BEGEN
Još jedna kuća nepovratno je otišla i njene fotografije već godinama kruže okolo. Ima ih prilično, kao da ih je neko sakupljao iz privatnih albuma, kuća, brošura, sa razglednica i ostavio na jednome mjestu. Neke od njih skoro da uopšte nemaju onu patinu koja se obično primijeti na starijim slikama, izgledaju svježe kao da su nedavno urađene. Čak i kada su stare fotografije očuvane, na njima se vidi razlika u samoj tehnologiji izrade koja se stalno mijenja; i prosječan posmatrač primijeti, ili samo osjeti na osnovu boja, svjetla i atmosfere generalno, da je nešto ranije uslikano. A na nekim od spomenutih fotografija kao da život sporije blijedi iako im je preko trideset godina. Boje su žive, u trenutku prevare čovjeka – očekuješ da čuješ zvukove i glasove u pozadini i zaboraviš da je to ipak samo zaustavljeni prizor poznatog mjesta. Mogao bi se zakleti da je neko upravo provirio iza zida, sa terase, sjedi u velikom dvorištu ili prolazi popločanom stazom. Kao da na poznatom mjestu ponovo vidiš mlade ljude dok bezbrižno igraju karte u amfiteatru u jarko ljetno poslijepodne, smiju se, podbadaju i prepiru, ili u suton dok pjevaju na terasi. Ali ova neobična svježina samo je na nekim od spomenutih fotografija ove kuće, većina njih ipak ima patinu i onu za čovjeka nedokučivu tajnu zaustavljenog trenutka. Poznato je da nema puno stvari kojima vrijeme može tako malo nauditi kao što su to fotografije, i nije čudo da je čovjek tako ljubomorno zagledan u ove prizore. Za razliku od ljudskog propadljivog pamćenja, fotografije ne pate od zaborava i amnezije, već naprotiv, ponekad izgledaju zapanjujuće svježe. Ali ruku na srce, i to uopšte nije nevažno, fotografije spomenutog mjesta i šireg tog prostora za mene su prije svega privatna stvar i ja nisam objektivan. U trenutku me prebace u neko drugo vrijeme i ponovo sa sigurnošću mogu reći da je sve to zaista postojalo, što uopšte nije mala stvar. Ali možda se ne treba previše udubljivati u te prizore, naročito u ove koji izgledaju svježe. Obuzme čovjeka tupa nemoć i ne zna šta bi od nje, a nemoć je, kao što ime kaže, nešto nedovoljno i nejako – u ovom slučaju znači i konkretan datum. Za trideset godina otupilo bi željezo, kamen bi napukao i orunio se, a ne sjećanje koje se nezaustavljivo rastače. Neće još dugo proći nakon što odu i posljednji ljudi koji su fizički doživjeli ovo mjesto, i nakon toga samo će još fotografije svjedočiti.
U dokumentarnom filmu „U potrazi za Palestinom“ Edward Said posjećuje izbjeglice koji duže od pedeset godina žive u izbjegličkom kampu i zastrašujući je osjećaj te njihove privremenosti koja traje već jako dugo. Šatori su se u međuvremenu pretvorili u kuće koje to nisu do kraja, od solidnijeg su materijala nego nekadašnje platno, a opet nisu prave kuće. Takvi objekti sami za sebe govore dovoljno o stanju duha i duše tih ljudi, o rastrganosti i rascijepljenosti, o međuprostoru političkom i privatnom koji je njihov jedini posjed. U jednom trenutku domaćini krenu vaditi iz ormara ključeve od svojih kuća koje više ne postoje, govoreći da je obaveza sljedećih generacija, da se za sto, makar i hiljadu godina, vrate tamo odakle su otjerani. Kakav je osjećaj kada u ruci držiš ključ od kuće koju su srušili, otjerali te i ti trebaš to prihvatiti kao realnost? Istorija je takva, reći će ti ljudi upadljivo mirno, puna ruševina i prašine, takve stvari oduvijek se dešavaju i neobično je bogata riznica ljudskih nedjela. Cijeli život slušam ove nakazne utjehe, objašnjenja i izgovore, ali i dalje ne mogu prihvatiti da je to normalno, makar nekome bilo očekivano. I jasno mi je da neću previše toga promijeniti, ali ću ipak, makar privatno i za sebe, vjerovati da je neljudski i zločinački rušiti. Jer ja još uvijek mogu da zamislim, i ne moram zaklopiti oči, kako otvaram ona velika drvena vrata, a ona škripe kao da mi se javljaju, i nečujnim korakom idem niz popločanu stazu koja je vodila do tamo. Pred očima se postepeno otvara cijelo ovo zdanje, kamenom pokriveno, zidano i nadoziđivano tamnosivim plohama, manjim i većim blokovima sa zanimljivim prirodnim neravninama i šarama. Put je oivičen nevisokim kamenim zidom iza kojeg je rasla trešnja, peli smo se na nju samo zato što nismo trebali. A ta je kuća, zajedno s tim vratima, popločanim putem, trešnjom i svim ostalim dijelovima ovog kompleksnog zdanja, zbrisana s lica zemlje. U svijetu u kakvom jesmo, slabo će se ko zabrinuti zbog tamo nekih privatnih uspomena, živih ili neživih. Ali se ta malodušnost, koja je zahvatila ovu planetu kao teška dijagnoza i koja će nas na kraju progutati, makar u jednom svom djeliću iz nečije boli izlegla. Nevelika je to rana u odnosu na golemi i komplikovani svijet, ali i dalje pulsira u mraku.
