Drva polagano gore, a ti pajki
Bilo je to prije nekoliko godina. Ako se zanemare kišurine, maj se baš bio rascvrkutao. Zapitam se zar je i dalje moguće da krošnje listaju i krtice ruju kako im se ćefne u ovom goropadnom i još mladom dvadeset prvom vijeku. (Meni je prethodni, s delijama Johnom Wayneom, Bushom Starijim i našim Sadamom pištoljdžijom, bio draži. Sve nas je manje, mog čestitog pokoljenja.)
Obišavši jedno požarište po nalogu kantonalnog MUP-a, svojom osicom oktavijicom spuštao sam se s Ostrošca. Maločas se bila raspomamila kiša, da bi minula jednako naglo kao što je i udarila.
Pokatkad se izdaleka prolomi grmljavina. Prijeti:
“Oprez, mali ljudi! Začas bi glave opet mogle da okisnu. Još zadugo ničiji taban zemlja neće ugrijati, takav ću vam maj prirediti.”
Priredi! Ako se mene pita, pomislih, neka svi pocrkamo od smrzavanja.
Vraćao sam se kući iz sela u koje su me pozvali povodom jednog nesretnog slučaja. Čim sam stigao ondje, osjetio sam da je hladnije. Kako će i biti u mrkoj naseobini zguranoj između brda?
Opštevažeća je istina da mladima vruća krv kola kroz žile. Ne zebu uprkos nestabilnom proljetnom vremenu. A biće sve toplije, ljetna sezona se neumoljivo primiče. Ali kad ti je osamdeset i kusur godina i truneš u vlažnoj usjeklini naseljenoj sirotinjom koju sunce okrzne tek svaki deseti dan, pa još u kuhinji nahajcaš šporet i pokraj naslažeš cjepanica da se nađu pri ruci, e ima svašta da se desi. Nepažnja? Staračko tupilo? Umor od života? Baksuzluk je, ipak, na vrhu top-liste.
Pregledavši lice mjesta, brzo sam rekonstruisao uzročno-posljedični lanac. Da se zapali, bukovini ne treba jako visoka temperatura. Suha, gori već na sto trideset stepeni. Međutim, drva koja su ležala naslagana uz samu usijanu peć nisu se razbuktala, već su ušla u proces takozvanog nepotpunog sagorijevanja.
“Zašto?”, pitate se.
Nikog neću da vrijeđam, ali ako ste od neke pameti, prokontaćete objašnjenje. U suprotnom, mozak vam je kao kikiriki, zbog čega nemojte patiti. Nije svakom dato da bude bistar. Za dobro svoga uma, nastavite upijati moje riječi.
Kako su prozori u kućerku bili pozatvarani, manjkalo je kisika. Zbog navedenih okolnosti bukove cjepke se nisu rasplamsale, nego su natenane gorjele. Ugljični monoksid se stoga počeo akumulirati u zatvorenom prostoru. Osvrće se monoksid unaokolo:
“Koga li da ugušim?”
Tog gasa čuvajte se ko crnog đavola. On vam se veže za hemoglobin tristo puta brže od kisika. Par udisaja, i glavni si u čitulji.
U kuhinji-trpezariji starica se opružila na kauču kraj ložišta. Pucketa bukva u furuni, ženu hvata san. Taman kad je ušećerila, stanu da podmuklo gore drva poredana uz peć. Jadnica navre da ustane, ona bi njih vodom da polije, kad se pred njom ispriječi nezvani gost. Izgleda kao zrak, a nije zrak.
“Halt! Gdje si se ti, majkaro, zajunila? Nikud ti nećeš.”
Gas je ošamuti, i nije joj bilo spasa.
Komšije su je prvi zatekli kako spava zauvijek. U cijeloj kući bila je jedini stanar. Nije imala familije. Koliko god je mještani pazili, vodili brigu o njoj, dođe joj glave ugljični monoksid. Žrtvu je obradio nevidljivo, nečujno i bezmirisno, kako mu i priliči. Ništa se nije moglo učiniti.
Zdjela s mlijekom
“Ovamo dođite, gospodine!”
