Igranka
Ponekada kad je mjesec velik, bijel i okrugao kao gumb, Alma, Dunja, Suad i ja odlazimo na terasu i gledamo kako se mjesečina odbija od policijskih traka oblijepljenih oko Klaonice. Pijemo gemište i orahovac, pućkamo travu dok David ne dođe sa slikama. Konzumiramo samo ono što sami proizvedemo, sve osim biciklina, njega dobivamo od Sanjina u zamjenu za Tatin speed, jer je čak i za nas speed seljačka droga. Na biciklu vozio sam Almu. U kabilskom selu htjeli smo ukrasti kokoš u dvorištu, očerupati je i ispeći. Kad smo je uhvatili, pomazili smo je i pustili. Stresla je perjem i mrgodno pujpujkala. Suad je pravio roštilj, na meniju su bili odresci veprova ulovljenih u šumama pod obroncima Papuka. Njegova ađutantica Dunja ćelave glave pripovijedala mu je o ratnim lutanjima alžirskim bespućima i kruhu spravljenom od žirova brašna koji je blagovala u kući pripadnika jedne od ruralnih mobilnih jedinica. (…)
Dunja je pričala kako su se ona i David igrali mame i tate kad smo bili djeca. Oženio ju je stabljikom tratinčice svijene ukrug. Pravili su kolače od blata i davali meni da jedem. Ja sam imao ulogu sina. Alma je rekla da sam je kad smo bili mali vidio kako piša čučeći na dvorištu pa sam otrčao sve u dnevnoj sobi, svakoga posebno, Gazdu, Gazdaricu, Kokošju Šamanicu, Ruske Kneginje, Crnu Pticu, Suada, Mitanovske i više se ne sjeća koga sve, obavijestiti što sam vidio. Primijetio sam da ima rupicu među nogama, za razliku od mene, koji imam pišu. Tako smo čunu zvali dok smo živjeli u Bosni, a ovdje su svi imali pimpeke.
Almin nos je ispupčen kao humak i otkriva nosnice više nego kod većine osoba. Uvijek dobijem snažnu želju da je poljubim kada sam pored nje, a ona priča s nekim. Ustao sam i stavio ruke na njena ramena kako bi prestala pričati. Imala je raskopčan kaput. Poželio sam joj staviti ruke unutar kaputa. Malo sam ga rastvorio, tek toliko da napravim prolaz za ruke do tijela. Nisam je obujmio, nego sam ruke lagano položio na bočne strane struka. Glave su nam se približile, dodirnuli smo se nosevima i usne su nam se spojile. Sjela je na moje noge i stavila mi ruku u hlače. Bicikle smo vozili do jutra.
Milka je ustala iz zemlje, dizala hostiju prema mjesecu i plesala drmeš s kosturima oko klaonice. Mjesečeve zrake probijale su kroz napukla rebra. Kad je izašlo sunce, David je pitao želi li tko igrati nogomet.
Nogomet
Trenirao sam nogomet pun dan za konkurentski klub u susjednom selu. Regrutirali su klošare za gajbu piva nakon treninga. Istrčao sam na teren pomalo pijan. Kad je počela utakmica, stajao sam i držao se za bradu kontemplirajući. Sudac mi je djelovao suviše autoritarno u crnoj košulji i fućkom kao sredstvom represije. Igrači nisu shvaćali da su kao brojleri na farmi, šopani pivama kako bi bili poslušni. Ponekad bi ih pustili na travnjak da po njemu na fićuk drbaju nožicama. Napustio sam teren bez pobune, kao gospodin, i nikad više nisam taknuo loptu.
Ja, Gavranić
Ovo je prvi dan ostatka mojeg života, pomislio sam dok sam izrađivao profil na društvenoj mreži. Morao sam, Suad me natjerao, kako bih bio što povezaniji s mušterijama. Dok sam otvarao fejsbuk, na naslovnici se pojavila fotografija Kasjina portreta. Objavila ga je jer je bila izazvana u igri snažnih žena ispred zavjese. Prva je to njezina fotografija na profilu. Inače objavljuje samo slike svojih modnih kreacija, torbica i suknji, zbog kojih su je počeli pozivati na umjetničke reciklažne festivale; ostale objave su citati književnika, fotografije slika manje poznatih slikara i snimke koje pozivaju na ekološku savjesnost, ali nikad dosad nije objavila fotografiju sebe. Nisam s njom popričao otkad sam se vratio s farme. Prvo što s njenog lica preplavi vidno polje su kovrčava riđa kosa i pjegice, a tek kad se oko privikne na đinđer-šok, počnu se nazirati nos, usne, oblik lica…
Crna Ptica sletjela je na balkon. Poslao sam je kod Kasje da je zamoli da nam priča.
