Marko Gregur nakon nekoliko je kratkih romana napisao svoje – sudeći po opsegu, dubini i stilu – kapitalno djelo. Roman na više od četiristo stranica donosi priču o Vinku Vošickom, češkom doseljeniku u Koprivnicu, zaljubljeniku u knjigu i umjetnost, vlasniku tiskare kojega kao došljaka ne šibaju jezikom i političkom moći samo podravski lajbeki na visokim položajima, nego ga neumoljivo drobe kotači povijesti i udaraju politički režimi u kojima se zatiče.
Vošicki i njegov intrigantan život zainteresirao je čitateljsku publiku i sve se dosad objavljene kritike romana slažu u ocjeni da je riječ o punokrvnom književnom liku, koji vjerojatno djeluje življe i stvarnije nego što bi ga ikakav striktni povijesni prikaz mogao dočarati, sa svime onim što čini čovjeka, njegovim ljubavima, patnjama, nadama, razočaranjima i povrijeđenošću, ali koliko je zanimljiv lik Vinka Vošickog i njegova psihička stanja koja se neprestano klate od stoicizma do točaka pucanja, toliko je zanimljiv i spisateljski proces u kojem je Vošicki nanovo stvoren, odnosno način na koji je Marko Gregur ulazio u lik Vošickog riskirajući da ga potpuno proguta aura tog „pravog čovjeka koji se zatekao u krivim vremenima“.
Ako sretnete nekog zaposlenika koprivničkog muzeja, reći će vam dobrohotno da je Marko Gregur postao dio inventara, gotovo svakodnevno dolazeći prekapati po povijesnim spisima, dokumentima i ostalim publikacijama, istodobno pokušavajući pronaći Vošickijeva sina i posinka, a zatim se vraćati kući da balast kojim se opteretio transformira u književni tekst. U procesu pisanja nema dobrohotnosti i ležernosti, sigurno bi odvratio autor, daleko je to od plastične, simpatične slike mladića koji sjedi u muzejskoj čitaonici i vrijedno studira spise, jer u njemu se, u piscu, odvija drama ravna onoj njegova lika, okrutna i neumoljiva, koja mu ni na tren ne dopušta da predahne, kao da je jednom ušavši u lik Vošickog, „zajahao zmaja“ znajući da mora izdržati do kraja putovanja ili propasti.
– Snažno je to djelovalo na mene – rekao je pisac kad smo ga nedavno pitali je li ga mijenjao rad na knjizi, a slike kojima opisuje dvoipolgodišnji proces zvuče kao da ih izgovara čovjek koji ima posttraumatski stres.
– Kovitlalo se u mojoj glavi i morao sam pisati puno i stalno, s osjećajem da bih se mogao raspasti ako stanem, kao da bi sve moglo nestati, jer se njegov život nerijetko činio kao san, odnosno košmar. Bilo je opterećenje već i sasuti sve to u sebe te ga destilirati kroz promišljanje i pisanje, zamišljati kako mu je bilo živjeti, i mogu mu se samo nakloniti…
Čini se ne samo da je autor uspio ući u cipele Vinka Vošickog, nego i da mu stoje kao salivene. Na književnim predstavljanjima Marko Gregur interpretira svoje likove poput glumca, živo i dinamično, glasom i gestikulacijom, vjerno i upečatljivo, kako na standardnom jeziku tako i na dijalektu.
Na početnim stranicama ulazimo u svijet u Vošickog, stranca koji nije došao na gastarbajterski rad, nego kao čovjek „koji je došao raditi knjige“, kreirati i utjecati na kulturno-političku sliku, što ga čini još podložnijim za zabijanje noževa u leđa kamo god da se okrene. Nakon što je autor postavio takav mizanscen na prvih stotinjak stranica, igra počinje, mašinerija se pokreće, u epskom kolažu ratova, gorkih primirja i rijetkih sretnih trenutaka kada posao u tiskari dobro ide, nižu se vjerodostojni likovi i situacije, no svi pripovijedni dijelovi, perpetualni porazi, kao da su poput obrisa za sliku prema kojoj nas pisac vodi, koja se sve jasnije nazire, a to je portret čovjeka kojemu je umjetnost bila religija.
Teško je čitajući roman ne vući paralele s mitološkim tragikomičnim habitusom Gruntovčana, televizijske serije koja je proslavila pisca i novinara Mladena Kerstnera jer unatoč svemu lik Vošickog je uza sav kozmopolitizam i intelektualnost, sudbinski Dudek – s problemima koji proizlaze iz njegova karaktera poštenjačine, čovjeka koji ne juriša na zlo jer zna da se zlo ne može pobijediti, no ne maše ni bijelom zastavom, nego zastavom umjetnosti; što se vidi po krilatici kojom pozdravlja ljude: Got do kristi Kunst (Bog uskrisi umjetnost) – srastao s podravskim ruralnim i urbanim podnebljem koje Gregur dobro poznaje i čiji je „smijeh kroz suze“ britkim humorom pod kojim se skriva gorčina unio u lik Vošickog.
Teško je ne vući paralele i s Krležom, jer neznajući pripovijedač piše s digresijama, oštro, virtuozno i podbadajuće kao što Krleža piše i stječe se dojam da je takav duhovni milje baštinio Vošicki, a ako se na trenutak s fikcije vratimo u realnost, mozak čitatelja bodu te neobičnosti. S jedne strane imamo portret čovjeka koji je na mahove prikazan gotovo kao mučenik, koji bi zbog toga po svemu sudeći trebao biti blage i pomirljive, meditativne naravi te izrazite duhovnosti, nježan i fragilan pa se ponekad doimlje da je u njega upisano nešto što nije njegovo.
U svakom slučaju, susret s romanom Vošicki neobično je iskustvo, kao da čitatelj uranja u klasik iz doba realizma ili moderne, a opet suvremenost iz njega probija iz svake stranice; dugačku naraciju obogaćuju dijalozi prožeti dijalektalnim vulgarnostima kakvi se i danas mogu čuti u kakvoj podravskoj ili varaždinskoj birtiji ili salonu kulture u koji zalaze tipovi koji se od junaka Gruntovčana razlikuju jedino po tome što nose elegantniju odjeću.