1
Piplica. Danas je na mostu vidjela kako se momak i djevojka ljube. Ne bi to bilo ništa neobično, oko Vilsonovog šetališta uvijek ima parova, da se nije radilo o malo starijoj djeci. I nisu to bili stidljivi dodiri usana s velikog odmora, već strastveno sljubljivanje i grljenje i dugo je trajalo. Nije postojao svijet oko njih, nije postojao sat i dan, samo ruke koje su se obmotavale oko vrata i prsti što su prolazili kroz kosu. Dječak je dlanovima obuhvatio lice djevojčice, kao pticu da pridržava, tiho joj govorio dok su im se nosevi dodirivali, a djevojčica se smijala i plakala, prekidajući ga poljupcima. On je brisao njene suze i ljubio uplakane oči, a ona milovala njegovu kosu, pogledom upijala to lice kao da ga prvi put vidi. Opet su uronili u zagrljaj, ne obazirući se na negodovanje ulice koje se ogledalo u diskretnom ubrzavanju koraka prolaznika. Na kraju su se uzeli za ruke, nakon nekoliko lelujavih koraka zagrlili i priljubljeni nastavili travnatom stazom uz Miljacku. Nije im smetalo što je rijeka smrdljiva, ulice raskopane, grad prljav i budućnost neizvjesna. Zagrljaj je bio jači, njihove ruke nisu mogli zaustaviti ni istovjetni ruksaci na leđima.
Ubrzo nakon toga i nedaleko odatle, jedan drugi muškarac i žena sjedili su na klupi, on je držao
njezinu ruku i milovao dlan i oboje su odsutno gledali u ove pokrete. Izgledalo je da dodiri usporavaju, postaju nježniji kada je Piplica prolazila mimo njih. A na trotoaru iza Zemaljskog muzeja, par stotina metara niže, nepomično je stajao još jedan par; čvrsto zagrljeni, skoro da nisi mogao reći gdje završava jedno, a počinje drugo tijelo. Gdje god se okrenula, neko se ljubio, milovao, za ruke držao, a ovi što su poput nje izveli psa u šetnju, trčali znojavi, zamišljeno hodali s flašom vode u ruci, zastajkivali i mjerili puls, kao da su bili u manjini.
A sve je počelo jutros kada je nadigla kuću, krenula raspremati i preslagivati ormare i ladice, što je čekalo već neko vrijeme. Nekada je potrebno odlučnosti da se stare farmerke slože u kesu, iznesu iz kuće i ostave pored kontejnera. Ili izlizani i krpljeni džemper konačno izbaci iz ormara, iako do juče nije htjela ni čuti. Pri tome iznenadi brzina kojom ljudi pokupe ostavljene stvari. Obično to još jednom prerove i izaberu šta im treba. Da li su i prije ovako brzo odnosili bačene stvari? Možda jesu, ali nije ranije obraćala pažnju na to, nije je zanimalo. Doduše, sjeća se kada je izbacila roletne od papirusa, nakon što je shvatila da se ne mogu prati ni čistiti, ostavila ih je pored kontejnera. Na povratku, usput je svratila u granap, a kada je ponovo ušla u zgradu i stala ispred lifta, pored nje je zastala susjeda, sa njenim roletnama u ruci. Dobar dan, dobar dan.
Kopajući po ormaru danas, naišla je na veći i manji album i u njima složene i celofanom slijepljene fotografije. Jedna je vratila kada su trajektom iz Drvenika išli na Hvar, piše da je ljeto osamdesetih. Ispala je scena prava, cijeli skandal, nakon što su dvoje Holanđana, momka i djevojku, zatekli kako vode ljubav ispod željeznih stepenica i okomili se na njih. Ovdje ste našli…! Idite tamo odakle ste došli i radite gdje god hoćete, taman u crkvi, ali ovdje sigurno nećete! Trajekt se približavao luci u Sućuraju kada su se ukazala dvojica milicajaca kako čekaju na molu, očigledno im je javljeno. S rive je dopirala muzika iz jedinog kafića, putnici spremni za iskrcavanje bili su u laganom grču zbog organa reda, a nasmijani ljubavnici, crveni u licu i raščupani, mirno su čekali rasplet i držali se za ruke. Nisu im ništa mogli, kako god da ih kazne, i zbog toga su se još jednom pobjednički poljubili. Jedino je stara, mršava žena u crnini kratko zapljeskala na ovaj poljubac, na šta ju je kapetan poprijeko pogledao.
Nabasala je danas na tu fotografiju i vratila joj se atmosfera linča grupe putnika na jednoj, i bezbrižnih prestupničkih lica na drugoj strani, iako se ništa od toga ne vidi na slici. I sama će to ljeto ukliznuti u ljubavnu romansu, a tek poslije će shvatiti kako ju je ponijela upravo bezbrižnost ovih mladih ljudi i zanos na njihovim raščupanim glavama. Ljudi su lijepi kada se vole, lica im svjetlucaju. Ništa nije kao ljudski dodir, ne može se to ničim bolje objasniti kao prazninom kada dodir nedostaje.
