Stijene znaju milovati kao ruke žene.
Stijene znaju cviliti kao nesretne duše iz Kokita.
Stijene znaju propuštati glas poput vode u klepsidri.
Stijene znaju kriti najljepše mirise.
Stijene znaju proganjati.
Proganjati poput tvojih ruku koje nikad nisam dirala.
*
Prvi put te vidim na ljetnoj žegi. Pored stijena i kamenja. Golih ramena. Prvi put vidim bjelinu tvojih nogu i kako pristaje uz sivog guštera. Odavno sam to htjela. U mirisu smilja. U mirisu slobode. Previti te uz kamen. Zaživjeti mirise sprženog zelenila. Oživjeti tvoje i svoje rođenje u ovim toplim buđenjima.
Dugo su se naši znaci razilazili. Naše su se godine mimoilazile između pukotina i zmija. Hranile su se našim tijelima. Napokon, ljeto nam donosi slobodu. Jer dok sunce žari, mi isparavamo. Nestajanje je sloboda.
Prvi put te vidim u ljetnom predvečerju. Preda mnom si crvenih obraza. Iznad nas je umirujuće i narandžasto svjetlo. Otkrivam, po prvi put, ženu nestašnog duha, preporođenog smijeha, nedodirljivih ruku.
*
Stijene pucaju dugim i upornim procesom. Divimo im se sa obale. Oslikavaju se na tvom licu. Na trenutak se uplašimo, ali onda se umirimo jer znamo da pukotine izvršavaju naređenja prirode. I ništa ih neće zaustaviti. To znamo. O, to jako dobro znamo. Vrijeme je tačno.
Ali ipak, zaustavljam ih. Umanjujem pukotine u tvojim očima. Volim tvoje pukotine. Prepoznaješ i ti moje. Znaš da su one početne najdublje. Tinjaju pod rastinjem, šire se ispred prigušene vatre. Duboke su, nepregledive, i ostaju zauvijek ukorijenjene u vremenu i prostoru.
*
Tvoje ruke me plaše. Bojim se. Možda me nikad neće milovati. Umjesto toga, sabit ćeš me poput sitnog i rasipajućeg kamenja u stijeni. Ostavit ćeš me da se mrvim do sljedećeg stvaranja. Tvoje ruke su stijene. Suhe i bolne. Grube i nježne. Bijele i lijepe. Proganjaju me. Stijene me progone. Dirala sam ih. Volim ih. Ali tvoje ruke nikad nisam dirala. Volim ih.
Grliš me na polasku. Odmičem se jer znam da ne voliš rastanke. Zadnji put te vidim, daleku, među stijenama ovog mjesta. Bez ijedne greške prirode. Smilje se povija, zemlja pravi mjesta, rijeka uzmiče, kiša počinje da se spušta. Pljusak me nosi. Nestajem u tvojim vodenim očima. Zatvaramo se u suhe procjepe vremena.
Ostajem tu do našeg sljedećeg ljeta i svlačenja. Previjanja golih tijela preko užarenih stijena, razgledanja pukotina, dodira vrišteći izgorjelih trava i nezaboravljenih mirisa. Ostajem u oblikovanju uspomena.
*
Nikad nisam dirala stijene, stijene, stijene… Tvoje stijene, uzdržane i daleke.
Stijene koje proganjaju poput tvojih ruku koje nikad nisam dirala.
Stijene koje sam jednom napustila dok se spremala strašna oluja.
Stijene i melodije neranjivog smilja.
Progone me.
Moja rasipajuća i tvoja odlazeća mladost, ostavljene u pukotinama stijena.
Progone me.
