Detroit, grad duhova
Sedmog oktobra 2010. Detroit kao da spava dok u njega ulazimo, kao da je nedjelja ujutro pola devet, a ne četvrtak, pola dvanaest prije podne. Ovaj grad je pogodila prava katastrofa. Ovo je postao moderni grad duhova, postmoderni Černobil Sjedinjenih Država. S prozora naše visoke hotelske sobe gledam na nešto što liči na park, puno drveća i zelenila. Tamo gdje su nekad bile kuće, blok za blokom, ulica za ulicom, sada su veliki, pusti tereni koji polako opet zarastaju. Preostale kuće često su usamljene, kao kućice iz Ivice i Marice na rubu šume. Fabričke zgrade propadaju, krovovi napola urušeni, sa krhkim stablima što niču na peronima za utovar i velikim rupama od požara u fasadama. U centru je sve pravljeno i uređeno za skoro triput više ljudi nego što ih je sad tu. Osnovne funkcije se još uvijek održavaju, glavni ured General motorsa i hotel Renaissance dominiraju centrom sa luksuznim staklenim tornjevima, ali trotoari su prazni, dućani i hoteli zakovani, kancelarijske zgrade provaljene, parkirališta zaboravljena.
Samo jedna vrsta ljudi je u punoj mjeri prisutna: privatni čuvari. Duž rijeke je nedavno sagrađen zgodan bulevar po kojem bi u suton pola grada moglo cunjati, ali tu su sad samo dva džogera i šačica čuvara. Iz zvučnika se non-stop čuje klasična muzika, da bi umirila džankije. Atmosfera podsjeća na obale Volge kod Volgograda, prijašnjeg grada-heroja Staljingrada, gdje sam jednom proveo nekoliko dana na proputovanju, i gdje je isto sve bilo prožeto davnom borbom i muzikom patetičnih marševa.
Detroit je školski primjer milionskog grada koji je narastao i propao s jednom vrstom privrede – i sa šačicom ljudi koji tu sve određuju. Grad je još u 19. vijeku imao odličnu kombinaciju za miran i uravnotežen rast: dobro obrazovano stanovništvo i mnoštvo malih preduzeća. Ali, u 20. vijeku njegove ulice je najednom zadesio veliki uspjeh. Detroit je postao “Motown”, “Motor City” Amerike, grad sa više od dvije stotine fabrika za auta, motore, rezervne dijelove i svijet gdje je sve i svja živjelo u sjenci tri giganta: Forda, Chryslera i General motorsa.
Stotine hiljada muškaraca i žena Motowna su najvećim dijelom bili uposleni za pokretnom trakom, radnici koji su mogli dobro raditi jednu ili dvije stvari i nisu imali zanat. Time je Detroit bio idealan grad za migrante, naročito crne radnike iz južnjačkih država, koji su od Prvog svjetskog rata u desetinama hiljada dolazili u grad. Grad nije bio tako divlji kao Los Angeles, Chicago ili New York, ovdje se nisi mogao tako brzo obogatiti, ali Detroit je tragačima za srećom nudio sigurnost pristojnog posla, skromnu kuću, auto i budućnost za djecu. Ernie Pyle je novembra 1935. prolazila skoro zastrašujućim Detroitom, toliko je ovdje sve bilo veliko, užurbano, prljavo i zadimljeno. Istovremeno je to bio grad sa karakterom, grad koji se čudesno dobro oporavio od Depresije. Automobilska industrija je ponovo radila punom parom, zabilježio je Pyle. “Tramvaji su bili prepuni radnika, s onim njihovim kutijicama za sendviče u krilu. Koktel-barovi krcati ljudima koji se čine bogatim. Teatri, od kojih su mnogi prije bili zatvoreni, puni do posljednje mjesta. Detroit je opet sretan.”
