*
Bilo je to najljepše mjesto na svijetu. Bila je jesen i lišće je pustilo svoju krv koja je mijenjala boje prateći bijeg sunca iza tamnih brda. Svaki list je imao svoju boju, koja, preslikavajući se na odsjaju crvenog sunca, nije dugo zadržavala svoj prvobitni oblik. Na sredini pašnjaka, odbačena od ostalih stabala, starila je jedna domaća jabuka. Izgledala je kao da će roditi svakog trenutka. Između šarenih listova, za mjesto na umornim, mršavim granama, borio se i pokoji bijeli cvijet. Svoje umrlo lišće odbacivala je u ledeni potok koji je prolazio tik pored, napajajući i njene najdublje žile. Lišće se tako vraćalo na početak. Ispred potoka klečao je stari monah koji je, iako sličnih godina, bio mnogo bliže smrti od stabla jabuke. S pištoljem uperenim u njegovo čelo, stajao je mladić u tamnoj kožnoj jakni. Baš u tom trenutku, starac je zatražio oprost. Vjetar je zapuhao jače nego ijednom tog dana.
**
Dan je počeo onako kako dolikuje jeseni. Kiša je već padala satima i natapala mlade mezare bez kamenih okvira. Najmlađi od njih je napunio sedam dana i njegova zemlja je bila najnemirnija. Njene grudvice, koje su radosno, poput djeteta, mijenjale svoje mjesto sa svakom novom kapi kiše, opominjao je i vraćao mladić u kožnoj jakni. On će tokom dana biti oslovljen imenom Vedran. Iako je ova strana bila njegova strana i njegov entitet, bio je poprilično nemiran i svako malo je zabadao lopatu u zemlju i razgledao okolo. Niz njegovo mršavo lice kiša se slivala kao po staklu i svako ko bi ga vidio prvi put, pomislio bi da je obolio od neke teške bolesti koja razjeda čovjekovu dušu. Činilo se kao da nekoga čeka i bojao se da ode. Nikako nije uspijevao da zapali cigaretu, od hladnoće i straha koji su u jednakoj dozi kolali njegovim kostima. Ispod zidina, cigaretu je pokušavao da zapali i stari monah koji se krio u oronulom crvenom „Golfu“. Naposljetku je i uspio. Imao je rijetku bradu i bilo mu je teško sakriti požutjele zube i modre usne koje kao da već jako dugo nisu izgovorile istinu. Gledao je kroz zamagljeno staklo i gutao sive dimove. Nekada su ga oslovljavali imenom Ratko, a sada je bio pravoslavni monah, ni manje, ni više. Žar na cigareti se polako gasio i bilo je vrijeme da krene. Izašao je bojažljivo i uputio se prema groblju. Uz cestu se penjao krišom, tražeći jednom rukom zid i skrivajući od asfalta korake stranca. Zvuk otvaranja čelične kapije iznenadio ih je obojicu. Vedran je nastavio da popravlja zemlju koja se više nije micala, a Ratko je već stigao do susjednog mezara. Prebirao je po mantiji i tražio krst.
– Treba li ti pomoći mladiću? – konačno je smogao snage i izustio jedva čujne riječi – Zemlju moraš ograditi sa strane da se ne rasipa. Dok se ulegne. Kiša će ti opet…
– Ne treba mi pomoć! – prekinuo ga je Vedran.
– Primi moje saučešće. Ako nije kasno? – uporan je bio Ratko.
– Kasno je.
– Ti znaš ko sam ja?
– Znam.
– Rekla ti je.
– Ček`o si da umre.
– Jesam.
– I tek tako si doš`o? Misliš da će ti to ispod kaputa pomoći? Pišam ti se ja na to.
– Hajde, otjeraj me onda.
– Neću. Idemo!
– Gdje?
– Odvedi me na to mjesto.
– Koje mjesto?
Vjetar je jako zapuhao i Vedran je pokušao da zakloni glavu od naglog naleta kiše. Ratko se nije ni pomakao i kao da je u sebi nastavio da ponavlja riječi: „koje mjesto?“.
– Moramo?
– Moramo.