“Šefe, zipa ovo!”
“Zar nije sumnjivo? Procijenite vi.”
Obraćaju mi se seljani koji su se slili u blizini staričine nastambe. Stalo im je da budu od koristi. Ali su i dokoni pa izmišljaju sebi zanimaciju, salijeću me. Razumijem ih. Očito je da su voljeli pokojnicu. Zivkaju me ne hajući za drotove koji su markirali opožareno mjesto. Seoskoj populaciji sam zbog nečeg važan.
Obuzeo me čudan poriv da osluškujem ko šta dobacuje. U kakofoniji njihovih dozivanja tražio sam nešto čega definitivno nije bilo: vapaj da svojim stručnim uvidom, studioznim raščlanjivanjem nemilog incidenta, oživim njihovu komšinicu.
Ali nikako da zagudi taj vapaj iz njihovih grla, ma koliko se moj slušni organ naprezao. Jer nisu ruralci bez pameti. Znaju oni kad je nečem kraj. A foliraju da ima nešto poslije. Kakav vapaj, kakvi bakrači. Iskazivali su ništa drugo do ljubaznost, strahopoštovanje prema meni kao stručnjaku iz grada, ne kao uskrsitelju.
I šta je ta stručnjačina ustanovila? Ukratko, jad. Usljed dejstva vatre, s jednog zida pootpadale keramičke pločice. Istopilo se kućište televizora, bez eksplozije. Jedan lijeni požar. Na čiviluku ostao da visi otrcani sako koji toplota i plamenovi nisu spepelili, ali se crnio od čađi. Nagorio jeftini tepih od plastičnog tkanja. Lamperiju liznuo oganj prije nego što je upokojen mlazom iz vatrogasnog šmrka.
Još je bilo mlijeka u zdjeli na podu kod peći. Dlaka s glave nije falila sivoj prugastoj mački. Sklupčana na rukohvatu kauča, mjerkala je mene i uniformisana lica. Znala je kad je vrijeme za eskivažu, za smucanje po tuđim avlijama, kad je rizično kunjati u društvu uspavane gospodarice.
Visina ukupne štete: četiri, uvrh glave, pet hiljada maraka.
Ko koga kontroliše
Spustio sam se serpentinama do hotela Sedra, a zatim jezdio džadom uz rijeku prema udobnoj sofi koja me nestrpljivo očekivala u mojoj dnevnoj sobi. Tokom vožnje razmišljao sam kako životinje o mnogo čemu znaju više od nas. Koji je đavo ponukao mačku da se prije opasnosti iskrade iz kuće? Otkud joj strpljenje da se vrne tek po završetku vatrogasne operacije? Mačka predosjeća, mačka prekida dnevnu rutinu, u pogodnom trenutku bježi iz kuhinje, preživljava. Mačka zna.
Dah mi se presiječe od iznenadnog entuzijazma i ja zakočim. Iskoristivši za manevar prilaz jednom dvorištu, okrenem kola u kontrasmjeru. Zaždim prema nedalekoj Bosanskoj Krupi. Već pred ulazom u taj grad splasne mi elan, dostojan srednjoškolca, a ne šezdesetogodišnjaka koji se priprema za ležerno penzionersko vjekovanje.
Zabrzam nazad kući, kanjonom Une. Lijep je to krajolik, ali ograničenog dejstva na psihu. On da me razgali? Nijednog pređenog kilometra nisu me napuštale misli o starici iz memljivog seoceta. Njeno tijelo nisam vidio, prije mog dolaska makli su ga iz kuće. Kako se rahmetlijka odupirala plamenovima?
Na mahove su me pohodila sjećanja, još svježa, na novinsku vijest o jednoj drugoj pogibiji. Članak iz dnevne štampe me veoma potresao pošto sam ubijenu ženu lično poznavao. Meni ko priraste srcu, sigurno vrijedi. Ali neću sad o njenom mučeništvu.
Budi razuman kao što inače jesi, ne ogrći se tim pomrčinama, ponavljao sam u sebi dok su brisači sikterisali rijetke kapljice na šoferšajbi.