Za vrijeme rata područje oko Detroita je izraslo u srce američke vojne industrije. U Willow Run, oko pedeset kilometara južno od grada, Ford Motor Company je podigla džinovski fabrički kompleks, ovoga puta ne za auta nego za bombardere B-24 Liberator. Tu je radilo četrdeset hiljada ljudi, a na vrhuncu proizvodnje je svaki sat po jedan B-24 izlazio sa pokretne trake. Američka vojna industrija je iz rata – pored miliona bombi i pušaka – izašla s 7400 brodova, 300 000 aviona, 88 000 tenkova, 635 000 džipova i 2,4 miliona kamiona. Značajan dio proizvodnje dolazio je iz ovog fabričkog grada.
John Steinbeck se oktobra 1960. vozio kraj Toleda i obližnjeg Pontiaca, pa potom dalje ka Flintu, gdje su se nalazile ogromne fabrike General motorsa, Buick i Chevrolet. Sam Detroit je izbjegao – kao i većinu velikih gradova. Zabilješke su mu kratke, žurio je, htio je brzo prema Chicagu, da se nađe sa Elaine. Bio je iznenađen obimom svega što vidi, i ogromnim haosom koji je tamo naizgled vladao. Činilo se da je zrak pun elektriciteta, pisao je, toliko energije zrači iz tog dijela Amerike. “U kom god pravcu da kreneš, posvuda vitalnost, pa ma šta to značilo.”
U tom momentu je Detroit, sa oko dva miliona stanovnika, spadao u pet najbogatijih gradova u Americi. Sada, pola vijeka kasnije, to je najsiromašniji grad ove zemlje. Prema posljednjem popisu u njemu živi još oko 700 000 ljudi. 28 % stanovništva je nezaposleno – među crnačkim stanovništvom 50 %. Dvostruko više porodica nego u ostatku Amerike – 38 % – živi ispod granice siromaštva. Grad je između 2000. i 2010. izgubio četvrtinu stanovništva. Demografska katastrofa.
U ovom momentu prazno je otprilike 60 000 kuća, trećina od ukupnog broja. Prosječna cijena kuće je još 2003. bila 98 000 dolara, krajem 2009. je 15 000 dolara, ali uz malo sreće ovdje možeš nešto pazariti već za 1000 dolara. Gradski budžet bilježi manjak od dvije stotine miliona dolara. Od 2005. je pozatvarano skoro sedamdeset škola. Srednju školu završava manje od četvrtine svih učenika.
Iza staklenih vrata hotela Renaissance ništa od toga ne primjećuješ. U toku je kongres o Christian leadership. “Zar nije divno što smo zajedno, ovako iz cijele zemlje”, počinje jedna dama dok se liftom vozimo u prizemlje. “Iz Indije, Nebraske, Kanzasa, divno, divno. God bless.” I ode, ostavljajući za sobom miris čistog sapuna. U predvorju leži večerašnji The Detroit News: “Ustrijeljen bakalin”, “Krađa auta – kradljivac desetogodišnji dječak. “Jedva može da dohvati papučice”, kaže pogođeni vlasnik auta, nervozno se smiješeći”. Čitajući naletim na reportažu o traumatološkom odjelu Henry Ford Hospital, surovom indikatoru gradske bijede. Gradovima kao što su Miami i San Antonio dovoljno je jedno takvo odjeljenje. San Antonio ih ima četiri. “Onaj ko želi da postane hirurg na traumatologiji mora da dođe u Detroit” kaže šef odjela, Pat Patton. “Skoro niko ne vidi toliko rana od noževa i metaka kao mi.”
Tek nekoliko slučajeva, u slučajno odabrano veče: žena od dvije stotine kilograma, zato što nije osigurana, čekala da ode doktoru sve dok joj virus nije izjeo sav stomak; dječačić koga je udarilo auto, srećom ne jako – majka odbija da dođe u bolnicu po dijete, pa mora kući da dođe busom; neki čovjek ranjen u zglob – prijateljsko “podsjećanje” na zaostatak u plaćanju. Ima ljudi koje Pat Patton i njegovih sedam svake godine s ranama od metka ili noža zateknu na operacionom stolu. Pattonu je četrdeset i sedam, radi poput ratnog hirurga na bojnome polju, tako već dva desetljeća, skoro neprestano. Na terasi kraj rijeke se nastavlja čavrljanje, i vino prelijeva kao u stara vremena. Konobar se smiješi, on je ovdje uvijek živio: “Dobar način pristupanja problemu je, naravno, da mu okreneš leđa.”
