DUPLA SPIRALA
Put dole na brdo
je uzak i strm,
čujem huk vode
duboko podamnom.
Crtam
kredom,
što se mrvi pod noktima,
žubor krugova
na zidu pećine,
prelom biča duplih spirala
sjenki, koje titraju
i sužavaju se,
žigajući.
Posljednja bol
je prva,
koja susreće iduću …
Koncentrično vrijeme,
dijete
vriskom probija otvor
i zakoračava u svijet,
u kom smo odvajali
od ljubavi,
prije nego smo je uskratili drugima.
Noćno nebo prolazi kroz mene
i svijetlo tunelskih ušća –
izjutra,
kratko prije vučijeg sata, u kom moj otac umire.
SJAJ
Jezgra ničega u zdjeli svega,
smrtni kristal
razgolićenog trenutka.
Nutarnji sjaj tišine
a preko najvećeg mora lira munje –
mnogoznačni odraz, gromoglasna svjetlost
milovanja.
OGRTAČ MESA
Ona haljina,
koju bih kupila,
da sam dvadeset godina
mlađa,
visi u izlogu,
kaplje crven
svjetlosti –
poput anđela
prikovanog za skladište oružja.
GLAS SA RIJEKE
Usta su otvorena, riječi
besani prsteni u vodi:
Ono, o čemu
više
ne mogu pitati mog oca,
niti ga time obradovati,
širi budna
eha.
Ruka, koju neće
položiti na moje rame.
Pogled, koji neće
usmjeriti prema meni.
Miris je nestao,
smijeh.
Svjedok, svjedok budućnosti.
Eho za ehom,
rastući prsteni godina
tuge potamnjelih rubova.
Izgubila sam oca
od sebe same –
ali drvo,
koje padne
ili se iz korijena iščupa,
zna stvoriti neočekivano jaku svjetlost.
Pogledaj!
Iz zbirke “Konji Tarkovskog”, 2006.
Priredio i s danskog preveo: Alen Mešković
Fotografija: Isak Hoffmeyer
