KAKO SE KAŽE MAJKA?
– Kako se kaže majka?
– Mère.
– A more?
– Mer.
– Pa to je isto.
***
Moja majka je otok, a ne mer. Otok na otoku. Zovem je svaki dan čim završim s poslom, između dva i tri, deux et trois. Kad nema signala, pričekam. Onda opet biram iste brojeve, ali na francuskom.
– Daaaaa?
– Ja sam.
Ona zna da sam ja, ali ipak upitno rasteže glas. Vidim je u uskom mračnom hodniku pored ogledala kako otresa pepeo cigarete u plavi tanjurić s dupinima. Na rubovima zlatnim slovima piše Sunčani pozdrav s Jadrana. Njena ruka se trese i pepeo pada po podu, po bosim nogama.
– Jesi li bosa?
Na to ne odgovara.
Nisi me zato nazvala, sigurno misli i otpuhuje dim sebi u lice. Izgleda mnogo starije od svojih vršnjakinja i pod očima joj vise dvije tamne vrećice kože kao tobolci u klokana. U jednom je sestra, u drugom sam ja. U njima nas je i donijela na otok.
Ja se toga ne sjećam.
Jednog ljeta sam se probudila i zaplivala.
Ma mére o tome ne priča.
Ma mére nikad ne priča o važnim stvarima. Osim o jednoj. O tome kako je sestra pobjegla.
– Otišla je bez riječi, bez pozdrava! Kakav je to način? I tebe je ostavila.
Uvijek to naglašava.
Jednog ljeta sam se probudila i sestre nije bilo. Tražila sam je po svim sobama. U ormaru nije bilo njene odjeće ni crnih kožnih cipela sa srebrenim kopčicama. Poslije sam malo plakala. Stvarno je otišla.
– Hoće li se vratiti?
Ma mére ne odgovara. Podigne me u naručje, čvrsto stisne i šapne mi u uho: I tebe je ostavila.
***
Govorim uglavnom ja.
Kažem joj da sam dobro, da učim jezik i da je majka mére.
– Kako?
– Mére.
– A otac?
Njega nema.
Nema ni sestre pa ni nju ne spominjem.
Kad sam joj rekla da idem u Francusku, ma mére nije razgovarala sa mnom danima. Prolazila je pored mene kao pored kamenog zida na koji je kuća bila naslonjena.
– Što ćeš tamo? Je li ti se ona javila?
– Nije.
Ma mére je bilo nepojmljivo da ikada ode s otoka. Bila je zauvijek usidrena u slanu nemoć koja je iz mora isparavala i nagrizala joj oči i san, od koje je hrđala i nestajala.
Da se i ne primijeti.
Dan po dan.
– Ako moraš, idi. Nazovi nekada.
***
Ma mére više nema tijelo, samo glas.
Napukli glas u plavom telefonu.
Kad završimo razgovor, nikad ne kaže bok, samo spusti slušalicu i ode.
Škljoc.
Sunčani pozdrav s Jadrana.
Zamišljam kako raznosi pepeo cigarete bosim nogama.
MISSION IMPOSSIBLE
Najmanje se može reći o najvažnijim stvarima.
A izgovoriti to na francuskom za mene je nemoguća misija.
Mission impossible!
Ipak sa Simonom se lako sporazumijevam. I s Nizar. Simon je u lokalu skoro svaki dan. Ispočetka sam ga se malo plašila, a sad se tako veselim kad ga ugledam. Dolazi u odijelu kao da je svaki dan svečanost, priredba.
– Što danas slaviš, Simon?
Jean ga uvijek zafrkava.
On se ne ljuti. Podigne ruku na pozdrav, sjedne, uzme novine i čita. Onda gleda ispred sebe, u rijeku, u drveće, u korake prolaznika. Podsjeća me na spomenik palom borcu koji su odnijeli sa trga i polegli u travu iza naših kuća. Sestra i ja smo brale cvijeće koje mu je raslo iz ušiju i nosnica i sjedile na njegovim željeznim grudima. Iako je pao i dalje je bio uspravan. Stvaran. Nekad bismo se iza njega sakrile kad bi nas ma mère dozivala. Sestra je potajno pušila njene cigarete i držala mi ruku na ustima. Psssssssssssssssst, čut će nas! Poslije bi me škakljala po vratu i pazusima sve dok se ne bih rasplakala.
Simon sve zaboravlja. Dvaput me pita kako sam. To mi odgovara. Vježbam i ponavljam za njim: Nous sommes nos souvenirs. Mi smo svoja sjećanja. Njegova su izbrisana, a u mojima je uvijek sestra. Njena crna kosa na jastuku i crveni lak na noktima.
Snjeguljica.
Iza kojeg od sedam brežuljaka?
***
Nizar dolazi nedjeljom ujutro. Popije prvo kavu s Jeanom, pa s Yordanom, a onda mi sve ispriča. Prvo u koga se taj tjedan zaljubila. Onda o svojim prijateljicama.
– A ti Irena, imaš li nekoga? Takva ljepotica!
Jean se smije kad Nizar postavlja pitanja na koja sama odgovara. Svi se smijemo. I Nizar s nama. U svemu što Nizar pročita iz taloga ipak leži neka istina. U mrvicama. Prošlost je crna i zamućena. Kuća je daleko. Ono što nam se u budućnosti ne sviđa zgnječimo i poližemo prstima. Smijemo se.
Nedjeljna jutra u Parizu su najljepša.
***
Sutra se sve nastavlja.
***
Toliko nepoznatih riječi za koje mi trebaju novi pokreti, nova koreografija. I toliko pitanja. Želi li ona da je nađem? Sœur qui n’existe pas. I zašto je otišla? U sestrinom pismu nema odgovora ma koliko puta ga pročitala..
Ma mère sigurno zna, ali neće da mi ispriča.
Škljoc.
Sunčani pozdrav s Jadrana.
Male tajne su crvene bobice koje prsnu od slatkoće. Velike tajne su crne rupe koje treba dobro zatvoriti da kroz njih ne propadneš.
Sœur qui n’existe pas, koja je tvoja tajna?
***
Pronaći sestru koja ne želi biti nađena, to je mission impossible! Ipak ne odustajem. Svaki dan sam u drugom dijelu grada. Fotografiram samu sebe pred sivim kamenim fasadama, na drvenim klupama uz rijeku, u masnom staklu prozora dok se vozim metroom. U slastičarnici, u muzeju, galeriji, pred izlozima luksuznih dućana na Champs Élysées. Fotografije ne objavljujem niti ih ikome šaljem, čuvam ih u telefonu. Kad se vratim kući, pokazat ću ih ma mere. Ponekad na ulici sretnem Nizar ili neke od žena koje dolaze kod Yordane. Odmah me prepoznaju i dozivaju Irène, Irène! S njima je sve zanimljivije. Bi li me ona prepoznala da me vidi? Više nisam sigurna. Ne postoji ni jedan trag, ni jedna točka od koje bih krenula. Slova koja je napisala rasipaju se u mom snu, padaju na zemlju i tope se.
Kao pahulje.
***
Simona zanimaju leptiri.
I moja tetovaža.
Kažem mu da sam sliku našla u Atlasu životinja na stranici 253 (deux cent cinquante trois) u desnom gornjem uglu. Morpho amathonte. Tako se zove. I živi u Kostarici. Plavi leptir na mojim leđima.
A gdje ona živi i kojim jezikom govori?
O tome razmišljam prije spavanja.
Što ako je sad u nekoj drugoj zemlji, u nekom drugom gradu?
Što ako je davno otišla?
To je zadnja tamna misao kojom se svake noći pokrivam.