Albert Šper, Hitlerov omiljeni arhitekt, sa svojim je gazdom znao filozofirati o “ruševnoj vrijednosti” njihovih projekata: kako bi, recimo, za hiljadu godina mogao izgledati velevažni ninberški kompleks? Morao bi, čak i propao i sav zarastao, baš kao i u Rimu, zračiti slavom Trećeg Rajha. U Detroitu bi Šperu, s njegovim skicama ruševina, bilo puno srce. A ima još ljubitelja: na internet-stranicama kao što je The Fabulous Ruins of Detroit možeš virtuelno download-ovati cijeli grad – ruševine koje su tvorci sajta već uporedili sa onima iz Efesa, Atine ili Rima.
Puni vozovi koje su Pyle i Steinbeck ovdje vidjeli stali su 1988. godine. Ogromna kockasta Michigan Central Station, visoka osamnaest spratova, s nekad čuvenim Beaux-Arts interijerom, anno 2010 stoji usamljena na goloj ledini. Cijela stanična četvrt, sva ona gužva u kancelarijama, hoteli i restorani, sve je to skroz izbrisano. Građevina iz daljine podsjeća na napuštenu palatu megalomanskog rumunskog diktatora Čaušeskua. Godinama je bila carstvo ilegalno useljenih, džankija i turista u potrazi za katastrofama, a sad je čvrsto opasana bodljikavom žicom koja se sjaji na suncu.
Stari Detroit je izvan centra najvećim dijelom grad od drveta. Ostalo su uglavnom zgrade od kamena, betonski kompleksi i posvuda prazne garaže-parkirališta u kojima auta više ni na vidiku. Drveta je najvećim dijelom nestalo. Tu i tamo vidiš poneki hotel, poneki još s poluobrađenim neonskim svjetlima – klima-uređaj tv – djeliomično urušeni, djelomično izgoreni. Tu su ruševine na desetine škola iz 19. i 20. vijeka, kancelarija i fabrika, urušene, pune rupa od požara, s granama koje džikljaju iz prozora i vrata. Kancelarijski tornjevi su okruženi drvenim konstrukcijama za zaštitu prolaznika od padajućeg otpada, trideset ili više spratova, sve prazno. U prekrasnoj gradskoj teatarskoj dvorani, na čijoj su pozornici nekad stajali Frank Sinatra i ostale veličine, sad su parkirana auta.
Šest sati, najveća gužva. Kroz centar prolazimo People Mover-om, skoro praznim vozom na jednu šinu. Izlazimo na Broadwayu, kod Opere. Preko puta je Daniel, vlasnik malog kafea, na prazan trotoar stavio nekoliko plastičnih stolova i dva stolića. Sjedi sa svojim susjedom Charlesom i igra šah. Opera zatvorena, orkestar od juče u štrajku zbog sniženja plate od 30 posto. Za barom se vodi žestoka diskusija. “Ovdje su prije dovodili Nabucco s horom od šezdeset ljudi, sada to isto radimo sa trideset dva.” Ali jesti se mora!
Dio terase napolju je ograđen, i ovdje se nešto može otkinuti sa fasade. Prolaze rijetka auta. Cvrkut ptica odjekuje gradom. Muškarci mirno povlače poteze, izmijene poneku riječ. Prolazi crni muškarac na biciklu, na gepeku mu teški zvučnik, i kad davno odmakne iza ugla još se čuje soul. “Ovo je doista lijepo mjesto”, kaže Charles. “Rado sjedim ovdje. Tiho je i mirno. Broadway! Ko je ovo nekada mogao i pomisliti?!”