Savjeti nisu pili vode: uporno su se zapetljavale u mom stomaku nekakve sajle, obrtali se rotori, grebali.
Vijugavu saobraćajnicu u pravcu Bihaća sam slijep mogao profurati. Davno su mišići ruku popamtili neophodne pokrete. Volan se osamostalio u svom radu, za mene nije mario, šake su se povinovale njegovom osjećaju za navigaciju.
Jedino kad bih drndao po mjenjaču, vraćalo mi se uvjerenje da je vozilo donekle pod kontrolom svog formalnog vlasnika. Kolima, ipak, komandujem ja, a ne cesta što zmijuga po uzoru na rijeku koja se rasplesala dole, na dnu kanjona.
Desno, nedaleko od mene, survava se padina prema uskoj obali koju gurkaju slapovi. S druge, suprotne strane druma, propinje se do visoravni stjenovita barijera obrasla drvećem i žbunjem. U skladu s našim najvišim saobraćajnim standardima, ta litica je temeljito neosigurana zaštitnom mrežom. Siledžijski se nadnosi nad cestu, mršti se na prolaznike. Čim joj prekipi, strese kakvu stijenu na prvo vozilo koje naleti. Prepadnuto nasrtajem, ono se ispali s ceste. Bankine su ovdje mislena imenica, pa se let prema vodenom groblju odvija neometano. U finalnoj fazi, Una proguta uljeza u svoje tmine.
Ovaj put sam ja bio persona non grata. Ko zna od kakve se grbe odrodio taj kamen i dokotrljao ispred mene. Da ne preuveličavam: nije se on postavio tačno ispred mojih kola, već na suprotnoj voznoj traci, tako da nisam bio direktno ugrožen. Kamen ne veći od moje glave, koja je pogolema a svega se u njoj nakupilo.
Svako normalan bi samo protutnjao ka svojoj destinaciji proklinjući cestu i one koji je održavaju. Ali šta poduzme inženjer mašinstva, tačnije magistar, koji je niz godina, za potrebe policijskih i pravosudnih organa, vještačio i saobraćajne nesreće?
Bez primjetnog razloga, smota volan prema rijeci, iako ga ništa nije priječilo da i dalje napreduje svojom trakom.
Valja li ovo ovako?, prirodno je zapitati se, ali u tim epskim trenucima nisam stigao da išta pomislim.
Na svu sreću, nizbrdicu koja se obrušavala prema Uni odvajao je od ceste horizontalan teren, ne prevelik, ali dovoljno širok da zaustavim Octaviju i izbjegnem posljednji kupanjac u životu. Točkovi zaparaše po hrapavom tlu. Ko zna koju bi igru sa mnom vile igrale da nisam pravovremeno pritisnuo kočnicu. Vrlo kratko sam tu proboravio zirkajući, u goloj vodi, prema kaskadama. Pjenile su. Mislile ste da ćete moja kola na poklon dobiti?
Produžim cestom da bih se parkirao par stotina metara dalje, na zemljanom proširenju namijenjenom da bude odmorište putnicima, izletnicima, drogerašima, padavičarima. Otkopčavši sigurnosni pojas, jedva se iz kola iskobeljam, sav sam bio odrvenio.
Nikog u mom vidokrugu. Sto i dodijeljene mu klupe držala je u okruženju armija otpadaka, koji su se taložili u slojevima upućujući na razne sojeve posjetilaca i njihove prehrambene afinitete. Nisam sjeo na klupu, ne zato što je pokisla ili zbog okolne prljavštine, nego zato što mi se nije sjedilo.
Zamalo se ti preseli u riblje kraljevstvo, korio sam se stisnutih usana.
Uostalom, tamo i spadaš, ubadao me drugi glas, tih ali šiljat. Na dnu one vodurine ti je mjesto à propos počinjenih grijeha.
Na čistom zraku sam stajao, ruku u položaju kao da drže volan. Šta mi bi maloprije? Zlo i naopako! Zašto se nisam ustrašio kad se onaj kamen survao a ja upravio kola prema rijeci, ne zbog kamena, nego onako, da vidim šta se nudi u nastavku? Pljunem, obilno pljunem.
