Zbirka pjesama Razmnožavanje domaćih životinja (Buybook, 2018), bosanskohercegovačke autorice Tanje Stupar Trifunović, relevantan je primjer hrabre, osviještene i slobodne poezije. Hrabre zbog toga što servira pred čitatelje/ice surovu istinu današnjice. Osviještene jer beskompromisno ukazuje na svakidašnjicu i njeno lice i naličje. Slobodne između ostalog i zato što se ne pokorava metričkim ili gramatičkim pravilima. Apsolutnim zanemarivanjem interpukcijskih znakova, vizuelnim poigravanjem sa stihovima što se vidi po ponekom iščašenom stihu koji skrene na kraj ili sredinu stranice (Doticanje krajnjih granica čežnje, Želim da živim u malom primorskom gradu, Ptica…) pjesnikinja se buntovno suprostavlja uštogljenoj tradiciji reda i poretka. Moglo bi se reći da Tanja Stupar Trifunović ovom zbirkom potcrtava manire modernističke poezije. To se najbolje vidi upravo iz pjesničkih stilskih postupaka kojima se autorica korisiti, počevši od odsustva interpukcijskih znakova.
Drugi važan postupak su duge narativne pjesme. Naime, u zbirci se vrlo često pojavljuju ovakve pjesme u kojima se jasno primjećuje postupak pripovijedanja (Otkrivanje svijeta majki, Dok mater zove na večeru, Tijela i susreti, Zavođenje svijeta, Žene, Mjesta na kojima počinje sve ispočetka, Savremeni bog, Reinterpretacija prvog grijeha…) Međutim, ono što poeziju Tanje Stupar Trifunović čini dragocjenom za čitateljsko iskustvo jeste oslanjanje na teme iz svakodnevnice. U zbirci autorica piše o ženama, ljubavi, tijelu, prolaznosti, bogu, muškarcima, čežnji i smrti. Dakle, jasno je da je riječ o uobičajnim pjesničkim motivima. Ali pjesnikinja kada piše o ženama, piše o ženama sa naših prostora, o našim majkama i bakama (Razmnožavanje domaćih životinja).
Kada piše o ženskom iskustvu, piše o običnom i svakodnevnom ženskom iskustvu. Ali upravo zahvaljujući tim primjerima ukazuje na položaj žene u patrijarhalnom društvu, što je jedna od centralnih tema ove zbirke. Stoga, pišući o ljubavi, vezama i braku autorica raskrinkava sve svakodnevne probleme koje sa njima dolaze (O mračnim sobama i muškarcima u njima, Teška ljubav, Posebne navike, Želim da živim u malom primorskom gradu). Najprije, autorica ukazuje na to da ljubav i brak nisu naivne teme, nego su upravo to mjesta sa kojih se generira najviše patrijarhalnih stereotipa o ženi. Zbog toga često bira ljubav i brak kao osnovni motiv preko kojeg će ironizirano pokazati položaj žene u društvo. Važno je naglasiti da nijedna od tema koje se javljaju u zbirci nisu naivne niti banalne bez obzira na to što se može učiniti da su svakodnevne. Jer pisanje o ženskom tijelu, seksualnosti, majčinstvu, zaljubljenosti, odrastanju, starenju, razvodu, smrti – sve su to suštinske teme ženskog iskustva.
Ono što je posebno zanimljivo jeste činjenica da pjesnikinja u svojim pjesmama ne donosi konačne presude nego ironijom i humorom obuhvata bogati svijet svakodnevnice. Zbirka je podijeljena na šest lirskih ciklusa (Doticanje krajnjih granica čežnje, Po obalama koje nisu pristaništa, Razmnožavanje domaćih životinja, Otkrivanje svijeta majki, Vrtoglavica periferije, Mjesta na kojima počinje sve ispočetka). Već u prvoj pjesmi Zaliv, autorica kao da objašnjava cjelokupnu strukturu svojih pjesama:
Volim nesigurne rečenice koje počinju sa ako možda ali / klimave rečenice koje se saplići i lome same od sebe / koje ne znaju smiju li / ni kuda su krenule
Klimave rečenice su dominantno obilježje unutar zbirke, jednako kao što svaku konačnu i zaokruženu istinu pjesnikinja ublažuje sa ako, možda ili ali:
ko ima hrabrosti biti toliko drzak / da ne ublaži oštricu jednog strašnog zaziva sa jedim ako / ili možda.
Oklijevanje kao i klimave rečenice postupak su kojim se pjesnikinja suprotstavlja rigidnom falocentičnom svijetu. Jednako kao što odustajanje od metričkih i gramtičkih pravila znači otpor prema tradicionalnom shvaćanju poezije, tako i klimave odnosno namjerno nesigurne rečenice znače pribjegavnje modernističkom otporu prema logocentričnom pogledu na svijet.