U Trebinju, u Bregovima, postojala je Begova kuća, ili tačnije Resulbegovića kuća, koju su srpski nacionalisti 1993. godine srušili do temelja i zemljište poravnali. Ova priča već godinama stoji zaglavljena kao kost u grlu i nikako da se pomakne. Čovjek se opire da to prizna, bori se uzaludno da konačno prihvati, bez obzira što su činjenice neupitne. Danas su žive brojne fotografije ovoga mjesta, iz raznih uglova, urađene privatno, ali i profesionalno, jer je ta kuća bila u mnogim brošurama i na razglednicama kao jedan od simbola grada. I onda se u ovom vremenu sveopšte umreženosti pred očima otvaraju čitavi nizovi prizora nekadašnje Begove kuće. U boji, crno-bijele, iz blizine, iz bašte, preko amfiteatra, s druge strane rijeke, iz lađe – i neke su stvarno misteriozno neobično živih boja. Prilično sam vremena proveo u ovom prostoru djetinjstva i mladosti kojima se, kao što je poznato, s godinama vraćamo, makar kroz sjećanje. A od ove kuće samo je sjećanje ostalo, nema više zemaljskog traga i čini mi se kao da sada ovo mjesto intimno pokušavam spasiti od zaborava, ako ga već nisam mogao spasiti od rušenja. Puno je toga što bih mogao reći u vezi s Begenom, kako smo mi lokalni zvali ovo zdanje, i to je ime, čini mi se, preuzeto iz engleske ili njemačke brošure o nekadašnjem zdanju, ali se misli i riječi zapetljavaju. Bol je velika, ne znam kako da joj priđem a da me ne poklopi, a nisam siguran da hladne glave mogu pričati o svemu. Godine gaze kao vojska, Begen je srušen da bi bio zaboravljen i to se neminovno dešava. Kuća se udaljava, odlazi poput lađe niz Trebišnjicu, klizi i nestaje iz vidokruga. Samo fotografije prkose zaboravu – divne su i bolne i ponekad zbune čovjeka.
Sama kuća i poveliki komad zemlje oko nje nekada su pripadali, kao što ime kaže, begovskoj porodici Resulbegovića – to je bio njihov ljetnikovac. Nakon nacionalizacije, objekat je poslije Drugog svjetskog rata pretvoren u turističko-ugostiteljski kompleks i kao takav je radio pod imenom „Begova kuća“. Mimo nekadašnje glavne kuće sa prepoznatljivim doksatom, većina toga je naknadno, prvo majstorski osmišljena, a onda i dograđena, tako da je Begova kuća, kakvu smo je zapamtili, bila cijeli jedan kompleks od kamenih zidova, podzida, voltova, avlija i terasa, koje je osmislio trebinjski arhitekta Vuk Roganović. Nije uopšte čudo da je sve to planirano i poslije izvedeno s neobičnom mjerom i prefinjenim ukusom, jer je taj čovjek bio pravi umjetnik. Udahnuo je dio sebe u cijelo zdanje – lijepo se to vidjelo i osjećalo. I sam je bio jedan od simbola nekadašnjeg grada, odmjeren i duhovit u svakodnevnoj priči, kao da je pripadao nekom većem i boljem ambijentu nego što je ovo malo mjesto u Istočnoj Hercegovini.