Da, završnica nekog katastrofičnog filma, ovo zaista podsjeća na to, tako misle obojica.
Isabel Wikerson, prva crna novinarka koja je dobila Pulizerovu nagradu, u eposu The Warmth of Other Suns opisuje jedan događaj koji je dugo ostao nerasvijetljen u američkoj istoriografiji: Great Migration, masovno bjekstvo miliona južnjačkih crnaca ka slobodarskom Sjeveru. Wikerson priču razvija s tačke gledišta triju glavnih ličnosti: Ide Mae, radišne domaćice koja je 1937. iz siromašnog sela od Mississippija krenula za Chicago; Georga Stralinga, žestokog i ratobornog radnika koji je 1943. Floridu zamijenio Detroitom pa kasnije Harlemom; te Roberta Fostera, vojnog ljekara koji je 1953. napustio Louisianu zbog karijere u Los Angelesu. U sva tri slučaja se radi o odluci koju je svaki američki crnac sa juga jednom morao donijeti: ostati i pokoriti se, ili negdje drugdje izgraditi dostojan život. Taj tihi odlazak počeo je u toku Prvog svjetskog rata, kad je Sjeveru bila veoma potrebna radna snaga – crnačko stanovništvo Detroita je od 1914. do 1918. sa nešto više od pet hiljada naraslo na više od četrdeset hiljada – da bi se nastavio u dvadesetim i tridesetim godinama, te nove rekorde postigao u vrijeme Drugog svjetskog rata – u detroitskim fabrikama aviona plaćali su, kako su crni radnici govorili, “dolare na sat”, umjesto “penije po kutiji” – a završila tek šezdesetih godina, kad su napokon počele da nestaju table SAMO-ZA-BIJELCE.
Oko 1910. je 10 posto američkih crnaca živjelo van Juga, a oko 1970. skoro polovina. Za šezdeset godina je ukupno šest miliona Crnaca napustilo plantaže, sela i gradiće Juga, “kao da su htjeli da pobjegnu od kletve”. Novi život potražili su u Chicagu, New Yorku, Detroitu, Los Angelesu i Philadelphiji. Njujorška četvrt Harlem postala je neformalni centar crnačkog kulturnog života, kalifornijski Oakland središnje mjesto Luisiane, Chicago i Detroit mjesta gdje si često mogao naći posao i zasnovati porodicu. Ovo nisu, piše Isabel Wilkerson, bili oni imigranti koji su preko čuvenog Ellis Island ušli u zemlju. Ovo su već bili građani. Ali, tamo odakle su došli s njima uopšte nisu postupali kao sa građanima. Nisu mogli ni mrdnuti a da se ne suoče sa strogim Jim Crow zakonima, nazvanim po 19-vijekovnoj karikaturi crnca koja će postati simbol za silom nametnute kodove „južnjačkog klasnog društva.”
Takozvani Jim Crow režim je bio sistem pisanih i naročito nepisanih pravila kojih su se crnci imali pridržavati. Rosa Parks se pobunila upravo protiv Jim Crowa kad je ono jednog decembarskog popodneva 1955. odbila da ustane bijeloj saputnici. Kao što je kasnije rekla: “Nikad nismo znali šta će se desiti ako se ne držimo pravila. Ali smo znali dovoljno da se pobrinemo da nikad ne zapadnemo u probleme.”
Prvu deceniju nakon ukidanja ropstva odnosi na Jugu još nisu bili toliko poremećeni. Oko 1880. je, na primjer, još bilo miješanih škola, do 1891. su u tramvajima svi sjedili pomiješani. Potom će, međutim Jim Crow skoro osamdeset godina trovati dnose. Sve je u tom sistemu bilo usmjereno da crnačko stanovništvo zadrži u poziciju ropstva i izopštenosti, mada sistem to formalno nije tražio.