U drugoj pjesmi S onu stranu, posvećenu ocu, pjesnikinja vješto koristi postupke začudnosti i ironije. Naime, začudnost se ostvaruje izmjenom lica i perspektive. U pjesmi S onu stranu lirski subjekt je otac koji govori iz perspektive preminulog. Jasno je, dakle, da pjesma obrađuje jedan od najosjetljivijih pjesničkih motiva: smrt. Međutim, u pjesmi se lirski subjekt vrlo ironično odnosi prema smrti:
samo sam zaspao samo sam jutru razbio čelo osmijehom / je li ovako bog na dah spasavo jedno po jedno / i selio iz mašte u zbilju sve nas / baš kao što sad obrnutim putem putujem / i kao da sam vanzemaljac / ništa zemaljsko ne služi ničemu na ovom letu / smiješne su igračke oko mene / lopate plastično cvijeće i drvena kapsula za nigdje / ovdje se opraštamo
Izmjenom lica i perspektive pjesnički svijet postaje bogatiji i raznovrsniji. Time gotovo da se ostvaruje polifoničnost unutar lirske pjesme. Samim time, podrazumijeva se, što više glasova i iskustava se probije kroz svijest čitatelja/ica, to je zbirka raznovrsnija i sveobuhvatnija što dalje znači da je u stanju da komunicira sa najrazličitijim životim iskustvima.
Ono što je posebno dragocjeno unutar zbirke Razmnožavanje domaćih životinja, jeste zagledanost u savremeni trenutak i savremena iskustva. Neke od pjesmama unutara zbirke posve su orijentisane na moderna tehnološka i medijska dostignuća (Novi svijet, Teška ljubav, Greške, Priroda naših odnosa…) U većini spomenutih pjesama autorica interpretira neke od historijskih ili mitoloških događaja na vrlo subverzivan način. Naročito je to vidiljivo u pjesmi Greške. Sa druge strane, posebno je zanimljiva pjesma Novi svijet u kojoj Tanja Stupar Trifuović vrlo humoristično i ironično osvjetljava fenomen znanja. Pjesma započinje gotovo apokaliptičnim stihovima:
Više ne postoji rađanje i ne postoje djeca / iz utrnulih vagina bezbolno izvlače sjedoglave starce / smežurane starice / svi čim se rode znaju za vibratore kondome botoks / štetnost UV zraka plastične operacije
Čitajući početne stihove djeluje kao da se čita odlomak nekog naučno-fantastičnog djela, ali brzo se shvata da autorica referira isključivo na savremenu svakodnevnicu u kojoj se informacije šire nevjerovatnom brzinom. Autorica šaljivo podvlači kako djeca poznaju svijet kao svoj džep, da su mnogo mudriji od roditelja, te da oni vrlo dobro znaju kuda je otišao djed. Završni stihovi pjesme ponovo imaju apokaliptični ton, ponovo se javlja motiv nesigurnosti i neizvjesnosti pomiješan sa zabrinutošću i strepnjom:
u ovoj djeci bez djetinjstva / taj strašni svijet dozrijeva / i niko ne zna šta će biti kada prezrelo voće / sa njihovih umornih glava počne da pada.
Tema ljubavi, braka, kao i muško-ženskog odnosa jedna je od centralnih tema unutar zbirke. Ove su pjesme također obrađene naročitom vrstom ironije i humora, ali vrlo često sadrže i erotske motive (Lov na muze). Pjesnikinja ljubave odnose predstavlja u svoj njihovoj kompliciranosti. Preko jednostavnih motiva, pokazana je sva tananost, krhkost, osjetljivost i komika ljubavi (Priroda naših odnosa, O mračnim sobama i muškarcima u njima, Posebne navike, Uputstvo za djevojke…) Život se odvija na rubovima, napominje u istoimenoj pjesmi autorica, što sugerira da i ljubav vrlo često obitava na rubovima otvorene rane.
U pjesmi O mračnim sobama i muškarcima u njima lirski subjekt je žena koja iznosi intimu svog bračnog života. Drugim riječima, lirski subjekt predstavlja igre kojima ona i partner pokušavaju da nadiću bračnu rutinu i zasićenost:
Ti maštaš o trenucima kad si nježan kad si grub / kad ja nestajem u tvojim rukama / i preoblikujem se u nešto drugo / u majku u sestru u omiljenu profesoricu / u doktoricu koja to je vadila krajnike / u radnu kolegicu sa velikim grudima […] I mogao bi tako lako da me ubiješ ako progovorim / I podsjetim te na to / da sam tvoja žena
Na tom tragu, nezaobilazno je spomenuti pjesmu Posebne navike. U pjesmi lirski subjekt jeste stara i usamljena udovica. Pjesma počinje poput ispovijesti o nesretnom životu sa nezahvalnim, neobazrivim, grubim i dominatnim suprugom:
imao si tu posebnu naviku / tu naviku muškarca da se podsmijeva mojoj naivnosti / naziva me glupom i prezre svaki ćošak ovog stana / po kojem sam ja slagala naše godine / preslagajući ih perući ih uljepšavajući svako malo / ne bi li se sretnijima učinili ovi prizori djeci / dok budu listala porodične albume
Međutim, pet posljednih stihova pjesme donose znatan ironični prevrat. Udovica se doima kao dominantna pobjednica dok sa groba svog pokojnog supruga na lijepom mjestu kraj rijeke, gleda na lijepi predio grada. Zahvaljujući tome što iz pjesme jasno vidimo da je njen bivši suprug maltretirao, čitatelji/ice mogu naslutiti da to što supruga više nema za lirskog subjekta predstavlja neku vrstu olakšanja.
