešava ništa što je protiv čovječnosti. Winterbottom ovaj put svoju priču nalazi u ispovijesti trojice britanskih muslimana, Ruhala Ahmeda, Asifa Iqbala i Shafiqa Rasula, koji su nakon dvije godine provedene u Guantanamu u martu 2004. godine pušteni na slobodu bez da je u međuvremenu protiv njih podignuta optužnica. Oni igraju sami sebe, lokacije su autentične, dijalozi su skicirani na osnovu stvarnih ispovijesti, kao i scene mučenja. Ovaj put, Winterbottom ne pokušava mijenjati historiju, nego je oživjeti onakvu kakva se zaista i desila.
Stvarnost, film i politika
Film „Dobro došli u Sarajevu“, često je kritikovan zbog klišeiziranosti priče, iskrivljavanja historijskih fakata s jedne i eksploataciju bh. tragedije s druge strane. Predložak filma je autobiografska knjiga britanskog novinara i TV-reportera Michaela Nicholsona, u kojoj je on opisao svoje dane u opkoljenom i bombardovanom Sarajevu te poluilegalno usvajanje male bosanske djevojčice i njeno švercovanje u sigurnost Velike Britanije. Radnja filma započinje nakon prologa u kojem TV-reporter, nakon „oslobađanja“ Vukovara, predviđa mogućnost prenošenja rata na prostore BiH. Ispravnost njegovog proročanstva potvrđuje scena u kojoj jedno sarajevsko vjenčanje prekida snajperski metak koji ubije nevjestinu majku. Haos koji nastaje, sa sigurne udaljenosti, posmatra grupa zapadnih novinara, sve dok jedan od njih ne krene u spasilačku misiju – spašavanja dobrog TV-kadra. Prije toga, opening credits, urađen u „retro“ stilu 1970-ih i ranih 1980-tih, svijetlih i jakih boja, na kojem su nasmijana lica i popraćen pjesmom Vana Morissona „Way Young Lovers Do“, s njegovog albuma „Astral Weeks“ iz 1968. godine, predstavlja vremensku kapsulu iz tog perioda, u koju su zakopani sreća i radost Sarajeva.
Nakon uvodne špice, dokumentarne snimke iz 1980-ih smjenjuje niz spomenutih igranih kadrova iz frizerskog salona i crkve. Van Morrisonov klasik se pretvara u diegetske zvučne kulise (radio u salonu, muzika koja se i u Sarajevu slušala prije rata), a istovremeno se zvuk pisaće mašine preklapa sa rafalom iz automatskog oružja. Vesele boje postaju crno-bijele, a osmijeh se gubi sa sretnih lica. Ovaj pucanj, kao i stvarni pucanj u Sarajevu početkom rata, predstavlja odricanje onoga u što se decenijama slijepo vjerovalo – utopijskih ideala koji su nastali 1968. godine, a koji podrazumijevaju uvjerenje o društvenom napretku zasnovanom na jednakopravnosti, miru i ljubavi. Uskoro upoznajemo filmske „junake“ – novinara Flynna (Harrelson) iz SAD-a, britanskog novinara Hendersona (Dillane), njegovu producenticu (Fox), mladu i neiskusnu novinarku Annie (Lloyd) te njihovog vozača i vodiča, idealističkog intelektualca Ristu (Višnjić). Svi oni u početku stravične događaje posmatraju kao novinari, sve dok ne stignu u sirotište. Henderson počinje izvještavati isključivo o sirotištu, kako bi zapadne vlade natjerao da nešto učine za djecu u Sarajevu. Kada u sirotište dođe američka humanitarka Nina (Tomei), Henderson odlučuje iskoristiti njen konvoj kako bi iz sarajevskog pakla prošvercovao djevojčicu Emiru (Nuščević).
Pišući o filmu u knjizi „Cinema of Flames“, Dina Iordanova donosi presjek omalovažavajućih komentara stranih ratnih novinara koji su rat proveli u Sarajevu. Dominantno negativna ocjena filmskih kritičara, našla je tako „potvrdu“ u pravedničkom bijesu ljudi koji su bili u Sarajevu „kad je bilo najteže“: „Gdje su filmaši bili 1993. godine, kada su ih Sarajlije uistinu trebale?“, „Znate li koliko se samo hrane moglo kupiti za devet miliona dolara?“ (Budžet filma „Dobro došli u Sarajevo“), itd. Iordanova donosi sličan zaključak: „Dobrodošli u Sarajevo“ nije uspio jer su njegovi autori „kasno reagovali u cilju da naprave politički korektan film o ratu do kojeg im uopšte nije stalo. Zaključak je da je film došao u vrijeme kada više nije bio važan. Napravili su ga ljudi kojima Sarajevo lično nije značilo ništa. Za njih, Sarajevo je bilo samo još jedan projekat, koji, čak i da nije umjetnički uspio, ispunjava određeni cilj – ističe se kao dobra stavka u biografijama svojih autora“. U prilog ovoj ocjeni, citiran je scenarista Frank Cottrell Boyce koji je, u jednom intervjuu, priznao da je pristao raditi na filmu „ne zato što je gajio snažna osjećanja prema Sarajevu, nego zato jer je trebao novac, jer je želio pokušati raditi s rediteljem Winterbottomom i jer je volio „Killing Fields“ Rolanda Joffea iz 1994.“ Nije znao mnogo o BiH. „Ali znao sam jednu značajnu činjenicu“ – istaknuo je – „to da je ovaj rat bio ignorisan. Znao sam to jer sam ga i sam ignorisao“. Ipak, ova izjava sa sobom nosi i neka druga značenja, kada je u pitanju razumijevanje filma. Naime, ona je nagovijestila mogućnost značenja priče o novinaru i siročetu kao preteksta za istraživanje prirode medijske reprezentacije. Postavlja se pitanje: šta ako je Wintebottom bio svjestan ove ignorancije i ako njegov film, zapravo, predstavlja njeno preispitivanje? U tom slučaju, izjava Cottrella Boycea, donosi novo značenje, u kojem pitanje reprezentacije za Winterbottoma, zapravo, znači političko pitanje. Ona predstavlja i svjesno upuštanje reditelja da otkrije zašto i sam ignoriše opsadu Sarajeva kao temu. Zbog ovoga, „Dobrodošli u Sarajevo“ i nije film o Sarajevu, nego o odluci Zapada da ignoriše rat. U tom slučaju medijska reprezentacija stvarnosti postaje umjetnost, dok će film poslužiti kao novinarski izvještaj spreman za emitovanje.
