UČENJE KROZ “DEMOKRACIJU”
Teturao je u foajeu. Neznanac, ali se bez pardona naslonio na
mene. Da ne padne. Nije mi zasmetalo. Uvedem ga unutra i
sjednemo jedno do drugog. Dok se sala punila, on oslijepi.
Rekla sam mu tek: “Šapnuću vam ako na sceni bude preokreta
na kinetičkom planu.”
Krene predstava sa samo dva glumca. Zijah i Dražen.
Metu pod, šale se. Uto mi slijepac javi da je i oglušio. Iskažem
mu žaljenje. Kad je izgubio moć govora, spustim dlan na
njegovu šaku. Gesta solidarnosti.
Publika se smijala Z-u i D-u, koji su parodirali jednu
dramu u skraćenoj verziji. Sve likove su tumačili. Po ubistvu
Cezara, njih dvojica su ponavljali: “Sloboda!” Ta vika me
uznemirila. I još su glumci glumili glumce. S mukom sam ih
pratila pitajući se kad su to što jesu, a kad ne. Sažeto su izveli i
Antigonu, Okovanog Prometeja. “Ko sluša samo sebe, kazna
mu je ludilo!”, zagrmi s podija, a ja se naježim.
Z i D su uz dosta humora govorili o demokraciji (po
kojoj se predstava i zove), o pobuni pojedinca protiv vlasti, o
demosu čiji razum pomute emocije. Glava mi je pucala.
Osvajao me osjećaj izgubljenosti.
Osvrnem se prema svom gluhonijemom slijepcu.
Umjesto njega, mrak u liku čovjeka, crnji od tame koja je
ispunjavala prostoriju. Pod mojim dlanom i dalje je ruka tog
bića bila mekana i mlaka. Da zovem upomoć, nemam više
snage. Prisutni se pretapaju u figure nalik na onog mog. I
glumci se zacrnjeli. Sve se zamrznulo. Opet restart, mikrosmrt.
Nikad neću zaboraviti te prve korake u razvoju
sopstvenog “ja”. Bezbroj testova: pohrane u tebe isječak iz
tuđeg života pa se snađi. Kome bi te večeri sinulo da je crni
pijun došao po svoje? U gledalište se ubacio preko mene i na
moju štetu. Takvi propusti su često rezultirali napretkom – ako
bi ih ljudi napravili. Mi tad još nismo znali šta činiti da nas
greška ne ubije.
