Ono što nikada neću biti
Danas sam nacrtala nekoliko crteža.
Jedan je o cvijeću i raznom suhom lišću.
Drugi je o mitološkim nemanima i bogovima.
Treći je o meni naopačke.
I četvrti je o smrti u bojama.
Usput sam izmislila po jedan život,
i do zadnjeg detalja ga isprojektovala.
Igrala sam se sa krticom iz svog sna
i napravila joj dom u kuhinjskom elementu
iznad šporeta.
Malo sam letjela,
bilo mi je lijepo.
Napisala sam i jednu bajku
koja nikome nije jasna
ali nema veze zbog toga.
Isplakala sam se zbog sjećanja
da sam kao mala pržila mrave lupom.
Prasnula sam u smijeh prisjetivši se
kako sam obrukala roditelje rekavši gostima
da nam sve u kući pojedoše.
Izbrisala sam sve jezive crne rupe koje su me progonile.
Sačuvala uspomene od svih ljudi koje sam voljela
i uspomene o ljudima koje su oni voljeli.
Proživjela sam danas život.
Sjela sam na pod.
Vragove sve moguće ispsovala.
Gorčinu isplakala.
Sve sam to uradila
za svoje dijete koje volim.
Koje nikada nije ni postojalo.
A koje nikada neću roditi.