Iako je “negro-problem” u onovremenim Sjedinjenim Državama bio krupno socijalno i političko pitanje, problem savjesti za svakog slobodnomislećeg Amerikanca, John Steinbeck mu u svom sveukupnom radu nije posvetio baš previše pažnje. Jedan se incident, međutim, redovno vraća u njegovom pisanju, pa i u Travels with Charley: stoji tako on u suton jednog zimskog dana pored prozora kuće u Manhattanu, skroz je klizavo, neki crnac nešto radi za njega, kad eto je dolazi neka pripita bjelkinja, stalno se kliže i pada, melodramatično viče, a crni muškarac ni da mrdne, pa čak se drži podalje od nje.
“Zašto nisi pomogao onoj ženi?”, pita ga kasnije Steinbeck. “Pa, gospodine, pijana je a ja sam crnac. Da sam je samo dotakao, mogla je početi da se dere da je želim silovati, a tada nastaje prepirka a ko će meni povjerovati?”
“Pametno bi bilo odmah otići.”
“O, ne gospodine! Ja se već veoma dugo učim da budem crnac.”
Na Jugu je realnost, do duboko u šezdesetim godinama, bila mnogo grublja. Svugdje su postojale bijele i crne čekaonice, bijele i crne ambulante, “bijeli” i “crni” muški i ženski toaleti, “bijeli” i “crni” kafei, barovi i restorani. Bazeni i lunaparkovi su imali posebna radna vremena za bijele i za crne, vozovi posebne vagone za crnce – najčešće odmah iza lokomotive, neudobne, prljave i nesigurne – busevi i tramvaji su imali posebna sjedala. Crncu je čak i mali kontakt s bijelcem mogao donijeti velike probleme: protivrječje, preticanje na autoputu, nepružanje prvenstva, čak i samoinicijativno rukovanje.
Crni muškarci su morali biti veoma oprezni. Samo jedan pogled mogao je nekoj histeričnoj bjelkinji povrijediti čast, a u trač-partijama je takav incident na koncu lako mogao narasti do silovanja.
Prema godišnjem Lynch Report Tuskegee Institute između 1882. i 1959. su linčovana ukupno 3446 crnca, od čega 154 žene. Tri četvrtine tih slučajeva se desilo na Jugu, nerijetko za gluposti ili zbog djela u kojima žrtve uopšte nisu učestvovale. Publika je stajala smijući se, fotografije obješenih žrtava prodavane su kao razglednice. Kad bi negdje na Jugu naišao takav val nasilja, to se moglo osjetiti čak i na Sjeveru: crni direktori škola u Philadelphiji tada bi, na primjer, zamijetili nagli talas imigranata iz određenih područja sa Juga.
Isabel Wilkerson je pribilježila priču Eddija Earvina, mladog crnog zemljoradnika u Mississippiju. Prilikom branja špinata posjekao je prst. Morao je doktoru, šest milja hodanja, a na povratku ga je šef zaustavio. “Zar ne znaš da ne smiješ nikud ići dok ti ja ne kažem?”, rekao je ovaj, dok je vadio vinčesterku iz korica. “Možda bih te morao odmah ustrijeliti”. Uperio je pušku na Eddijevu glavu i ponovio: “Nikud ne ideš dok ti ja ne kažem”. I takve stvari su se dešavale još 1960.
U američkoj književnosti je često sugerisano da su južnjački crnci na Sjever krenuli iz ekonomskih razloga, naročito stoga što nakon uvođenja mašina za branje pamuka na Jugu za njih više nije bilo posla. Ništa iz istraživanja Wilkersonove – intervjuisala je na stotine imigranata – ne ukazuje na tako nešto. Većina tih ljudi uopšte nije radila s pamukom, a, osim toga, na milione crnaca s Juga je otišlo još prije nego što su se takve mašine i pojavile na poljima. Ustvari je uvođenje mašina, upravo suprotno, ubrzano uslijed velikog manjka radne snage. Vlasnici su svim mogućim sredstvima pokušavali da spriječe masovan odlazak crnaca: otkačivani su vagoni vozova, cijepane im vozne karte, hapšeni crni putnici na odlascima. Ali su crnačke porodice nastavile odlaziti – a njihovi su motivi bili itekako povezani sa nedostatkom ljudskog dostojanstva i, da, američkim obećanjem jednakopravnosti.
