TOČAK
Zapadna okna štale
sakupljaju sunčeve zrake
jedne blage večeri
s lastama.
Krug za krugom one jure
oko
drveta u sredini dvorišta.
Krug za krugom,
moj otac
črvsto drži moju glavu
objema rukama, bez odgovora,
primoravajući me
da se zagledam u
preosvijetljene prozore dvorišne zgrade.
Igla probija otvor,
krici lastâ se bijele.
– Pogledaj!
kaže moj otac.
– Pogledaj, sunce!
Nije farma
obasjana, već ja
zaslijepljena odsjajem stakla.
Najednom shvaćam:
Moj otac ne zna
šta radi.
Naspram točka –
miruje moja glava,
konji
su se otrgli.
Dugonogi bijeg
prema crnom horizontu.
PROGNANSTVO IZ RAJA
Korpa je puna grožđa,
zrelog grožđa,
vino,
koje je moj otac ispio,
bilo je sasvim dobro,
ali se žena,
koju je volio,
pretvorila u njegovu majku,
a on sam u sina svoje ljubavnice –
vrijeme je
da žive razdvojeno i zajedno.
Korpa je puna grožđa,
vrijućeg grožđa,
vino,
koje je moj otac ispio,
bilo je kiselo i nagrizajuće gorko,
on zna da je postao više
no što tijelo dozvoljava,
ono ga vuče
ka bolesti i goloj propasti –
ljubav i bijes se
prepliću bez najave.
Korpa je puna grožđa,
trulog grožđa,
vino,
koje je moj otac ispio,
bilo je užeglo i žestoko,
da li na kiši
sunce sija,
ili na suncu kiša pada
je u konačnici isto –
voda na njivama raste li raste,
širi se grubi smrad sirovog žara.
PLAMENI MRZNU
– Evo tvoje slike,
kaže moj otac i pruža mi
nepoznatu fotografiju
moje gole majke iz rane mladosti.
Zrak je rijedak na rubu svijeta,
ili se to meni opasno manta?
– A ovo je naša majka,
dodaje moj otac radosno
i pruža mi sliku
moje bake.
Vrijeme i prostor su jasne sjenke,
plameni mrznu.
Baku
sam redovno posjećivala,
sve me dok jednog dana
nije uzela za ruku i upitala:
– Oprostite,
poznajemo li se nas dvije?
Svjelosti treba jedanaest minuta i osam sekundi
da stigne od Sunca do Zemlje –
gledala sam moju baku:
Snijeg se topio.
fina opna 37 stepeni boje neba
usprkos ratu.
Još uvijek se sjećam
svih koje volim – – –
Isprekidana crta ceste ne prestaje
duž asfalta – dalje od zapada,
gdje voda teče
dalekovidna
u glatkim, svijetlim tonovima.
Jednoga dana
neće biti lica u koje ću moći pogledati –
moj otac
izgubit će svoju dušu od drugih duša.
NEBESKA TEŽA
Sunce zalazi, trenutna bol
razdire moga oca.
Sjedam pored njega, uzimam njegovu ruku,
znanu i neznanu
– nisam je ovako ranije držala.
Njegov pogled lebdi
po sobi, pita me
za moje knjige na policama:
Ekelöf, Ekman, Eliot,
gleda napolje u večernju svjetlost maja,
komentira oblake.
Oni se raspadaju na plavo-bijelom, otvorenom nebu,
šire se i nestaju.
Moj otac se drži uspravno, njegov glas
postavlja riječi između nas,
rešetke jezika –
da stvarnost
ne bi prišla isuviše blizu,
kao što su i priče za laku noć
nekad možda takođe štitile
od opasnosti:
neprijateljstva, divljine, zla?
Čvrsto držim njegovu ruku,
vrijeme uopće ne prolazi.
Znoj mu
izbija na slijepoočnici.
Koža
nema onu boju koju bi koža trebala imati.
Odjednom njegove riječi ne nalaze način,
ostaju tek unutarnji eho,
ali on je i dalje
moj otac.
U klancu
smrti slušam
njegovo disanje, pri padu
kristalne kiše,
igleni ubod u plućnoj tami.
Moj otac slavi rođendan, nema
pojma o tome,
ali u gostima je –
pa nije red da se onesvijesti.
LAKU NOĆ
Mog oca oblače
u noćnu košulju.
Dok sam bila dijete,
sipao mi je
zvjezdani prah i mjesečev pijesak
u oči.
Dok sam bila dijete,
govorila sam kao dijete,
razmišljala kao dijete,
sudila kao dijete.
Svaka priča za laku noć,
koju sam čula,
imala je svoju boju.
Moj otac ih je pričao tako, da bi slijepac
pod zvonom tame
mogao vidjeti
dugu.
Spavala sam i sanjala
nemoguće
daleko od svjetskog straha.
Okrećem se na stranu,
okrećem se prema njemu,
vidim u očima moga oca
zvjezdani prah i mjesečev pijesak.
Sad pada noć –
duga noć.
Mliječni putevi morfina
šume
kroz njegovo tijelo
težinom svjetlosti
prestanka bola.
Iz zbirke “Konji Tarkovskog”, 2006.
Priredio i s danskog preveo: Alen Mešković
Fotografija: Isak Hoffmeyer