– Ja se više ne sjećam. Davno je…
Vedran je imao drugačije planove. Izvadio je pištolj ispod jakne i ponovio naređenje.
– Kreni!
Ratku su klecnule noge, ali je ostao da stoji čvrsto na mokroj zemlji, pokušavajući da uhvati Vedranov pogled. Vedranu je drhtavica nestala. Strah i hladnoća odjednom su ustupili mjesto toploti i zadovoljstvu. Uzeo je lopatu i bacio je prema Ratku. Pogledi su im se konačno sreli i u taj trenutak je mogao da stane cijeli jedan život, ispunjen mržnjom i ljubavlju. Ratko je podigao lopatu i krenuo, a Vedran je nastavio njegovim stopama. Grobljem se prolomio zvuk otvaranja i zatvaranja vrata, koji je, u dogovoru sa vjetrom, postao škripa zahrđalog metala. Jedan grumen zemlje se ponovo otisnuo sa mezara.
Automobil se vukao po istrošenim cestama, probijajući se između zelenih brda i kroz miris tek osušenog sijena. Ostavljao je za sobom dimne tragove koji su uranjali u tamne virove kamene rijeke i umirali prije konačnog rođenja. Ratko je volio da vozi sporo, a Vedran je gledao kišu koja se slivala niz prozor. Sunce se pojavilo iza oblaka.
– Smanjila je. – iskoristio je priliku Ratko i prekinuo tišinu koja je postajala sve bolnija.
– Padaće cijeli dan. – odgovorio je Vedran.
– Rekli?
– Rekli.
– Kako mi imamo lijepa mjesta. Nikada ih nisam posmatrao na ovaj način. I pod kišom, nema veze. Iza svakog skretanja dolazi novo i ljepše…
– Kako je sada tamo? – prekinuo ga je Vedran.
– Nema tamo više ništa.
– Kad ste sve porušili.
Vedran je odložio pištolj na sjedište i na trenutak skinuo jaknu. Ratko je bojažljivo pogledao u njegovu ruku na kojoj su vene bile prošarane potkrvavljenim modricama.
– Šta gledaš?! – upitao je ljutito Vedran, pomislivši da Ratko gleda u pištolj.
Ratko se uplašio i vratio pogled na cestu.
– Što ti je reći golf… Znaš da je stariji od tebe? I ne bih ga mjenjao ni za crveni Ferari. Nikad me nije iznevjerio. Nikad!
– Boli me kurac.
– Znaš, nemaš šta da brineš. Na nju ličiš.
Čim je izgovorio te riječi, Ratko se pokajao. Vedran je povukao ručnu i izvukao ga pored ceste. Udario ga je kundakom u vrat i oborio na pod.
– Nemoj više nikad da je spomeneš! Je l` jasno?
– Jeste.
– Neću se ja više sa tobom zajebavati… Izuj cipele. Obje!!! Stavi ruke nazad.
Izvukao je pertle iz Ratkovih cipela i zavezao mu ruke. Cipele je bacio u polje.
Oblaci više nisu uspijevali da zadržavaju sunce koje je već grijalo drugu stranu zemlje. Vozačevo mjesto bilo je prazno. Ratko je sjedio na zadnjem sjedištu i kroz prozor gledao kako se Vedran udaljava i nestaje sa ceste, a zatim se pojavljuje i prilazi. Polako je tonuo u san, ali Vedran se u tom trenutku vratio i zalupio vrata.
– Morao bih i ja. – zamolio je Ratko.
– Pišaj. Tvoj je Golf. – odgovorio je Vedran.
Vedran je pogledao u ključ koji je ostao na sjedištu i naglo pokrenuo automobil.
– Gdje sad?
– Lijevo, pa desno.
Odredište je bilo sve bliže i Vedran je počeo da se boji. Često je tražio Ratka u retrovizoru, pokušavajući uhvatiti tragove sunca na njegovom licu. Stisnuo je jako volan šakama i pogledao Ratka.
– Što se nisi prijavio?
– Jesam. Pustili me.
– Pa si post`o pop da se opereš. Pomaže li?
– Na trenutke. Ti ne vjeruješ u Boga Vedrane? To ti je ime, je l` tako?