Ponovo je ugledala ono dvoje s mosta koji su se maloprije ljubili, sad su se vraćali Vilsonovim
i usputno razgovarali idući joj u susret. Neprimjereno je bilo kako su se drapali na sred ulice! pomislila je dok su se mimoilazili, a djevojčica usput prstom dodirnula tjeme njenog psa. Piplica se ironično osmjehnula, shvativši da je ljubomorno pašče, zavidna čovječe! Ne da nije bilo neprimjereno, naprotiv, lijepo je vidjeti kako se ljudi vole. Neko je rekao da je iz ovog grada hirurškim zahvatom uklonjena strast, ostale su samo hladne ulice i sivi beton, i bez obzira što to zvuči đuturumski, lako može naći više ljudi koji će to potvrditi. Na želudac lakše padne gutljaj samoobmane nego hladnjikavi čaj od lista rodnoga. Dok pokušavaš samu sebe zamisliti u zagrljaju i stiskaju, u tuđim ustima, shvatiš kako ti je dalek i stran onaj nekadašnji zanos što je udarao u noge, stariji od prvih sumnji i propitivanja. Kada si se ti onako ljubila, sjećaš li se makar godine? Čovjek bez razuma je živina, ali šta je čovjek kada samo razum ostane? Imaju i drugačije ljubavi, trebali spominjati, ali može li išta zamijeniti toplotu ljudskog tijela?
Ali zato je dobro zapamtila sunčani proljetni dan kada je vidjela zgodnog muškarca kako siječe plato ispred Narodnog pozorišta. Pogledom je ulovila njegov spori, sigurni korak i odsutni osmijeh koji nije bio njoj upućen, nije je ni primijetio. Ubola je nejaka sandžija shvativši kako je zgodnog registrovala hladnim razumom i nikakva paučina drugačije pomisli nije zatreperila. Kao da je taj dan okrznuo njen privatni glasnik minulih godina.
Istu noć je poslala poruku bivšem i činjenica da joj je brzo odgovorio vjerovatno je značila da
je i sam u nekom sličnom raspoloženju. Danas lako možeš saznati gdje su i šta su ljudi iz prošlih
života, ali ti nije puno bolje od toga, ne ostane previše prostora za neizvjesnost. Bivši konkretno
već duže vremena živi u Americi, vidjeli su se na Festivalu prije par godina, kafu popili i ispričali, ali nije ranije tako olako prekosvijeta išarete slala. Srećom ostalo je na porukama, nisu ni pokušali iz praha prošlosti oživjeti svoje mlađahne verzije. Bez obzira što su takvi pokušaji obično jalovi i znaju retroaktivno zamrljati lijepa sjećanja, svako malo čuješ kako je neko probao vratiti voz koji je davno prošao. Nekad se čini kako je potraga za bivšima zajednički paralelni rukavac naših života. Možda ne prevelik i ne toliko bitan, ali zajednički.
I onda se uhvatiš za vrat s gradom u kojem si se rodila, on ti je kriv. Obrušiš se na neravne ulice i njihova promijenjena imena, pokvarene semafore, pse lutalice, okrećeš glavu od neukusa i polusvijeta, i sve vrijeme, ti mlada žena u godinama, šutiš jednu te istu misao. Nekada je bilo ljepše i to si na momente spremna braniti i dokazivati, bilo je makar malo elegantnije, iako riječ urbanije zvuči rijetko ofucano. Ali istovremeno preživjeli su i polaroidi u istom ovom albumu i na njima vidiš da nije baš sve onako kako si zapamtila. Na polaroidima je i ovo čudno i pomalo đavolsko svjetlo u očima, što cijelom prizoru daje neki poseban štimung. Kao da je u pitanju sekta, tajni sastanak bezbrižne mladosti koje odaje drugačije svjetlo u očima.
A na slici, na stolu su vinjak i Zdenka sir, a za ove frizure danas bi ista ona bez zadrške rekla da su
papanske. Opraštalo se nekad laka srca, nije se ni primjećivalo, ili se jednostavno za bolje nije znalo. Lakše je trpiti dok ima damara u čovjeku i kucka iznutra, kad prestane, svi su krivi, mjesta naše mladosti ponajviše jer pamte drugačije vrijeme. Kada poljupci i zagrljaji urijede i nakraju izblijede iz sjećanja, počinje sušenje na vjetrometini za koje obično vjerujemo da će trajati duže nego što će to biti slučaj. Od dodira koji su nestali, teži su samo oni koje na silu pokušavamo održati u životu.