Pišući o ovakvim bračnim i ljubavnim situacijama pjesnikinja ponovo pokazuje tegobnu svakodnevicu, ali i sliku ženskog svijeta. U zbirci pjesama Razmnožavanje domaćih životinja pjesme o ženskom iskustvu napisane iz ženske perspektive su vrlo česte. Na primjer, u pjesmi Žene gotovo da je naslikan portret svih naših majki i baka: užurbane, spremaju sarmu, posjećuju svoje i njegove, pričaju krišom o plaći. Još u nekolicini pjesama autorica se dotiče najrazličitijih ženskih iskustava, počevši od usamljenosti, zaljubljenosti, propadanja tijela, čežnje (Lov na leptire, Želim da živim u malom primorskom gradu, Samo obične stvari, Nije Epikurov vrt, Uputstvo za djevojke…) Vrlo lako se može primjetiti da se pjesnikinja sasvim blago, ali dovoljno jasno i otvoreno obraća ženama, mladim djevojkama i majkama. Često ih savjetuje, objašnjava im kakav je svijet u kojem žive i kakvi su muškarci u koje se one zaljubljuju. U Uputstvu za djevojke, pjesnikinja u završnom stihu blago napominje:
ali draga djevojko najviše se čuvaj onih koji nemaju nikakvo srce
U autoricinom tonu, naročito kada daje savjete, osjeti se doza autoironije. Naročito je to vidljivo u pjesmi Mjesta na kojima počinje sve ispočetka. Zanimljivo je da u ovoj pjesmi autorica prenosi savjete koje je dobila od neke druge žene, po svemu sudeći druge spisateljice. U ovoj se pjesmi eksplicitno komentariše položaj ženskih autorica, te se objašnjava položaj poezije u savremenom trenutku. Međutim, jasno se uviđa da pjesnikinja autorionično komentariše poziciju u kojoj se nalazi kao pjesnikinja, ali time ujedno i upućuje na to kakav je status pjesniknje i poezije u društvu:
Moraš naučiti da preživiš na ulici na podijumu među zvijerima / Grebi mačkice grebi / [… ] šta pišeš ta sranja / Poezija je umrla ptica je pala s grane mački u usta / Predi oblizuj se zagrcni se perjem / Nemoj biti ptica / Nemoj biti ptica / Grebi / Budi mačka
Među mnoštvom motiva koji su se našli u zbirci, izdvaja se i jedan vrlo suptilan, osjetljiv i izuzetno značajan motiv za opis savremenog trenutka. Riječ je o motivu usamljenosti. Pjesma Nedjeljom reprezentativan je primjer savremene usamljenosti koja je izuzeto značajna za razumijevaje današnjice. Već sam naslov Nedjeljom snažno asocira na ispraznost i usamljenost. Pritom, lirski subjekt u pjesmi jeste, kako sam za sebe kaže, najusamljeniji čovjek koji sve gleda iz prikrajka. Posmatrajući porodicu koja kupuje šarana za ručak, usamljeni čovjek osviještava svoju usamljenost shvatanjem da on nije otac koji će djetetu čistiti šarana od koščica, niti majka koja će ubrusom brisati njegove meke usne, niti dijete koje će zaspati sito. Poražen ovih razmišljanjem, usamljeni čovjek odlazi prazan u obližnju kafanu da pije. Ponovo je motiv usamljenosti sproveden na sasvim običnom čovjeku, čovjeku kojeg i sami viđamo svakodnevno, čovjeku koji živi u našem susjedstvu i naš je komšija.
U zbirci Tanje Stupar Trifunović ne postoji idealiziranje usamljenika, žena, ljubavi, muškaraca, pisaca niti idealiziranje života. Pjesnikinja pred čitatelje prostire surovu istinu sasvim običnih stvari. Upravo u pjesmi Sasvim obične stvari pjesnikinja upozorava da još samo obične stvari i sitne podudarnosti, možda način na koji se izgovori neka riječ, može da je uznemiri. Dakle, samo još istina može da nas uzdrma. I samo još rješavanje sitnih, svakodnevih problema koji nas se tiču, može da promijeni naš svijet.
Zbog toga je poezija Tanje Stupar Trifunović značajna utoliko više jer se u njoj hrabro, osviješteno i slobodno govori o periferiji našeg svijeta, periferiji naših srca, prljavim varošicama naših želja, našim urušenim snovima. Umorni smo od lijepih ali lažnih gradova, treba nam istina o nama samima. Po zavšetku čitanja zbirke Razmnožavanje domaćih životinja osjetimo da istina o nama i nije toliko ružna koliko je sve ono što je dobro skrenulo u vrtoglavicu periferije. Upravo nas ovom zbirkom Tanja Stupar Trifunović poziva da krenemo ka neistraženoj periferiji naših srca.