Istina je da sam u presudnom času ipak odreagovao u korist vlastitog opstanka. Ali pritom me nije motivirao strah od susreta s Azrailom. Mojom motorikom zagospodarila je neidentifikovana sila, osujetivši odštampavanje jednog časnog imena u crnoj hronici. Kako se ta sila zove, neka mi neko kaže, ali ime joj zasigurno nije Urazumi Se.
Octavia mi parkirana, a ja stršim pokraj nje i grabim imaginarni volan dok potmula grmljavina najavljuje nove sankcije u vidu pljuska. U svijetu ima dobrih ljudi. Da me jedan takav iz kola spazio kako u po kanjona izvodim pantomimu s ispruženim rukama, milostivo bi me pokupio i isporučio drito u ludnicu. Mogu misliti kako sam izgledao neuračunljivo.
Išlo mi je naruku da je u to doba dana saobraćaj bio slabiji nego u ratu, kad se za kap goriva zabijao nož u grkljan. Statistika je nemilosrdna nauka. Pa, ako je protok vozila gotovo ravan nuli, kolika je mogućnost da se neka saosjećajna šoferska duša zainteresira za pantomimičara?
Dvije zanimljivosti propustih da istaknem. Tek kad sam se domogao tog zapuštenog odmorišta, sinulo mi je da sam sve vrijeme vozio na rezervi, ali bilo je dovoljno goriva, ne znam zašto to uopšte spominjem. Drugo, neposredno prije ili nakon što je onaj kamen izvršio agresiju na cestu, primijetio sam jednu atipičnu pojavu, da ne kažem anomaliju. Ogledala se u sljedećem: među drvećem u priobalju komešao se oblak žmigavih mrlja nalik na neke predimenzionirane svice. Joj mene, svice! Na ugojene fratre su ličile, fratre iz igranih filmova o srednjem vijeku, samo što su ovi ljepotani još i letjeli i davali svjetlosne signale. Odatle je prema meni zračila radost.
“Pohrli do nas, Mensure, ne snebivaj se, dodaj gas i pridruži se raji da strusimo koju bocu vina uz sir i masline!”
(Ja samo u izvanrednim situacijama u društvu prekoračim limit od jedne čaše crnog.) Ne dadoh se zavesti. Potegoh uzde svog srebrnog češkog paripa, koji se ukoči na neasfaltiranom proširenju uz cestu. Saginjao se odatle vidik prema Uni. Žele li me, žele, oni podli slapovi.
Hoće li se odnekud iz šumarka opet osmjehnuti roj krupnih svitaca? Zadrigli svijetleći fratri koji ludo lebde – gdje su? Nisu se ukazivali.
“Zvali smo te na sijelo, odbio si, idi sad s milim bogom.”
Motrio sam unaokolo i kad sam se nešto dalje dovezao na spomenuto odmorište. Nigdje mojih ljepotana. Kasno popodne – rano je za svice. A ako ćemo pravo, nemaju oni običaj letjeti onako visoko kao bljeskava stvorenja koja su me mamila u momentima nesuđene saobraćajke. Još nešto: održavaju li se u maju aeromitinzi svitaca, pare li se oni tad? Evo sto maraka da ne. Okrećem se oko sebe: ništa sumnjivo ne blinka.
U međuvremenu su dva auta prošišala drumom. I jedan užurbani šleper, koji je urlao kao da ide u boj. Koliko mi je poznato, ekscentrizmi starog inženjera nisu ušli ni u čiju evidenciju. Barem mi do dana današnjeg niko nije vadio mast videosnimcima na kojima ludujem u prirodnom ambijentu na potezu od Bihaća do Krupe. Nemojmo biti djeca, rado bi čaršija pustila priču o opičenom Mensi:
“Eno ga, i on posenilio. Urušavaju se najsvjetliji umovi kantona.”
“Dobro je i izdržao, to je za Guinnessa kako nije ranije prolupo.”
nihad.hasanovic@gmail.com