Kasja
Najranije sjećanje i nije sjećanje, nego osjećaj slatke usamljenosti života u gradu, ona usamljenost koju osjećamo i kad smo među ljudima, a nemoguće ju je iskusiti u životu na selu. Noću bih ustajala i sanjarila na prozoru, što zapravo i nije bilo sanjarenje, jer se ne sjećam o čemu sam snatrila, bilo je to više kao prirodna, spontana meditacija malog djeteta bez ikakva životna iskustva, koje je odraslom potrebno za sanjarenje jer iskustvo donosi tuge i sreće koje je potrebno proživjeti da bi se uopće moglo snatriti ili kontemplirati. Osvještavam osjećaj određene ugode kad povremeno pod prozorom zgrade noću cestom zabruji automobil, a u sobu prodire bijela ili narančasta svjetlost bandere ili mjeseca. Kao da mi je cijeli život prije Spektakla prošao u snatrenju koje bi jedino prekidala hranjenja i povremena bučna vraćanja ukućana, kad bi se u stan sjatile komšije, vojna lica sa svojim porodicama, suprugama i djecom. To su mehanizmi po kojima funkcionira moje pamćenje života.
Snatrenja su dobila dubinu zahvaljujući knjigama za djecu koje sam čitala. Mali princ, Vještice Roalda Dahla i serije romana o dječaku Martinu, koji je imao fantastične sposobnosti – mogao je letjeti, no nije znao biti drag-kraljica, kao Suad kad nas zabavlja na pijankama odijevajući se u Dunjine haljine. Bila je i jedna knjiga čijeg se imena ni pisca ne sjećam, ali sjećam se da su se u knjizi na izletu upoznali dječak i djevojčica i zaljubili se jedno u drugo, a cijeli se roman kasnije kreće u smjeru naivne djetinje muke, simpatične koliko i zastrašujuće bolne, da se ponovo susretnu. Pišu pisma jedno drugome i planiraju sastanak, no ne znam jesu li se ikad sreli jer se ne sjećam kraja i jesam li ga uopće pročitala do kraja ili je granata koja je napravila rupu u Gavranićevu stanu napravila rupu i u mojoj glavi.
Dječak s dva imena, Pirgo, Šta pričaju Petrovi prijatelji, Najdihojca, Volođu Uljanova bilo mi je teško zapamtiti, nakon njega ide Heidi, U svijetu priča i još gotovo dvjesto naslova do sada izašlih u biblioteci Vjeverica u dokolici učila sam napamet i naglas izgovarala. Iz zgrade – u kojoj je pod u liftu često popišan, to sam jednom i ja napravila, iz nagonskog otpora kultiviranju, tehnološkom napretku, kao hommage deranima iz zgrade ili ipak iz banalne neodgojenosti – silazim niz ulicu, gledam u patike iznad prstiju stopala, u drugi sloj kože, vjerojatno goveđe. Na njima su šišmiši i Lidija iz Bubimira, hodam sporo, otvarajući kaputić, kao šišmiši krila, u školu.
Ne znam koliko sam puta trebala prohodati od zgrade do škole i natrag da bi tijelo zapamtilo ono čega se sad prisjeća, Tomana iz Orašja kojeg je ljubomorna Jasmina nagovorila da me napadne u školskom dvorištu jer se pravim važna sa svojim patikama.
U učionici na kartonski papir lijepim komadiće plastelina, plosnate kružiće, rabuzinski, koji postaju glava čovjeka, točak bicikla, sunce, točka račvanja grane drveta, listovi krošnje, jabuke. Jabuke ne volim, ponekad su za užinu, odlazim na dvorište i kupujem kokice u vrećicama za smrzavanje mesa od starijeg učenika u traper-jakni. Ne znam peče li ih sam ili njegova mama, možda baka. Skrivam se i jedem ih pod ulaznim stepenicama škole jer izbjegavam Tomana. Tamo me pronalazi debeli Pupan i moli da mu dam malo. Pupane, i ja sam gladna, pekmezasto mu govorim da mi smeta što me prosi, no svejedno mu pružam kesicu, a on mi odvraća sliježući ramenima: I ja sam. I ja sam gladan.
