STVARI
Moje stvari stoje u kantunalu.
I u rupi od dimnjaka.
U kantunalu su knjige i bilježnice s crvenim i plavim koricama. Svaka knjiga ima plastičnu košuljicu i naljepnicu s mojim imenom, piše peti be. Tu je još i pribor za likovni i flauta. Kad dođem iz škole, odmah odem do kantunala složiti stvari. Kantunal nema vrata i stvari moraju biti složene da bude uredno i da se ne skuplja prašina.
U rupi stoje stari žileti, slike iz novina, perlice, krena, franje i papirići od bombona. To skupljam da nitko ne zna. Do sada imam:
– tri žileta koja sam našla iza kuće u zemlji
– dvije slike izrezane iz novina
– dvije vrećice perlica koje mi je dala Šutrina žena
– jednu krenu
– sedam franja
– dvadeset i četiri papirića od bombona
– i tri od bombonijere.
Moje stvari nitko ne dira.
***
Kad sestra kaže da je dobila stvari, zna se na koje stvari misli, i moram je pustiti na miru jer je boli. Ja nemam pojma koje su to stvari ni kako ih ona dobije. Ja sam dobila samo perlice, sve drugo sam našla. Na gaćicama joj nekad bude crvena točkica i kad je pitam je li to krv, ona kaže da nije. A je.
– Jesi li se to porizala?
– Nisam. To je od stvari.
– Od kojih stvari? Je li od žileta?
Sestra se pravi da me ne čuje i nikad ne odgovori.
Da sam ja moja sestra, rekla bih joj bilo šta. A ona neće. Samo okrene glavu i ode. Kad je nema, uđem u njezinu sobu i tražim. Ispod kreveta, u ormaru, po ladicama, među knjigama.
***
Njezine stvari sigurno stoje u nekoj maloj rupi za koju još ne znam.
Oštre su.
I bole.
ČETVERO
Bilo ih je četvero.
Četvero pod istim krovom, u svakoj sobi po jedno. Imali su lica i ruke i odjeću u koju sam se sakrivala. I mirisili su po voću. Jabuka, grejpfrut, banana i naranča, tim redoslijedom. Onda se nije moglo ni zamisliti da će se ikad prestati pojavljivati, koraci danju, kašalj noću, tapkanje, vodokotlić, mrmljanje.
Zatim ništa u svim sobama.
Ispod bijelog mantila je sivi sako s dubokim džepovima iz kojih uzimam sitniš. Otac me ne gleda, jede ili razgovara s nekim za stolom. Kad ga povučem za rukav kaže mi Kremenčiću i podigne me na koljena. On je Kremen i mesar u Gavrilovića, a mater je Kremenjača. Od milja. Inače Marija. Otac me nosi na ramenima i idemo kod susjeda Slovenca. On ima malu televiziju na frižideru. Gledamo vijesti.
Otac je jabuka.
Djed je Teća. Od milja i jer voli jesti. U plavom trlišu gradi plastenik ispred kuće od dasaka i brokava. Tamo će saditi pome i krastavce i drugo što je sezonsko. Ljeti mu je vruće i onda spava vani ispod odrne na žutom madracu. Ja mu donosim hladnu vodu u zelenoj staklenoj boci i kažem mu Dida, gledaj nisam razbila… Kad se boca razbije, djed opsuje Gospu i Isusa. Ovaj put nije.
Djed je grejpfrut.
Ujak uopće nije naš, nego očev. Isto ga zovemo ujče i držimo ga u sjevernoj sobi jer nema nikoga. On ima francusku penziju, sivi džemper uz vrat i pazi na prehranu kako bi duže živio. Za njega mater kuha posebno i nosi mu tanjur u sobu jer on više ne ustaje. Kad pojede, ja odnesem tanjur natrag. I operem ga.
Ujak je banana.
Baba je naranča. Ima crnu pregaču i maramu na glavi. Kad mater uzme šibu, baba me brani i sakriva iza svojih leđa. Mater udara po njenim crnim suknjama, ali babu to ne boli. Ona sjedi na kauču, ljulja se, ponavlja proste riječi i smije se. (Pička pička pička pička pička). I priča nam o vilama i vješticama. I moli se protiv uroka. Baba ima sedamdeset osam godina, dvije duge pletenice i sve zube u glavi. I još ima neku bolest koja se zove astma.
Bilo ih je četvero tada.
I mirisali su po voću. I nestali su. Lančano. Svake godine po jedno. Kao papirić za kupnju:
– jabuka
– grejpfrut
– banana
– naranča
Točno tim redoslijedom ih osjećam u nosnicama.