U Begen se ulazilo s ulice kroz pomenuta velika drvena vrata, a tu se odmah otvarala kamena staza prema dvjema zgradama. Frontalna i glavna bila je osnova nekadašnje begovine, dok je duža i niža zgrada, okomito s desne strane, naknadno dograđena. Između ova dva objekta prostirala se široka, kamenom popločana avlija na više nivoa. U dnu ove avlije i s lijeve strane stajala su niska vrata koja su vodila prema vanjskoj, izdignutoj terasi, odakle se pružao širok pogled na rijeku, Begovo kolo i veliki bazen-jezero za kupanje, koje je napravljeno pored glavnog toka rijeke početkom osamdesetih godina prošlog vijeka. Sa te terase, kroz mala vrata od kovanog željeza i dalje niz stepenice, silazilo se do rijeke. Nebrojeno puta smo sišli i popeli se uz ove stepenice – neobično je i dalje živa ova staza.
U pozadini terase, naniže, smjestio se elegantni betonsko-kameni amfiteatar s okruglom pozornicom i polukružnim redovima za publiku. Iza pozornice dominirao je hrapavi, grubo ozidani visoki zid – i sada mogu pod rukom da osjetim njegovu neravnu površinu – koji je služio kao paravan iza kojeg su izlazili izvođači. To su najčešće bile plesne ili folklorne grupe, predstave amaterskog pozorišta ili učesnici Trebinjskih večeri poezije. Možda su je zbog poezije i srušili, palo mi je na pamet – znam da to zvuči bombastično, ali kao da nije tek tako došlo, i biće o tome još riječi. Iza ovog zida, tik uz njega, rasla je ogromna košćela, koja vjerovatno na tom mjestu nije planski posađena, već je samoniklo iznikla. Peli smo se preko zida na ovo visoko i glatko stablo – bilo je nečeg životinjskog u njegovoj tvrdoj i zategnutoj kori, koja je podsjećala na napetu kožu snažne životinje – i brali male crne plodove, čije smo košpice koristili kao municiju za gađanje puhalima. Svako je imao svoju prozirnu kesicu košćela, a u drugoj ruci nosio puhalo, koje se pravilo od cjevastih TV-antena. Stisnute u grozdove u kesicama, košćele su predstavljale naš dječiji imetak, i onaj koji je imao veću kesu važio je za većeg mangupa. Iza amfiteatra prostiralo se široko travnato dvorište, koje se završavalo dugim kamenim zidom prema rijeci. Iza tog zida, uz samu obalu, uskim pojasom pružala se neprohodna šikara, koju smo zvali džungla zbog lijana na kojima smo se ljuljali.
„Begova kuća“ radila je kao veliki restoran u pseudo-orijentalnom stilu, u koji su dolazile organizovane grupe turista, uglavnom iz Dubrovnika, ali i šire regije. I mi, lokalci, često smo posjećivali ovo ugodno i pristupačno mjesto – nije predstavljalo nikakvu ekskluzivu, i to je bila posebna dimenzija ovog objekta, koji je bio u društvenom vlasništvu i tako elegantno i opušteno pripadao svima. U to doba, zgrade i objekti u društvenom vlasništvu često su bili hladni i dosadni socrealistički domovi kulture ili bezlične administrativne građevine, ali Begen je bio drugačiji – i nije to bilo slučajno. Unutar duže zgrade, umjesto stolova, redale su se velike i niske bakarne, naknadno kalajisane sinije, oko kojih se sjedilo na sećijama i malim stolicama. Kao tinejdžeri, zimi smo tu izlazili i divanili za tim sinijama, pili kafu ili čaj i pušili. Tu su se začinjala pubertetska pametovanja i ašikovanja, i zapamtio sam da se u Begovoj kući tiho pričalo – nije se čula dernjava i ludovanje. Neko je odlučio da poslugu obuče u folklorne nošnje, kako bi ambijent bio potpun. Kada bi komšinica Saveta, koja je radila kao konobarica, u dimijama i jeleku išla na posao, tako obučena izgledala je kao da je došla sa filmskog seta. Jedan od glavnih ljudi restorana bio je Muharem, zvani Čorba, a vremenom je od njegovog imena ostao samo nadimak, pa ljudi nerijetko nisu ni znali kako mu je pravo ime.