– Jebe mi se za tvog Boga.
Ratko se već odavno pomirio sa svojom sudbinom i bio je spreman na sve. Ostalo mu je još samo jedno pitanje.
– Ubićeš me gore?
– Usr`o si se pope, aaa?
„Golf“ se zaustavio. Crna mantija se natopila mokraćom.
Pored puta je čekala zahrđala česma i Vedran je oslobodio Ratka i dopustio mu da se napije, a zatim je uzeo lopatu iz gepeka. Sada je on išao prvi, a Ratko je tražio njegove korake. Stigao je do ostataka zidina obraslih u mahovinu, koji su za njega predstavljali samo opasnost i strah. Nakon što je prošao kroz zamišljena vrata svog nepostojećeg sjećanja, okrenuo se nazad i ugledao umornog starca koji je naslonjen na zid pokušavao doći do daha. Ratkovo sjećanje je bilo stvarno i tijelo je uporno odbijalo da ide stopama prošlosti, kada je ovaj nemoćni starac ponosno koračao sa puškom na ramenu. Vedran je cijeli dan potiskivao bilo kakav trag sažaljenja, i kada ga je konačno osjetio, bio je pomiješan sa jakim nagonom za povraćanjem i morao je skrenuti pogled. Zastali su jedan pored drugog i kroz prozor zidina pogledali na polje.
– To je naše mjesto? – upitao je Vedran.
– Nikada nisam uspio da ga zaboravim.
– Gdje si je silovao?
– Tamo.
– Pokaži!
– Ispod jabuke.
– Kreni, mater ti jebem! Kreni!!
Taj trenutak je vratio sve na početak. Vedran nije više mogao da zadržava muku i krije mržnju u sebi. Odmah je repetirao pištolj i oborio Ratka na koljena. Stigli su.
***
Bilo je to najljepše mjesto na svijetu.
– Oprosti mi! – zajecao je Ratko.
– Zatvori oči! – odgovorio je Vedran kroz suze i znoj, čije je kapi bjesomučno sklanjao sa usta i očiju.
Ratko je približio glavu ka cijevi.
– Oče naš, koji si na nebesima, da se sveti ime Tvoje, da dođe carstvo Tvoje, da bude volja Tvoja, i na zemlji kao i na nebu… i ne uvedi nas u iskušenje, izbavi nas od zloga…
– Ušuti!!
Vedranov prst je klizio po obaraču i već je trebao da opali, ali nije. Prst je zadrhtao i povukao se nazad. Nakon što je osjetio da pištolj više ne pritišće njegovo čelo, Ratko je otvorio oči i umjesto Vedrana stajala je zabodena lopata. Pronašao je krst i bacio ga u travu.
– Kopaj! – rekao je Vedran koji je sjedio pored jabuke i dobivao na vremenu.
Izvadio je iz džepa požutjelu fotografiju žene sa bebom u naručju. Rukavom od jakne je obrisao nakvašeno lice. Gledao je fotografiju neko vrijeme, a zatim je zgužvao i bacio.
– Ovo bi bilo super mjesto za oca i sina. Ovdje bi dolazili na roštilj, pili pivu, a otac bi sina učio da igra lopte. Možda bi i išli u šumu i planinarili i te zajebancije. Ali jebiga…
Ratko je užurbano kopao, ali je usporio kod zadnje Vedranove rečenice, zbog koje su zadrhtale njegove umorne kosti i poslije koje je upirao u zemlju još brže i predanije.
– Želim sada da popravim sve. Želim da brinem o tebi… da ti pomognem… Treba li ti para? Hoćeš Golfa? Bilo šta?
Vedran ga više nije opominjao.
– Odmori sad. – rekao je tiho.
Gledali su kako vjetar njiše grane, dok se sunce vraćalo iza brda. Nebo je u tom trenutku mijenjalo boje i bilo je teško skrenuti pogled. Žuta je postajala crvena, bijela se miješala sa sivom, a plava se pretvarala u neke nove nijanse, tamnije i svjetlije istovremeno. Jedan list je pao u potok i krenuo na svoje posljednje putovanje.