Tako je Jim Crow prouzrokovao migraciju istorijskog obima i značenja. Wilkerson: “Great Migration je gradskoj Americi dala drugo lice i unijela značajne izmjene u socijalni i politički poredak svakog grada koji je njome bio zahvaćen. Jug je zbog toga bio prisiljen na preispitivanje sopstvene savjesti i, naposljetku, na ukidanje feudalnog sistema kasti. Ovoj seobi naroda uzrok su bila neispunjena obećanja data nakon Građanskog rata, a ogroman uticaj koji je imala bio jedan od poticaja za nastanak revolucija za traženje građanskih prava koje su zemlju zahvatile šezdesetih godina.”
A nije ostalo samo na tome: Great Migration je i u kulturnom smislu slomila staru Ameriku, uticala na jezik, stil odijevanja, kuhinju, ples, stvorila nove muzičke žanrove – jazz, ritam i bluz, soul, hiphop – označila nastanak široke, crnačke srednje klase. Prvi crni gradonačelnici velikih gradova, svi do jednog su dolazili iz perioda Great Migration: Tom Bradley iz Los Angelesa (1973), Coleman Young iz Detroita (1974), Harold Washinton iz Chicaga (1983), David Dinkins iz New Yorka (1990), Willie Brown iz San Francisca (1996) – Brown je nekada počeo kao berač pamuka u istočnom Texasu. Svaki crnac je znao gdje su postavljene granice Jim Crownovog teritorija. El Paso na jugu, Washington na istoku, rijeka Ohio kad voziš za Detroit. Tu bi se gasile osvijetljene table “colored” iznad vrata u vagonima, a potom su svi mogli slobodno sjesti gdje žele. Većina imigranata je, ponosnom fotografijom, odmah ovjekovječila tu slobodu. Isabel Wilkerson opisuje kako je kao mlada djevojka u ladici našla takve fotografije njenih roditelja. Tada je već pohađala skupu školu za bijelce, obrazovanje o kojem su njeni roditelji mogli samo sanjati.
Njeni školski drugovi pričaju o precima koji su skoro bez prebijene pare u džepu iz Irske ili Skandinavije došli ovamo. Družila se s djecom novijih imigranata iz Argentine, Nepala i El Salvadora, i sve više shvatala da je i ona tipično emigrantsko dijete, sa svime što tome pripada: prebrižljivi roditelji, krug prijatelja koji se najviše sastoji od emigranata, jela “od kuće”, tračevi “od kuće”, otac koji bi je najradije vidio zaručenu sa mladićem “od kuće”. Tako je nastala osnovna ideja njenog projekta: da je iseljavanje crnaca sa Juga isto takav migracioni pokret, sa svim uspjesima i pripadajućim mu socijalnim problemima.
“Migranti su toliko odahnuli što su pobjegli od Jima Crowa da su mnogi podcijenili opasnosti velikih gradova u koje su pobjegli”, piše Wilkerson. “Ili nisu smjeli da misle na njih – na gangstere, vatreno oružje, drogu, prostituciju”. Roditelji su još manje bili u stanju predvidjeti kakav bi efekat sva ova bijeda mogla imati na njihovu djecu, pogotovo kad su morali napustiti svoje drago potomstvo da bi otišli na posao. “Mnogi migranti uopšte nisu bili u stanju da prepoznavaju znakove nadolazećih problema, pa zato nisu mogli ni da valjano pripreme djecu na njih ili da nastupe odlučno kad spoljni svijet nahrupi u njihov život.” A ovdje nije, kao na Jugu, bilo baka, tetaka, braće, sveštenika, rođaka, sestara, djedova, ujaka, doktora, susjeda, porodičnih prijatelja, nije postojao svijet dobrih duhova koji ih je okruživao, dan i noć.
S holandskog preveo Goran Sarić