U jednom sjećanju sjedim na podu sobe i dižem se iz sebe poput letećeg Martina i postajem svjesna sebe, zgrada, djece koja se igraju klikera, graničara, kadije ili divane na klupama. Djevojčica sam koja sjedi u svojoj sobi, kratko ošišana, suze su se osušile jer sam plakala zato što sam morala ići frizerki. Mrzila sam šišanje, ali mama Selima bi redovito ugušila pobunu, no nije mogla ugušiti daljnje proteste, durenje, odbijanje hrane i razgovora koji su trajali danima.
Šu-šu-šu, Crna Ptico!
Vlati trave
Rastemo i uvijamo se jedni oko drugih, nadrastamo se ili urastamo jedni u druge, ponekad se gušimo, krademo si zrak i nebo iako ga za sve ima više nego dovoljno. Zašto nismo vlati trave? Da jedni pored drugih, jednaki, ispravljamo i izvijamo kičme prema suncu, s razmakom slobode – praznim prostorom među nama – tek tolikim da se ipak možemo dodirnuti i pridržati se jedna za drugu kada dune vjetar.
Marx
Nakon što su nam se bonovi za menzu bližili kraju jer smo pili više kava nego što nam je u realnosti dopuštao skromni studentski socijalni sistem s bonovima, krajem mjeseca Suad i ja otišli smo u Halamutanov forum mladih jer smo čuli da na zidu imaju portret Karla Marxa. Tražili smo svebratski privid jednakosti, koji smo živjeli u djetinjstvu prije doba Spektakla, kako bismo se utopili u iluziji. Budući da smo još kao srednjoškolci imali iskustvo bivanja u bircu Filozofskog fakulteta koji nas se dojmio upravo zbog portreta istaknutih komunističkih intelektualaca i državnika, i tamo žedno popili kap filozofsko-socijalističkog propitivanja društva i kulture, pomislili smo da će mladi politički intelektualci koji besramno ističu portrete velikana posrnulog komunizma možda i razgovarati, ako već ne o kapitalu, klasnoj borbi, klasi i njihovoj kritici, onda barem o bilo kakvim idejama.
Kad smo ušli, odmah smo ga ugledali na zidu, zurio je u nas, namrgođen kao lički pastir kojem su pobjegle ovce. Čekali smo da nas Halamutan pozove da raskinemo s društvenim i političkim statusom quo. On je u uredu igrao popularnu računalnu igru Call of Duty. Zov dužnosti. Imao je slušalice i mikrofon, rekao je da je umrežen s ljudima diljem svijeta i da razgovaraju i planiraju taktike. Nismo željeli smetati. Pomislili smo da možda razgovaraju o razlozima slabosti lijevih teorija da se suoče s neoliberalnim mutnim politikama. Halamutan je stisnuo pauzu i rekao da će vođenje sjednice preuzeti suhonjavi dugonja s velikim nosom na čelu stola koji se nametao kao novi predvodnik.
Sastanak nas je dotukao. Nakon vijećanja koje je trajalo do noći; o sendvičima, akcijama davanja krvi i dijeljenju crvenih jaglaca jer su jeftiniji od karanfila, zaključili su da ne znaju ni kamo će ove godine na skijanje. Kad su spomenuli skijanje, shvatili smo da nemamo ovdje više što raditi. Ljudi naše klase ne posjećuju skijališta. Suad je pljunuo na sliku. Hračak je pao ravno na lice Karla Marxa. Halamutan je požurio obrisati ispljuvak koji se već cijedio po bradi. Dreknuo je da nam je odsad zauvijek zabranjen ulaz u proleterski hram.
Izbrojali smo preostale bonove i zaključili da ćemo se do kraja mjeseca odreći kave kako bismo ih imali dovoljno za dva obroka dnevno. Nekoliko godina kasnije od Halamutanove stranke dobili smo SMS poziv na darivanje krvi. U to smo vrijeme bili u depresiji i otišli smo dati krv kako bismo se osjećali bolje. U takvim smo stanjima voljeli čak i kad bi nam na autobusnim stanicama pristupali pojedinci iz različitih marginalnih vjerskih skupina i poklanjali nam svoja glasila.
Nikola Leskovar, Mjesec sja kroz napukla rebra, VBZ, Zagreb, 2024.