Winterbottom će film nastaviti graditi kao kolaž igranog i dokumentarnog/arhivskog materijala. Njegova forma će biti određena kao neraskidivi sklop fikcije (igranih dijelova) kroz čiju ćemo prizmu (novinarske kamere) upoznavati stvarnost, također, dijelom režiranu (u snimak masakra na pijaci Markale je ubačen i igrani dio u kojem se pojavljuje bh. glumica Ines Fančović,), dok će, kao poveznice ove dvije strane, poslužiti stvarni arhivski snimci rata u BiH, političkih pregovaranja i „popularnih“ izjava političara. Jedna od „najpopularnijih“ je svakako izjava britanskog diplomate Davida Owena, upućena Sarajlijama: „Don’t dream a dream!“ U prijevodu, „ne sanjajte da će međunarodna zajednica zaustaviti agresiju na BiH!“
Ovo znači da, između stvarnosti i njene medijske prezentacije, stoji, zapravo, politika koja u mnogome određuje i formu ovoga filma. Tezu o medijskoj reprezentaciji stvarnosti kao političkom pitanju, potvrđuje i postavka mizanscena u filmu, koji u sebi više ne krije ništa idealizirano, ništa utopijski. Svaka lokacija je jasno i precizno nazvana tačnim imenom i često je riječ o tranzitnim tačkama. Interijeri su pretežno hodnici, predvorja, u koje se teško probija dnevna svjetlost koja prodire kroz UNHCR folije, a koji kroz brisani prostor ne vode do izlaza.
Dalje, Winterbottom se u filmu čak i fizički obračunava sa političkim ignorisanjem rata u BiH, što potvrđuje i scena u kojoj novinar Flynn iz SAD-a, kojeg glumi i najpopularniji holivudski glumac (jedini u filmu) Woody Harrelson, verbalno napada fiktivnog predstavnika NATO-a koji na sarajevskom aerodromu kaže da „BiH trenutno nije najveći prioritet“, na što Flynn odgovori: „Ko je onda prvi, Kalifornija možda?“
Ovom scenom, Winterbottom upozorava da je medijska slika rata u Bosni neodvojiva od odbijanja Zapada da rat u BiH vidi kao politički problem. „Dobrodošli u Sarajevo“ zato nudi jasan primjer onoga što je Fredric Jameson nazvao „ideologija forme“, kada sama forma određenog umjetničkog djela funkcioniše kao njegov sadržaj. Drugim riječima, Winterbottom ne spaja igrani i dokumentarni materijal da bi ispričao holivudsku priču o Hendersonu i Emiri, već obratno, on poseže za holivudskom pričom kako bi pomiješao formalne registre i ponudio komunikativniju sliku zločina koji se godinama ignorisao. Zbog ovoga, njegov film nikako nije mogao biti sačinjen samo od igrane forme, jer bi u tom slučaju on zaista predstavljao eksploataciju jedne tragedije i poslužio kao odlična prilika za zaradu na kino blagajnama. Ovim putem su krenuli svi holivudski filmovi novije produkcije, koji tematiziraju rat u BiH (pogotovo film „U zemlji krvi i meda“ Angeline Jolie), čiji reditelji i rediteljice također nemaju ništa zajedničko sa BiH, a u kojima potresne scene silovanja ili ubijanja trebaju da izazovu napetost i budu filmski zanimljive. Prethodno spomenuta scena, potvrđuje da je priča o Hendersonu i Emiri zapravo nevažna, upravo zato jer je klišeizirana, te da je pokušaj Flynna da svojim kul nastupom uradi nešto da skrene pažnju Zapada na BiH, zapravo, mnogo bitniji. Jasno je da Hendersonovo spašavanje Emire predstavlja emotivni dio njegovog karaktera i čin koji u gledatelju treba da probudi suosjećanje, dok ono što radi Flynn, na razini ideje filma, znači mnogo više. Na kraju, Winterbottom žrtvuje stvarnost da bi stvorio novu, pripremljenu i upakovanu u medijski/holivudski spektakl. Uz pomoć fikcije, stvarnost se ponovo mijenja kada se vrati osmijeh na Emirino lice, u dokumentarnom snimku rođendanskog slavlja iz Engleske.
„Dobro došli u Sarajevu“ predstavlja jasno skiciranu medijsku/umjetničku razglednicu iz pakla („Welcome to Sarajevo“ metaforički predstavlja „Welcome to hell“), adresiranu i poslanu za sve one koji pakao zamišljaju kao vruće mjesto krvi i patnje, jer ono to, u suštini, i jeste.