Ali nema tu čuda, tako je oduvijek, mada imaju i naše lokalne nijanse. Ovdje su mjerni instrumenti
zadnjih dvadesetak godina načisto popizdili i nije lako razdvojiti objektivnu stvarnost, realne okolnosti od uobičajenih sudbinskih zaokreta. Umrla bi tako, na primjer, s osamdeset i kusur godina i u Luxemburgu; o da, umirao bi i puno mlađi i mimoreda svugdje i oduvijek; izgubio bi kosu i u Californiji; postala bi seksualno nezainteresovana s pedeset sedam i u Australiji, a menopauzu još teže prihvatila u Japanu. Ali kod nas je na djelu histerija: sve što ti se ovdje dešava, ne bi ti se uopšte dešavalo negdje drugo. Pri tome je starenje naš poseban specijalitet kuće, zaštitni znak: nigdje to nije prije bilo, jednom riječju nezapamćeno.
A vrijeme gazi, zašušti pa utihne, nabora se na licu, možeš ga napipati kao ogrebotinu na stilskom namještaju, čekaš ga kao dijagnozu u privatnoj poliklinici u ponedjeljak ujutro. Ljudi se dijele na one koji to priznaju i one koji govore da je sve uobrazilja, mistifikacija, strah od smrti. Sve to negdje i jeste, ali nije manji žal. I dok jedni lamentiraju i broje otkucaje, drugi se vole, i od te pomisli danas je grad na kratko poprimio drugačiju boju koju je svakodnevnica godina začadila, neko drugačije svjetlo neočekivano je obasjalo prašnjave ulice. Koliko će ono dvoje s mosta trajati, hoće li već sutra prekinuti, idući mjesec, ili pak zauvijek ostati zajedno kao jedna od onih veza o kojoj će se pričati. Hoće li im pomoći ako ključem na kori drveta urežu svoja imena, s datumom iznad, i sve zajedno uokvire.
Kada je ona ostala sama i porodično gnijezdo osvanulo prazno, to jutro je u granapu kupila solnu kiselinu. Mrljavo nacrtana mrtvačka glava posmatrala ju je s neugledne plastične flaše, razmijenile su nekoliko neočekivanih pogleda. Nije znala zašto je otrov donijela u kuću, ona, najsebičnija osoba na svijetu, i držala ga par dana na kuhinjskom stolu. Kada draga osoba umre, ostane nejasna sjenka sjećanja. Živ čovjek kada ode, pokušavaš sahraniti vezu. Nakon što su roditelji umrli, probudila se kao siroče u godinama. Htjela je crknuti od žudnje, a nije naglas smjela reći, kada je dijete otputovalo u daleki grad na fakultet. Sve nestane, došla si na ovaj svijet sama, nisi bila zaljubljena, nisi rodila, i ovaj zvižduk praznine prirodni je nastavak. Pomogne varakanje obavezama, navike su naše drage štake za hodanje, dani se nižu u duge i kraće nizove, smetne se u moru svakodnevnice ko je bio i prošao. Ne znaš koliko ti fale dok ne izađu i zatvore vrata, a tišina kao mačka sa stubišta uđe u stan na Koševskom brdu; malo je isprva iznenađena, mrvu jednu zbunjena toplotom hodnika i zavlači se stidljivo iza kaputa, a ušla je da ostane. Od ove guste samačke tišine možeš u mraku destilacijom dobiti otrov.
Ovaj grad po kojem bazaju nepoznati ljudi voljela je naročito zimi. Ljudi su nepoznati jer ona uporno traži poznate djevojke, samu sebe među njima pokušava vidjeti i nikako joj ne polazi za rukom. Nekada je nestrpljivo čekala prvi snijeg, stajala bi noćima u mraku pored prozora i zurila u pepeljastosivo nebo priželjkujući prve pahulje. Kao djevojčica vjerovala je kako snijeg uvijek dolazi s Jahorine, prvo tamo krene padati, a tek onda siđe u grad i logično je bilo kad je došla Olimpijada. Nigdje kao ovdje snijeg tako ne zabijeli pogled, niveliše prljave ulice i trotoare, poveže nepravilne padine i čikme s glavnim gradskim koritom, dajući cjelini neki smireniji red. Veliki snijeg u Dalmatinskoj ulici i u Kralja Tomislava ne može zaboraviti. Kada bi krenuo sipati, znala je kasno uveče izaći i šetati neprogaženim trotoarima, gaziti sredinom ulice osluškujući kako škripi cijelac pod nogama. Hodala bi zanesena zimskim smirajem, bez određenog cilja, samo da bi opet na licu osjetila kako miriše prvi snijeg u Sarajevu.
Namik Kabil, Yesterday, Buybook, Sarajevo, 2021.
